Geopolitika iluzija i granice koje ne opstaju
Priznavanje Palestine od strane pojedinih država u Evropi i svijetu doživljava se kao politički čin visokog morala, ali iza toga se kriju ozbiljna pitanja koja se rijetko javno postavljaju. Šta zapravo znači priznati državu koja nema jasne granice, kontrolu nad teritorijom niti efektivni suverenitet? U međunarodnom pravu priznanje države je potvrda političkog postojanja, ali bez teritorijalnog okvira ono ostaje polovično i stvara prostor za iluzije. Najveća od njih jeste ideja da će se pregovori ikada vratiti na linije iz 1967. godine, što je u realnoj geopolitici gotovo nemoguće. Granice su se od tada mijenjale silom, naseljenički blokovi su postali realnost, a snaga oružja i interesa uvijek je bila ispred međunarodnih rezolucija. Iluzija da će stanovništvo ikada „povratiti“ teritorije iz 1967. ignorira dugogodišnje promjene na terenu, uključujući demografske pomake i sigurnosne zone koje su postale faktično nepromjenjive.Postoje narodi koji već decenijama žive bez granica, bez priznate države i bez stvarne kontrole nad svojim životom, a opet opstaju. A evo ga sada svjedočimo čudu moderne diplomatije: država Palestine priznaje se na papiru, ali na terenu… pa, skoro je ne možete naći ni na Google Mapsu. Ironija je apsolutna – neki narodi čekaju decenijama da im se prizna pravo na državu, dok drugi dobijaju “državnost” u teoriji, sa ceremonijalnim pečatima i diplomatskim aplauzom, ali bez ikakve stvarne moći nad svojim teritorijem.
Ovakva priznanja, iako simbolički moćna, otvaraju Pandorinu kutiju za druge narode koji čekaju svoje pravo na samoodređenje. Ako međunarodna zajednica prizna Palestinu, sutra će ista logika staviti u fokus Kurde, rasute između Iraka, Irana, Turske i Sirije, koji decenijama sanjaju vlastitu državu. Tu su i Druzi, kompaktna zajednica na raskršću Libana, Sirije i Izraela, čija lojalnost i identitet balansiraju između država koje ih okružuju. Ne smiju se zaboraviti ni Saharawiji u Zapadnoj Sahari, Asirci i Armenci na Bliskom istoku, čije historijske traume i zahtjevi povremeno izbijaju na površinu. Svaka selektivna odluka o priznanju postaje presedan i šalje poruku: „Neki narodi imaju pravo na državu, a drugi moraju čekati.“
Ovo priznanje također baca novo svjetlo na način na koji su granice crtane u regiji. Nakon raspada Osmanskog carstva, Britanci i Francuzi, kroz sporazume poput Sykes-Picot, stvorili su linije koje nisu odgovarale demografskim, etničkim i plemenskim realnostima. Rezultat su bile neefikasne, politički krhke države, ovisne o vanjskim silama. Savremeni diskurs, uključujući Trumpove ideje o malim, etnički homogenim državama na Bliskom istoku, sugerira da se istorija ne samo ponavlja, nego se namjerno reproducira za strateške ciljeve velikih sila, dok unutrašnja održivost tih entiteta ostaje sekundarna.
U toj ravnoteži moći i interesa, priznavanje Palestine bez jasnih granica, bez dogovorenih mehanizama provedbe i bez promjene odnosa snaga na terenu više je simbolički čin nego realna transformacija. Ipak, simboli imaju moć: oblikuju narative, pomjeraju granice mogućeg i najavljuju da ništa neće ostati isto. Ali jednako tako nose opasnost stvaranja novih iluzija, koje će u trenutku razočaranja produbiti sukobe i nepovjerenje. Palestinsko pitanje postaje ogledalo u kojem se prelama sudbina svih naroda bez države, upozoravajući međunarodnu zajednicu da selektivna pravda uvijek rađa nove napetosti i nestabilnost.Bez jasnog pristanka Izraela i Sjedinjenih Američkih Država, stvaranje funkcionalne palestinske države ostaje nemoguća misija. Diplomatija i simbolička priznanja ne mogu zamijeniti kontrolu nad teritorijom i efektivni suverenitet, a svaka inicijativa koja to pokušava riskira da ostane mrtvo slovo na papiru, dok realna moć ostaje u rukama onih koji odlučuju o sudbini regiona.
Fikret Mehović
magazinplus.eu
