Musa Ćazim Ćatić (12. mart 1878. – 6. april 1915.)
Izbor iz biografskih objava
Rodio se 12. marta 1878. godine u Odžaku, na mevlud one godine kad je Švabo došao u Bosnu. Nakon završenog mekteba, s majkom i očuhom preselio se u Tešanj, gdje je učio brijački zanat i pohađao medresu pred čuvenim tešanjskim muftijom Mesudom efendijom Smailbegovićem. I danas se čuva sjećanje na Ćatićev lucidni razgovor s efendijom. Jedne je prilike Smailbegović našao Musu u jarku pored puta, kako polusvjestan leži s iskrivljenim fesom na glavi. U prijateljskoj besjedi, podsjetio je efendija Musu na islamske vrijednosti o kojima ga je podučavao tokom školovanja u medresi.
„Nisam li te, Ćazime, poučio da je piće haram? Nisam li ti ukazao na ispravan put?“, upita efendija.
„Jesi, efendija, jesi. Ali ne upućuješ ti, nego Bog. Koga On uputi takav je kao ti, a koga ti uputiš ovakav je kao ja.“
(Faktor.ba / STAV br. 6 – 16.4.2015.)
***
Prvu pjesmu Ćatić je objavio 1898, kad je, dakle, imao dvadeset godina. Pjesma se zove Oganj i ima karakterističan moto. S kojim je riječima otac moderne bošnjačke poezije stupio na književnu scenu? Ovako glase ti stihovi:
Iz srpske duše ovaj oganj vrije,
Samo za Srpstvo moje srce bije.
U svojim ranim dvadesetim, Ćatić intenzivno piše poeziju nadahnutu sopstvenim srpskim patriotizmom. U pjesmi Srpski ponos kaže, recimo, ovako:
Ja sam Srbin, srpsko d'jete,
Srpska mi je savjest čista;
Junačkih mi djeda slava
Ko sunašce žarko blista.
U istoj pjesmi su i ovi stihovi:
Slavim Marka i Miloša;
Slavim hrabrog Đerzeleza:
Imam njinu uspomenu,
Britki handžar oštra reza.
U godinama u kojima se osjeća kao Srbin, Ćatić piše i pjesmu koja se zove Islamu i koja počinje ovako:
O Islame, vjero moja sveta,
Spasu duše griješničke moje,
Velike su Tvoje svete misli,
Tvoje ime veličanstveno je!
Ćatićeva sudbina je u mnogo čemu karakteristična i paradigmatična za bosanskohercegovačke muslimane s početka dvadesetog vijeka. Samo nekoliko godina nakon što je poetski proklinjao izdajnike srpstva, Ćatić će najprije da prigrli kalajevsko bošnjaštvo, da bi pred kraj života počeo da piše pjesme iz kojih se otkriva da je počeo da se osjeća kao Hrvat. U jedva petnaestak godina svog odraslog života, uspio je da bude i Srbin, i Bošnjak, i Hrvat. Jedina konstanta u njegovom identitetu bila je to što se sve vrijeme osjećao kao musliman.
Da se razumijemo, Ćatić nipošto nije bio nikakav tradicionalni vjernik. Banalno govoreći, bio je pijanac. Čak mu i na grobu piše da je “boemski živio”. Kažu da ga je njegov mostarski mecena Muhamed Bekir Kalajdžić redovno vodio na ručak, ali mu nije davao novac znajući da će ovaj novac umjesto na hranu potrošiti na piće. Usprkos tome, osjećao je snažnu sentimentalnu identifikaciju sa islamom i islamskom kulturom generalno.
Ćatićevo odbacivanje srpskog nacionalnog osjećanja ima veze, čini mi se, sa tendencijom koja je među srpskom nacionalnom elitom još u njegovo vrijeme postojala, mada tada nije bila potpuno dominantna, a prema kojoj se izjednačavaju srpsko nacionalno osjećanje u etničkom smislu i pripadnost pravoslavlju u vjerskom.
Moglo bi se nadugo i naširoko analizirati zašto je tako. Dio razloga krije se nesumnjivo u dugoj otomanskoj okupaciji, odnosno u činjenici da je oslobađanje Srbije istovremeno bilo i oslobađanje od Turaka, a slovensko muslimansko stanovništvo koje je primilo islam, zadržavši jezik, kulturu i veliki dio običaja, olako je identifikovano sa Turcima. Imajući u vidu da su sve do balkanskih ratova, što će reći do prije stotinu godina, između ostalog i Sandžak i Kosovo još uvijek bili pod upravom Otomanskog carstva, neprijateljstvo prema Turcima nije bilo tek neki davni skoro mitski animozitet nego činjenica svakodnevnog života. Ipak, to ne objašnjava do kraja potrebu da se slovensko muslimansko stanovništvo proglasi Turcima i da ga se ultimativno poziva da se vrati “pradjedovskoj vjeri”.
Činjenica je da je velikom broju pravoslavnih Srba, svaki musliman koji se osjeća kao Srbin automatski sumnjiv, ako nije spreman da se pokrsti. U tom smislu je izuzetno indikativno iskustvo Mustafe Mulalića. Čudna je njegova životna priča i ako bi kakav stereotipni srpski nacionalista tražio muslimana po svojoj mjeri, teško da bi našao boljeg od Mustafe.
Rodio se u Livnu 1896. godine. U Kraljevini Jugoslaviji bio je aktivista i poslanik Živkovićeve i Jevtićeve Jugoslovenske nacionalne stranke. Godine 1941. povezuje se s Dražom Mihailovićem i odlazi na Ravnu goru. Bio je član Vrhovne komande Jugoslovenske vojske u otadžbini i član Centralnog nacionalnog komiteta Ravnogorskog četničkog pokreta. U Mihailovićevom štabu je bio sve do aprila 1945. godine. U socijalističkoj Jugoslaviji je kao četnički kolaboracionista osuđen na pet godina zatvora. Kaznu je odslužio u Glavnjači, a poslije robije je živio u Sarajevu gdje je radio kao trgovac. Umro je 1983. godine.
Iza Mulalića su u rukopisu ostali memoari pod naslovom “Hronika Drugog svjetskog rata iz aspekta mojih doživljaja i rasuđivanja”. U njima je i epizoda u kojoj Mulalić opisuje jedan svoj beogradski doživljaj. Došavši jednom prilikom s Ravne gore u Beograd, u nekoj kafani se susreo s nekoliko simpatizera četničkog pokreta. Dočekali su ga sa dobrodošlicom. U jednom trenutku ga, međutim, jedan riđokosi prota odvede za zaseban sto i reče mu: “Zdravo, kume.” Mulalić se začudio jer je ovoga vidio prvi put, pa ga je upitao: “Otkud smo kumovi, kad se prvi put vidimo?” Pop je odgovorio ovako: “Eto, ja sam ti kum! Kad se budeš vraćao u pradjedovsku vjeru, nemoj da tražiš kuma, ja sam ti se prvi, i to od sveg srca, javio za kuma.”
Prisjećajući se toga godinama kasnije, Mulalić bilježi: “Bilo mi je jako teško. Taj šovinistički prepad me je duboko vrijeđao. U svojoj vjeri ja nisam bio kolebljiv da ne bi takvom ataku odolio, ali me vrijeđalo što ovakvi ispadi nanose štetu nacionalnoj stvari.”
Mulalić se tada upušta u raspravu s popom pa ga pita na koju pradjedovsku vjeru misli, a prota odgovora da misli na pravoslavlje, naravno. Mulalić kaže da je njegova pradjedovska vjera bogumilstvo, a da je i njemu i popu zajednička pradjedovska vjera Perun, odnosno slovenski politeizam, pa pita popa da se on vrati Perunu. Pop na to pobjesni te kaže kako su mu draži muslimani-Hrvati od muslimana-Srba jer prema njima “nema obzira u provođenju naše politike”. Nesretni Mustafa izlazi iz kafane jako ožalošćen. Ovako se toga sjeća: “Pukla mi je pred očima realna slika naše stvarnosti, naših neiskrenih odnosa. Mjesto borbe protiv okupatora, vidjeh da nam predstoji međusobna borba.” Mustafa Mulalić je bio Srbin, što se kaže – sa dna kace, ali nekima, eto, ni to nije bilo dovoljno, samo jer je bio musliman.
Naoko paradoksalno, ali upravo je u socijalističkoj Jugoslaviji pojedincima koji su porijeklom iz muslimanskih porodica bilo najlakše da se osjećaju kao Srbi. Razlog za to je marginalizovanje religije u javnom životu. Veliki broj istaknutih političara i umjetnika sa imenima orijentalnog porijekla u SFRJ su se izjašnjavali kao Srbi. Meša Selimović i Skender Kulenović su samo najistaknutniji među njima.
Ratni raspad Jugoslavije, a naročito rat u Bosni, učinio je gotovo nemogućom širu i masovniju identifikaciju južnoslovenskih muslimana sa srpskim nacionalnim osjećanjem. Mržnja s kojom su rušene džamije i praktično svi simboli islamske kulture, intenzitet i okrutnost zločina, a naposljetku i izjava Ratka Mladića data baš u Srebrenici 11. jula 1995. da je poslije bune protiv dahija došlo vrijeme za još jednu osvetu Turcima – sve to ukazuje na odbacivanje muslimanske komponente vlastitog identiteta iz srpske perspektive.
Uostalom, u više od stotinu proteklih godina hiljade pojedinaca iz muslimanskog miljea osjećali su se Srbima bez ikakve potrebe da prigrle pravoslavlje. Ne ulazeći ovdje u lične motive i ne problematizujući to na bilo koji način, valja čisto sociološki primijetiti da je Emir Kusturica valjda i prva osoba bosanskomuslimanskog porijekla kojoj je puno pravo da se osjeća Srbinom šira društvena zajednica priznala tek kad je prešao na pravoslavlje. Istovremeno postoji čitav niz osoba srpskog porijekla i etničke pripadnosti koje su u Sarajevu prešle na islam i počele se automatski izjašnjavati kao Bošnjaci jer očito ni iz tamošnje perspektive nije moguće biti Srbin islamske vjeroispovijesti.
Koča Popović je nekad početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka kazao kako Albanci mogu da budu dobri Jugosloveni, ali da ne mogu da budu Srbi. Na sličan način bi se današnja srpska politika trebala odnositi prema Bošnjacima u Srbiji. Oni mogu biti dobri politički Srbi, lojalni državljani Republike Srbije, ali je iluzorno od njih očekivati bilo kakav pretjeran sentiment prema pravoslavnom imaginarijumu.
Uostalom, slučaj Adema Ljajića je tu odličan primjer. Ako je on voljan da mirno stoji dok sluša državnu himnu, ako je voljan da igra za reprezentaciju svoje zemlje, besmisleno je od njega očekivati da se aktivno identifikuje sa tekstom koji se skoro bez izuzetka čita u pravoslavnom ključu.
Kad Aleksandar Vučić kaže da su Bošnjaci i Srbi isti, jedino su im religija i vjera različite, to je u savremenom političkom trenutku realna i ostvariva perspektiva kojoj valja težiti. Svima bi nam ovdje bilo bolje da lokalna etnogeneza nije bila bazirana na religiji nego kao u većini slučajeva na jeziku. Ako su katolici, muslimani i pravoslavci koji govore albanski svi Albanci, ako su katolici i protestanti, pa i sve više muslimana kojima je maternji jezik njemački Nijemci, šteta je što nas Južne Slavene jezik nije spojio čvršće nego što nas je religija razdvojila. Sada je, međutim, tako kako jest, što ne znači da je zabranjeno nadati se i sanjati.
Uostalom, Musa Ćazim Ćatić je prije stotinu i petnaest godina pisao:
Jedna nada bolnu dušu tješi;
I sa srca crni očaj briše,
Nada sloge – bratskog jedinstva
Za čim Srbin umire i diše,
Jer je sloga spasonosna zora
Što će zbrisat mrak nam sa obzora.
A Njegoš 1847. godine, u pismu Osman-paši Skopljaku kaže ovako: “Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo.”
Ima se, dakle, na čemu graditi sloga.
Izvor: Nedeljnik
***
Musa Ćazim Ćatić – Hrvat ili Srbin? (hercegbosna.org)
Ponosna je Bosna moj zavičaj mili,
Tu je sunce čija granulo menika,
Djedovi su moji za nju krvcu lili,
Njojzi bit ću i ja čelenka i dika.
Povrh nje su vijenci prohujali burni,
Mnogo nas je ljutih sapinjalo jada,
Oblaci se i sad nad njom kupe tmurni,
Ali Hrvat jošte bori se i nada.
O predrago ime! Hiljadu je ljeta,
Što kraljevskim sjajem ponad Duvna sinu,
Ali makar sudba zadesi nas kleta,
Ti nam spase ponos, prava i starinu.
Dok svetinje ove Hrvat čuva svoje
Nikada ga sila uništiti neće.
Isto i presjajno, kao sunce što je,
I njemu će sinut sunce stare sreće.
Moje mlado srce taj već časak sluti.
Bez muke i znoja, znadem neće doći.
Zato treba radit i ne počinuti
I kroz oštro trnje makar bilo proći.
Oj, premili rode! Tebe teško boli
Što nevjeru s bijede ti pretrpje mnogu,
Al ja baš te volim, što si bijedan toli
I jer pišem cijelim tebi pomoć mogu.
Radit ću za te i slobodu tvoju,
U sreći ću tvojoj plaću tražit trudu,
Uklanjat se neću ni muci ni znoju,
Ma okupo njime tvoju svetu grudu.
Postojbino draga Mladena i Tvrtka!
Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto.
Ah, neka je samrt i teška i gorka,
Za spas tvoj i sreću, mog života eto!
Musa Ćazim Ćatić
SRPSKI PONOS
Ja sam Srbin, srpsko d'jete,
Srpska mi je savijest čista;
Junačkih mi djeda slava
Ko sunašce žarko blista.
Ja sam Srbin – tim imenom
Vječno ću se ponositi,
Spas srpskoga slavna roda,
Na srdašcu svom nositi.
Od mog roda, sto junaka
Pr'jetilo je groma sili,
I srpsko su ime mačem
Na kamenju bilježili.
Pred udarcem njihovijem
Tresle su se velje gore,
Stupali su vazda smjelo
Po mejdanu da se bore.
Kamo, kamo Dušan silni?
Kamo paša Sokolija?
To su dični sinci Srpstva:
Ko zv'jezda im slava sija!
Ja sam Srbin – gusle imam,
Uz njih tio popijevam,
I ljubavlju – prema Srpstvu
Svoje pjesme zagrijevam,
Slavim Marka i Miloša;
Slavim hrabrog Djerzeleza:
Imam njinu uspomenu,
Britki handžar oštra reza.
Pa nek mi se dušman javi,
Nek na bojno polje dodje;
Mene hitac ne prima se,
Ne može me rezat gvoždje,
Markova je ovo ruka,
Topuzinom znade biti;
Hamajlija Alijina
Od oštra me gvoždja štiti.
Ja sam Srbin – srpsko d'jete,
Za Srpstvo mi duša gori –
Robovaću srpskom rodu,
Dok me crna smrt ne smori.
Musa Ćazim Ćatic
***
MUSA ĆAZIM ĆATIĆ – Srbin, Hrvat, Bošnjak, alkoholičar…
Musa Ćazim Ćatić bio je bosanski pjesnik koji je živio u periodu kad se Bosnom širi srpska i hrvatska nacionalna svijest. Srbi su uspjeli posrbiti Bošnjake pravoslavce, a Hrvati su uspjeli pridobiti Bošnjake katolike za hrvatsku nacionalnu svijest. Nakon što su u tome uspjeli došlo je do borbe, koja traje do danas. Ko će pridobiti Bošnjake muslimane? Odnosno da li će se Bošnjaci muslimani početi izjašnjavati kao Srbi ili Hrvati islamske vjere.
U tome su naši susjedi imali uspjeha krajem 19. stoljeća, pa se u tom periodu javlja i određen broj muslimana koji se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati islamske vjere. Bošnjaci muslimani u 19. stoljeću su se dvoumili, jer kod njih je bila više razvijena vjerska, nego nacionalna svijest u tom periodu.
Tipičan primjer Bošnjaka muslimana iz 19. stoljeća koji se dvoumio, da li da sami stvaraju nacionalnu ideologiju ili da postanu Hrvati ili Srbi islamske vjere je Musa Ćazim Ćatić. U svojoj opijenost alkoholom on se jedno vrijeme zalagao vatreno za hrvatsvo što je i pjevao u svojim pjesmama (pjesma: “O Bosni”). Nakon toga je veličao srpstvo u svojim pjesmama (pjesma: “Srpski ponos”). A nakon toga se na kraju opredijelio za Bošnjačku nacionalnu ideju i veličao Bošnjaštvo (pjesma: “Ja sam Bošnjak”).
Musa Ćazim Ćatić je najbolji dokaz, koliko je jaka bila srpska i hrvatska nacionalna propaganda u 19. stoljeću. Danas isti oni koju su podijelili naš bošnjački narod u 19. stoljeću svojataju bosanskog pjesnika Musu Ćazima Ćatića, te ga predstavljaju kao srpskog ili hrvatskog pjesnika što on nije bio. On je bio jedan Bošnjak, koji je nažalost, volio popit i što ga je, na kraju, u 37. godini i u grob otjeralo.
Rođen je u Odžaku , 12. marta 1878. godine, gdje je stekao osnovno obrazovanje i završio mekteb, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj. U Tešnju, gradu iz kojeg će povremeno odlaziti, ali u kog će se stalno vraćati, uči brijački zanat i upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesuda ef. Smailbegovića turski i arapski jezik. Poslije će ovladati i perzijskim jezikom.
Radi sticanja daljeg obrazovanja odlazi 1898. u Istanbul, gdje završava četiri razreda gimnazije, ali se zbog imovinskih neprilika vraća u Sarajevo i tu upisuje šerijatsku sudačku školu. Zbog alkoholizma života biva isključen iz internata, preuzima uredništvo “Behara”, a potom odlazi u Zagreb te upisuje pravni fakultet. U Zagrebu upoznaje književnike Ujevića i Matoša, koji su uz Ilića, imali najveći književni utjecaj na njegovo pjesničko stvaralaštvo.
Godine 1912. pokrenut je u Mostaru časopis “Biser”, koji uređuje Musa Ćazim Ćatić, a 1914. godine, u izdanju knjižare Bekira Kalajdžića, bit će izdana Ćatićeva zbirka pjesama, nastalih u periodu 1900-1908., jedina koja je objavljena za njegova života.
S početkom Prvog svjetskog rata biva mobilisan i upućen u Mađarsku. tada obolijeva od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen u Tešanj, gdje umire 6. aprila 1915. godine. Sahranjen je, uz skromnu dženazu, 7. aprila 1915. godine na mjesnom greblju Obješenica.
historija.info
