Kolumne

Ode Mile

Ode Mile

Čovek nepoznate namene i smisla, Milorad Dodik, uglavnom je tamo gde je suvišan i nepotreban. Trenutno je osuđenik na zatvor, a kad se toga nekako reši – šest godina neće smeti da se bavi politikom.

Čime bi se Mile inače bavio ako ga liše politike, dakle vlasti, ili delatnosti koja je tome slična? Izgleda kao da je tu gde jeste oduvek i nezamislivo je šta bi posle ili umesto toga.

Osuđenik bi mogao novcem da otkupi zatvorsku kaznu. Ako nema dovoljno para – majka Srbija ima a čuvar trezora udeljuje. Mile je tu, stalno sa ispruženom bratskom rukom.

Zapisano je da Mile slabo mari za BIH, državu kojoj pripada a on to navodno ne želi. Godinama javno govori da je takva tvorevina neprirodna i da Srpska ima ideju da krene svojim putem. Srpska, to je u sažetom smislu on lično, ali u otcepljenje se bez naroda ne ide. Kojim putem bi se išlo, kako i sa kim to ne zna. Ideja je sasvim neostvariva i vodi pravo preko Drine u maticu, kao priviđenje o dovršenju košmarnog srpskog sveta. Dodik je čovek političke utopije i hedonističke realnosti, onaj koji definiše srpstvo kao romantični ishod u čijem je prirodnom centru uvek on lično, nezavisno od cene koja ga se i ne tiče.

Za njega je to dvojna patriotska pogodnost koja dolazi od pripadnosti na dve srpske strane koje će možda postati jedna. Zasad je to rascepljen čovek redovno na svojim mestima, kod kuće je i u Beogradu i u Banjaluci. Ne zna se kad je gde, stanuje u oba grada i u još nekima, glasa svuda gde se glasa i tamo i amo. Pojavljuje se iznenada u svim prilikama uvek i svuda. Nije sasvim načisto koja mu je otadžbina važnija, odlučiće o tome na kraju.

U Srbiji se ponaša kao nadzornik imanja, grdi građane zbog neposlušnosti, među studentima vidi ustaše i protivnike srpstva. Uvozi u Srbiju plaćene horde glasača koje vraća istoga dana. Njegove trupe nose uniforme srpske policije i prebijaju građane Beograda. Mnogi ne nose uniforme ali svakako biju, Mile sa sobom dovodi u Srbiju bratski zulum.

Stalno je naslonjen na svog asimetričnog sijamskog blizanca koji još vlada ostacima Srbije. Pamti se kad god je Mile ovde bio neželjeni gost a ne pamti se kad je bio željeni. Uvek je dizao sirovi glas na stanovnike Srbije, učeći ih da on dolazi iz Srpske, gde se Srbija više voli nego ovde, pa je njegova misija da neuke nauči veštinama bratske ljubavi i primenjenog rodoljublja.

Njegov rugobni domaćin i mecena se ćuteći slagao s njim, mrzeći Srbijance istom ili možda još većom žestinom nego Mile.

U ovom novom gostovanju kao osuđenik i čovek koji će ostati bez jedinog posla koji ume da radi, Mile je zatekao svog sponzora u nevolji. Ne zna ni on šta bi sa sobom a još mu se Dodik navrzao, glomazan, priprost, tegoban i suvišan. Mada bi obojica iz tog nastranog saveza mogli da izvuku neku korist, ali to ide sve teže.

Evo, napad na Mileta je napad na Srbe i Srpsku, a prorok u srpskom svetu to neće dozvoliti. Biće i on, kao i Dodik, uz svoj narod. Dva dela istog naroda podeljena među vlasnicima.

Naravno, ni jedan ni drugi nemaju svoj niti bilo kakav narod, obojica slute da je to tiranska fikcija koju vide kao stvarnost i dogradnju nepostojećeg, uvereni da je i narod prihvatio tu opsenu kao svoju.

„Dodik neće biti uhapšen u Srbiji!“ – tako je rekao ovdašnji olinjali pantokrator, a to je izjava koja bi morala da zabrine Mileta. To bi značilo da može biti uhapšen bilo gde osim u Srbiji. Srpski vladar dotrajava, on ima sudbinu kvarnog zuba: ili će biti izvađen ili istruleti. U zao čas Dodik traži pomoć od onoga kome je ona potrebnija.

Tako praktično dokrajčeni, oni se hrabre pozivajući se na narod za koji ne znaju gde se nalazi.

Dodik namerava da raspiše referendum kako bi opstao na vlasti. Kaže da ga je narod birao pa neka mu narod sudi posle suda.

Malo je nade da će Mileta od pada spasti ovdašnji brat. Obojica jedva drže glave iznad vode. Jedan je aktuelni osuđenik a drugi će uskoro morati pred veliko veće.

Peščanik.net

***

Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.
Show More

Related Articles

Back to top button