Kad se čovjek zagleda u prošlost, tad se i nesvjesno počne s njome obračunavati. Svijest da se više ne da ništa ponoviti i popraviti, prožima ga čudnom gorčinom osjećanja i žalosti. Neki stari ljudi zbog toga mnogo trpe. Savjest im mnogo prigovara. Prigovara im da su tolike lijepe godine beskorisno proživjeli i proćardali, uzalud potrošili, i da su toliko dobrih prilika propustili. Pogrešno su živjeli. Jurili su za pogrešnim ciljevima. Svjesni su koliko su griješili prema porodici, prema rodbini, prijateljima i najviše prema samima sebi.
Posebna su i teška prigovaranja savjesti i samooptužbe u vezi sa spolnim zabludama. Američki psiholog Stenli Hal o tome je pismeno intervjuirao brojne javne ličnosti i ustanovio je da nijedna ne spominje posebnu grižu savjesti u starim godinama te da samo jedan naglašava da u svom životu nema ništa zbog čega bi se trebalo kajati. Sam dodaje da, zapravo, nema čovjeka koji ne bi u životu žalio zbog nečega te da svako tako prigovaranje savjesti nije ovisno o tome šta je radio, nego o tome kakav je on, zapravo, čovjek. Bezobziran sebičnjak može i u starosti preći mirne savjesti preko svega. Čovjek s istančanom savješću uznemirava se već zbog nedužnih stvari. Ako stari ljudi osjećaju nemirnu savjest i optužuju sami sebe zbog grijeha svoje mladosti, to ne mora biti samo znak ozbiljnosti svjesnog čovjeka koji je u svojoj starosti plašljiv i ozbiljno savjestan. Ukućani i rođaci znaju biti ozbiljno uplašeni. Jer, za ime Božije, šta naš otac toliko nosi na savjesti pa je toliko nemiran? A on zaista nema ništa, samo ga mladi ne razumiju.
Mnogim starcima takva prigovaranja znaju preći u pravu potištenost i uplašenost. Postoji ozbiljna opasnost da im se um pomrači. Optužuju se zbog grijeha koje nikada nisu uradili. Idu, ako samo mogu, od šejha do šejha, od popa do popa i ponavljaju cijeli svoj život, a posebno doživljaje iz pubertetskih godina. Uvijek nađu nešto novo, što još nikada nisu do tada ispričali, te zbog čega misle da vjerovatno ništa nije valjalo, da im je sve bilo grijeh i da ih sve sigurno vodi u propast i pakao Onoga svijeta. Posebno su opasne noći. Šta im sve ne padne napamet! Dječije igre, prizori i riječi koje su bile u vezi s njima. Strah ih je mladalačke masturbacije i seksualnih maštanja. Javlja im se griješnost nečega čega nikada nisu bili svjesni i zato misle da je u tome veći grijeh, jer su to tek sada shvatili.
Uzrok nemirne savjesti starim ljudima je u duševnoj potištenosti koja izvire iz spoznaje i njenom teškom prihvatanju koja se očituje u nama teško shvatljivim promjenama ili doživljajima na i u tijelu. Potištenost može biti posljedica nekog susreta s osobama ili sjećanja na prošle događaje koji su nekad loše na njih uticali, a sada se ti doživljaji obnavljaju. Tako priča 60-godišnja žena da je u mladosti trpjela od starije sestre i da je to uvijek duševno pritiskalo. Kasnije je, kroz mnoge decenije, posve na to zaboravila. Međutim, kada je našla pisma od te sestre i kada ih je pročitala, uhvatila ju je ona ista potištenost zbog koje je u mladosti toliko trpjela.
Onda se ne smijemo čuditi kada se čak 68-godišnji Samuel Jonson (1709.-1784.)jadao: “Ako pogledam na svoju prošlost, ne vidim ništa drugo osim prazan tok vremena s fizičkim slabostima i duševnim smetnjama koje su se približavale do ludila. Mogu se samo nadati da mi je taj teret dao Stvoritelj samo zato da iskušam sve svoje brojne greške i grijehe i da se kajem za svoje propuste”.
Zanimljivo je da stari potpuno šute o onome što ih zaista uznemirava. “To su misli koje nikome ne mogu povjeriti i žalosti zbog kojih se nikome ne mogu požaliti”, veli 60-godišnji Asim. Starost se nekako lakše zatvori u sebe zbog toga što niko ne želi znati za njene boli, dok se, međutim, mladost u svojim teškoćama zna prikazivati u lijepom i zanimljivom svjetlu.
Fizički uzrok tugaljivosti, straha i nemira savjesti često se kod starih ljudi nalazi u zadebljanju i suženju žila u mozgu (arterioskleroza), što je kod različitih ljudi i različito razvijeno. Moj prijatelj doktor specijalist i vrstan književnik Bajram Redžepagić to ovako opisuje: “Duševne smetnje radi ovapnjenja žila u mozgu obično počinju s većom ili manjom potištenosti, i s laganom zagrižljivošću ili strahom, koji se odnosi na teškoće što ih bolesnik osjeća na srcu ili nekom drugom organu. Bolesnika obuzima zlovolja, popušta volja za radom, mišljenje mu postaje laganije. Zlovolja i potištenost sve više povećavaju razne umišljene, a još više prave organske teškoće koje se sve češće ponavljaju: više ili manje bolovi u glavi, osjećaj jakog straha i napetosti. Veliki strah kod bolesnika uzrokuje više-manje i opasnu ošamućenost i vrtoglavice, koje postaju sve jače, da bi nekom drugom prilikom potpuno iščezle. Vrtoglavici se voli pridružiti šum i zvonjenje u ušima, koji zna biti vrlo neprijatan i mučan. Na srcu nastaje aritmija, a javljaju se i druge nepravilnosti na srcu. U času napada bolesnik često pada u nesvjest. Ima čudne i nemirne snove, ali i danju čuje neugodne glasove i vidi čudne prikaze.”
Takvim ljudima se često javljaju smetnje u snu. Često teško zaspu, spavanje im zna biti nemirno i površno. Ili se potpuno smanji potreba za snom. Bolesnici su budni cijelu noć. Zato se i danju vrlo brzo umore. Takvi starci i sami osjete razne duševne teškoće povezane s tim smetnjama. Sami se žale da se brzo umore pri radu, da im ništa ne ide od ruke, da moraju često odmarati, da se nikada ne osjećaju sasvim odmornima, da ih napušta sjećanje, da se ne mogu sjetiti važnih stvari, te da su im poslovi koje su ranije s lahkoćom obavljali sada postali teški i nepremostivi. Sve teškoće tako se uvećaju da moraju, prije ili kasnije, sasvim napustiti posao. Popušta i njihovo rasuđivanje, sjećanje i pamćenje. Sve ovo još uvijek neće i ne može uništiti starcu njegovu ličnost. To se može dogoditi tek onda ako na porodicu navali neka nevolja, ili ga nasilno presele u sasvim drugu okolinu, ili se na njegovu starost okomi teška bolest. Tada starac postane izgubljen, nesretan i bespomoćan kao dijete te plačljiv i neposlušan.
Autor: Prof. Habib Mandžić
