Duraković: Mi imamo politički patuljaste partije koje nemaju državničku viziju.
Intervju akademika Esada Durakovića za “Dnevni avaz”: Još uvijek živi ideja o bošnjakistanu
Mi imamo provincijalni politički mentalitet, ili duh. Naši političari su okupirani svojim partikularnim partijskim interesima
O stanju države 30 godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, o akterima razgradnje države, aktuelnoj vlasti, poziciji Bošnjaka, te političkim snagama koje bi mogle napraviti preokret, za „Avaz“ govori akademik Esad Duraković, jedan od najvećih živućih bh. intelektualaca.
Duraković analizira i zašto na vlast svaki put dolaze „gori od onih prethodnih“, pojašnjava zašto bh. političari istovremeno nisu i državnici, ali i način promjene dosadašnjeg stanja.
Neizreciva vrijednost
Profesore, kada pogledamo sadašnje stanje države, čini se da je BiH zaglavljena u političkoj, institucionalnoj i vrijednosnoj inerciji. Kako Vi, kao akademik koji posmatra društvo kroz duge civilizacijske tokove, danas definirate suštinsko stanje BiH?
– Tokom svih ovih postdejtonskih godina BiH se zlopati: niti može živjeti niti može umrijeti. Bosna je, zapravo, zemlja, a to je više od države kao političke činjenice. Dakle, ona kao zemlja s dubokim povijesnim korjenima, kulturalnim pluralizmom, sa svojim urođenim kosmpolitizmom, još odolijeva političkoj destrukciji koja traje od 1992. a institucionalizirana je upravo Dejtonskim sporazumom. Bosna u pogledu kosmopolitizma može biti uzor Evropi, a upravo je takav njen karakter smetao njenim susjedima koji su ga htjeli uništiti uz podršku međunarodne zajednice (Savjet bezbjednosti i embargo na naoružanje i dr.). Budućnost političke BiH je neizvjesna, nažalost, jer su odveć jake centrifugalne sile u njoj. Pri tome, međunarodna zajednica koja ima presudnu odgovornost za ovakvo stanje ponaša se krajnje neodgovorno; patriotizam je uglavnom prešao u fazu apatije, a većina članova akademske zajednice zavukli su se pod strehe i u zavjetrinu pa marljivo i sramno šute. Figurativno rečeno, ta povijesna zemlja Bosna danas se iščuđava demoniji destruktivne politike u njoj i stravičnom nemaru kome je prepuštena od onih koji su izgubljeni bez njenoga tla. No, pošto je već do sada opstajala – uprkos svim tim destruktivnim silama – možda će zaista opstati jer ona jest neizreciva vrijednost.
Tri decenije nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, da li bismo taj okvir danas trebali tumačiti kao mirovni mehanizam koji je odradio svoju povijesnu funkciju, ili kao strukturalni zatvor koji nas sprječava da postanemo funkcionalna politička zajednica?
– Mislim da preovladava neadekvatna percepcija Dejtonskog sporazuma. Uglavnom ga percipiramo pozitivno – kao čin kojim je zaustavljen rat. Međutim, to je znatno složenije. Međunarodna zajednica je vojnom prijetnjom zaustavila snage Armije BiH koje su stigle pred Banjaluku u pobjedničkom pohodu i zabranila nam je oslobođenje zemlje koje nam je bilo nadohvat ruke pa su u tom Sporazumu konstruirali monstrum-državu, darujući republiku na masovnim grobnicama onima koji su u državi (članici UN!) počinili genocid, a oblast u kojoj je počinjen genocid darovan je dželatima. To je stravična nepravda koja je akcijom međunarodne zajednice učinjena ovoj zemlji i državi. Koliko znam, u vrijeme kada je kreiran taj Sporazum, njegovi kreatori kazali su da je privremen i da će biti dorađen. Kao što znamo, nikada se to nije dogodilo, i zato je BiH danas potpuno nefunkcionalna. Primjenjuje se strategija mrcvarenja do potpunog zamora i s nadom u njen raspad. OHR i drugi iz svijeta prigovaraju nam da smo sami odgovorni za svoje stanje, a istina je da su nas oni tako kreirali da ništa ne možemo učiniti kako bismo izašli iz ove civilizacijske tamnice ili političke demonije.
Može li se, iz perspektive Vašeg iskustva posmatranja društvenih ciklusa, očekivati da će predstojeći izbori iznjedriti snagu koja može započeti stvarni preokret, ili je bosansko društvo toliko institucionalno i mentalno umorno da više ne proizvodi emancipatorske političke sile?
– Nažalost, još na horizontu ne vidim snagu koja bi BiH snažno povukla naprijed – u prevladavanje krize i prosperitet. Vrlo mi je teško što sam pesimističan, ali moram biti realan. Jedina mogućnost je temeljita dorada Dejtona, ili njegova promjena, jer s ovom strukturom države naprosto nije moguće ići naprijed: u njene točkove ugrađeni su klipovi; institucionalizirane destrukcijske snage. Prema mom uvjerenju, kada bi se omasovile dovoljno osviještene patriote i kada bismo imali snažno angažirane intelektualce (čovjek može biti vrlo učen ali nije intelektualac ukoliko nije angažiran; on je lažnjak), onda bismo, možda, mogli snažnim pritiskom iznutra, na svim frontovima, prisiliti i međunarodnu zajednicu i OHR da radikalno promijene odnos prema BiH. Problem je u sveopćoj apatiji, kako i sami odlično zapažate. Kao da je dominantno geslo: Samo nek ne puca! Ili – problem je u tome što (generalno, masovno) pristajemo na stanje u kome jesmo. Mi imamo politički patuljaste partije koje – svih ovih godina – nemaju državničku viziju, koje vide samo od jednog do drugog izbornog ciklusa, i u svakoj njihovoj smjeni dolaze sve gori. To su „politički piljari“: trguju jedni s drugima, ali uvijek na račun države i društva, za kratkoročni i partikularni interes svojih partija i pojedinaca. Tako se na stvara država!
Kritična tačka
Kako razumijete djelovanje vlasti u BiH u posljednje tri godine kada bilježimo krizu za krizom i potpunu blokadu saradnje s relevantnim faktorima na međunarodnoj sceni?
– Kao što rekoh – svaki put dolaze gori od onih prethodnih. Paradoks je u tome što bi oni prethodni, koji zaista bijahu loši, mogli opet „uzjahati“ zato što su se ovi pokazali tako loši. Oni prvi loši mogu likovati što su ovi drugi gori od njih, jer je to način da oni ponovo zaposjednu poziciju. Zla sudbina! Zvuči sumorno, ali je realno. Što se tiče međunarodne političke scene, vrlo rijetko primamo u BiH svjetske državnike i još rjeđe činimo takve posjete. I u toj oblasti smo vrlo zapušteni. Nužno je izaći u svijet, stvarati „tamo“ prijateljstva, lobirati, a to mogu samo politički i intelektualno kompetentni, državnički kapacitirani ljudi. Vjerujem da je suština u sljedećem. Mi imamo provincijalni politički mentalitet, ili duh. Naši političari su okupirani svojim partikularnim partijskim interesima, ne shvaćajući da je njihova država pred najozbiljnijom prijetnjom raspada i da u tom slučaju svi gube. Šta to znači? To znači da nemamo političare koji su zapravo državnici, jer političar i državnik nisu sasvim isto. Državnik je političar s vizijom i u konstruktivnoj akciji u interesu države i društva, a ne samo svoje partije.
U jednom od svojih obraćanja rekli ste da se BiH nalazi na „kritičnoj tački“. Ko su danas stvarni akteri razgradnje BiH, a ko su oni koji predstavljaju njen autentični državnički potencijal?
– Iskreno rečeno, pravo čudo je da BiH još opstaje s obzirom na brojne destruktivne snage koje su pozicionirane u njoj. Negativni akteri u njoj su svi oni koji ne rade na jačanju njenih institucija, koji ne gledaju cjelinu, odnosno državu, već sve partikulariziraju do antagoniziranja. To su političke partije na poziciji i u opoziciji (i ovi bijahu na poziciji). Akademska zajednica i tzv. narod pasiviziraju se do „rezona“ ili ponašanja krda pa time postaju saučesnici. Naravno, visoki predstavnik svojom pasivnošću pred ovim destrukcijama doprinosi razgradnji državnoga bića BiH jer on je zadužen – to je njegova misija – da brani državne institucije i atribute, ali on to ne čini (njegova intervencija, recimo, u izbornom zakonu na dan izbora ostaje povijesni primjer političke bahatosti). Ili, čelnici iz SNSD godinama s najviših državnih pozicija javno i svim silama rade protiv vlastite države i Ustava, a on ih ne sankcionira, i td. Uz sve to, i mi smo načinili opaku inverziju. Naime, koristimo državu i institucije za lične ili grupne interese, a ispravan, državnički i patriotski stav glasi: mjera vrijednosti svakog od nas jest koliko smo svoje sposobnosti ugradili u jačanje institucija jer one ostaju i naša snaga zavisi od njihove snage.
Vrlo loši ustupci
Dijelite li stav da su Bošnjaci, stalnim krizama i političkim improvizacijama, reducirani na narod koji u vlastitoj državi sve manje odlučuje o vlastitoj sudbini? Koliko su za to krive autonomne političke elite?
– Bošnjaci su u cijeloj ovoj drami poseban faktor. Iako su najbrojniji narod, ne ponašaju se državotvorno. Već tridesetak godina stalno prave ustupke onima koji rade na razgradnji BiH i koji je mrcvare nadajući se da vrijeme radi za njih te da će nakon duga mrcvarenja pristati na raspad države. Postoje stvari u kojima nema kompromisa, ako ste državnik, ili državotvorna partija. Da, Bošnjaci ili se pasiviziraju ili improviziraju. Recimo, oni pristaju na destruiranje državnih institucija pa ako treba razbijačima države, Bošnjaci pristaju i na kulturocid (kao što je to ovih dana, kada usvajaju budžet bez državnih institucija kulture). Upravo jučer usvojen je budžet iz koga su isključene državne institucije kulture. Naivno je pravdanje da u budžet nisu mogli biti uključeni svi već samo neke državne institucije, kao što je policija i td. To je ta piljarska trgovina. Naime, Bošnjaci i patriotski političari općenito mogu ucijeniti SNSD i druge razbijače države za finansiranje državnih institucija kulture uskraćivanjem novaca entitetu RS koji im se neopravdano i nezasluženo preljeve godinama već. Uvijek se prave vrlo loši ustupci. Strah me naročito jedne mogućnosti, ili činjenice. Naime, imam neotklonjiv dojam da u bošnjačkom korpusu (i u nekim političkim partijama) još uvijek živi ideja o bošnjakistanu, o bošnjačkoj državi i državnom entitetu. To bi u ovakvom okruženju i u kontekstu globalne islamofobije bila, sigurno, sudbina Gaze. Bošnjaci na svim nivoima moraju podržavati dva identiteta koji nisu u konfliktu: etnički Bošnjak, a Bosanac nacionalno (u značenju pripadnosti državi). Samo to usmjerenje može im osigurati budućnost.
Nikada ne mogu odustati od Bosne jer ona je i zemlja i ideja
Dok zemlje regije, premda nesavršene, produciraju određeni progres, BiH, čini se, pada u „crnu rupu“ međunarodne percepcije. Kako tumačite taj raskorak?
– Zavisi od toga šta podrazumijevamo u ovom kontekstu pod progresom. Okolne zemlje jesu politički stabilne, zasad, ali i tu postoje indicije o vrlo negativnim trendovima. Vodeće evropske zemlje, koliko znam, već ulaze u recesiju. Zatim, u njima jača desnica, islamofobija, neke se čak fašiziraju; snažno je izražen trend dehumanizacije i tih društava. Pogledajte samo njihov sramni, nacistički odnos prema Gazi. EU se konfrontira sa Rusijom; njena birokratija već uvodi predratnu psihozu s Rusijom, a to je potpuno pogrešno jer oni to rade na vlastitu štetu: iscrpljuju se i Evropa i Rusija za interes onog trećeg. Smatram da naš svijet globalno ide u pogrešnom smjeru, da ga je snažno zahvatila negativna inercija, a Bosna je u posebnoj situaciji jer je neposredno suočena sa opasnošću podjele teritorije među njenim susjedima koji su nasrnuli na njen integritet 1992. godine. No, kao humanist i kosmopolit, nikada ne mogu odustati od Bosne jer ona je i zemlja i ideja.
Piše: Alen Bajramovic
avaz
