“To Russia With Love”
Putinov rat po Staljinovoj matrici
Na ukrajinskom frontu, Vladimir Putin ne vodi rat 21. stoljeća vodi rat po obrascu Josifa Staljina, u kojem vojnici nisu strateški resurs već zamjenjiva masa. Dok se u savremenim vojskama cijeni preciznost, manevar, tehnologija i očuvanje borbene gotovosti, ruska doktrina sve očiglednije oslikava model “potrošnog vala”: stalne jurišne kolone koje bez adekvatne obuke, opreme i podrške bivaju slane na protivničke rovove, sve dok neprijatelj ne iscrpi municiju ili neko preživi dovoljno dugo da zauzme pokoji metar teritorije.
Ova taktika, poznata u vojnoj teoriji kao strategija iscrpljivanja kroz ljudsku masu (manpower-dominant attrition strategy), nije nova, to je brutalna reinkarnacija sovjetske prakse iz Drugog svjetskog rata. Staljin je koristio odrede za juriš i tzv. barijerne jedinice koje su sprječavale povlačenje s linije fronta. Iako Putin formalno ne koristi streljačke pozadine, rezultat je isti: mobilizovani zatvorenici, etničke manjine i rezervisti bez političke zaštite šalju se u talasima u gotovo samoubilačke misije kao „živi senzori“ za neprijateljske položaje.Bahmut, Avdiivka, i slične tačke na frontu više nisu strateški važne zbog vojne logike, već zato što ruski komandni vrh operiše po dogmi geografske fiksacije. Važna je tačka na karti, a ne broj poginulih. Stotine i hiljade mrtvih vojnika ne znače taktički neuspjeh, one se tumače kao politička cijena „nepobjedivosti“. U toj logici, čovjek je broj, a gubitak života je prihvatljiv kolateral u održavanju mita o nezaustavljivosti ruske vojske.
Za razliku od NATO pristupa, koji insistira na kombinaciji precizne vatre, elektronskog nadzora, i manevarske elastičnosti, Putinov rat ne poznaje sofisticiranu simetriju. Njegova ofanziva je industrijska, iscrpljujuća i zasnovana na ideji da će protivnik prvi puknuti pod teretom ljudske mase. To nije savremena vojska već to je logika minulog stoljeća, gdje komanda iz Moskve ne vodi rat da bi pobijedila, već da bi demonstrirala da još uvijek može trpjeti poraz bez priznanja poraza.Putin je vojsku pretvorio u mehanizam političke izdržljivosti. Pitanje više nije može li Rusija pobijediti, već koliko dugo može da gubi a da to predstavi kao strategiju. U toj računici, život vojnika je jeftin, mit je skup, a rat se vodi ne da bi se završio nego da bi se zaboravilo da je ikada započet iz pogrešnih razloga.S obzirom na sve jasnije indikatore da Ruska Federacija ne pokazuje nikakvu stvarnu volju za mirnim rješenjem sukoba u Ukrajini, već nastavlja sa sistematskim kršenjem međunarodnog prava i napadima na civilnu infrastrukturu, postaje strateški nužno da Evropska unija i Sjedinjene Američke Države pređu iz faze ograničene vojne pomoći u fazu sveobuhvatne odbrambene podrške.To uključuje, prije svega, maksimalno naoružavanje Ukrajine naprednim sistemima naoružanja, ali i razmatranje aktivnog uključivanja u zaštitu ukrajinskog zračnog prostora putem sredstava zračne superiornosti. Uvođenje avio-komponenti u zaštitu ukrajinskog neba više nije pitanje eskalacije, već pitanje očuvanja evropske stabilnosti, međunarodnog poretka i osnovnih principa ljudske sigurnosti.
Dok brojne članice Evropske unije, kao i države izvan euroatlantskog prostora, aktivno pružaju vojnu i humanitarnu podršku Ukrajini u njenoj odbrani od brutalne ruske agresije, bošnjačko političko i društveno tkivo ostaje gotovo nijemo. Uprkos historijskom iskustvu vlastite odbrane od strane režima koji je, uz podršku tadašnje Moskve, provodio zločine protiv bošnjačkog naroda, izostaje jasna, konkretna i simbolična reakcija u znak solidarnosti s narodom koji je danas podložan istom modelu destrukcije.
Ako Bošnjaci žele da ih historija prepozna kao narod koji je, u ključnim momentima globalne borbe između autokratije i slobode, bio na pravoj strani, onda je krajnje vrijeme da iz deklarativne empatije pređu u domenu konkretnih djelapa makar to bio i simboličan čin podrške koji jasno komunicira stav: nikada više šutnja pred agresijom. Pa makar i jedna pošiljka minobacačkih granata na kojima stoji: “To Russia With Love”.
Piše: Fikret MEHOVIĆ (doktorant na FPN UNSA, Sigurnosne i mirovne studije)
magazinplus.eu
