Devedeset treća, logor Gabela, jedno pitanje za Ismu Šišića i priča o malim trenucima koji čuvaju smisao života.
Piše: Amer Obradović
Kada su kritičari uprli prstom u Roberta Benignija što je u filmu Život je lijep napravio komediju u nacističkom koncentracionom logoru, njegova objašnjenja su se svela na tri glavne ideje: ljubav, maštu i želju da se umjetnošću pronađe ljepota čak i u tragediji. „Ja sam reditelj, a ne historičar… Ovo je bajka, ali izmišljena iz istine“, rekao je Benigni. Svjedočio sam u logoru tim bajkama izmišljenim iz istine tokom devedesetih i tu osnovna pokretačka snaga čovjeka sigurno nije bilo zadovoljstvo (kako je tvrdio Freud), još manje moć (kako je tvrdio Adler), nego potraga za smislom, kako je tvrdio Viktor Frankl, austrijski psiholog i filozof koji je i sam prošao nacistički logor.
Bilo je tih scena u logoru koje ni Benigni ne bi mogao režirati, jer kada patnju ne možemo izbjeći možemo izabrati kako ćemo se prema njoj odnositi… To na prvu zvuči jednostavno, ali nimalo nije. Često taj ljudski refleks jednostavno izađe iz mašte, jer kada se sjetim tih scena nikako ih ne mogu objasniti iz racionalne perspektive. U logorima najotporniji nisu bili oni najjači, nego oni koji su pronašli smisao da žive. Dakako, mozgu se ne može narediti da taj prekidač u glavi pritisne, nego se on pali u autonomnom modu, onom u kojem radi srce ili se šire i sužavaju zjenice…
Eh, da je Roberto Benigni bio u logoru Gabela u Čapljini 1993. pa da snimi te istinite priče koje su izašle iz mašte, među kojima je i ona koju mi je nedavno ispričao drug Mume. U Gabeli je bio zarobljen i Ismet (za Hercegovce – Isma) Šišić, legendarni bek Veleža. Isma kod navijača Veleža ima poseban status jer je karijeru proveo kao Rođeni i uvijek je davao punog sebe za ekipu. I kod protivnika je bio cijenjen: kad su Alena Bokšića, velikog fudbalskog cara, pitali protiv koga je bilo najteže igrati – Maldini, Nesta, Costacurta, Cannavaro – ma kakvi… On je rekao – protiv Isme Šišića u Mostaru!
Foto: Gabela / MKSJ
U toj sceni, priča mi Mume, leže logoraši ko sardine, iznemogli, nesigurni u vlastiti život, a Denis Š., strastveni veležovac iz Stoca, koji prati Rođene od 1979. i jednostavno zna sve o tom timu, u nekom momentu upita Šišića: „Sjećaš li se, Isma, kad si dobio crveni karton protiv Crvene zvezde u toj i toj minuti?“ Isma ga pogleda i reče: „Majke mi, ti nisi normalan.“ Život je ponekad jak kao Isma Šišić u odbrani.
Ta scena, u kojoj Denis postavlja pitanje o crvenom kartonu, možda je u tom momentu bila neprimjetna pobuna protiv besmisla, ali baš u takvom kratkom povratku u normalnost leži ono o čemu je pisao Frankl: čovjek može biti lišen svega, ali ne i slobode da u sebi sačuva komadić smisla. A to je prejak argument za život i odbranu od besmisla, baš kako je to nekad pred golom Veleža radio Isma Šišić.
Nakon što mi je Mume ispričao ovu scenu, koju nažalost nikada neće režirati Benigni, dopisivao sam se s Denisom. „Sjećam se prve Veležove utakmice koju sam gledao, 1979. godine, 2:1 protiv Hajduka, starom u krilu sjedio. Od ’85. do marta ’91, kada sam otišao u vojsku, gledao sam svaku Veležovu utakmicu, prvenstvo, kup, Evropa i februarske turnire. Sve ulaznice bile sačuvane. I prokleti rat…“, piše mi.
Kad sam ga pitao za Šišića i tu priču iz logora, Denis ko iz topa puca podacima kako je Isma jednom ’85. iz „kopački izuo“ Mitra Mrkelu, Zvezdinog napadača koji je tada bio jedan od boljih u Jugi. „Igrao je Isma lopte, nije on bio kostolomac kakvim se prikazuje. Bio je jak ko beton i uvijek na 120 posto. Sjećam se gola protiv Siona, septembar ’87. Bilo 5:0. Isma zabio četvrti. Tuce dao četiri gola“, priča mi Denis i podsjeća da je za pitanja o Veležu jači od ChatGPT-a. Šalje mi i poslijeratnu sliku – on i Isma Šišić u Mostaru, nasmiješeni, puni života.
Foto: Ismet Šišić
Koliko znam, Isma živi u Norveškoj, ali životna priča iz Gabele ’93. govori da postoje trenuci kada je sjećanje jače od pakla, a jedna rečenica o utakmici prekine groznu stvarnost koja te okružuje. Čovjek preživljava tako što u sebi brani mali komad smisla. A nekad se taj smisao brani baš kao gol Veleža: tvrdoglavo, bez povlačenja i do posljednjeg daha – kao Isma Šišić u odbrani, o čemu sve zna veležovac Denis Š.
PS: Ima još jedna urbana legenda. Kažu da je prije rata na vratima njegovog stana u Mostaru pisalo: „Ismet Šišić, profesionalni fudbaler.“
Legenda!
tačno.net
