-TopSLIDEKultura

Mansur Ćatić: Srebrenica i druge pjesme …

SREBRENICA
Grad u čijem je imenu
i u dušama ljudi
nalazišta srebra zamijenio
pramen majčine kose.
***
ZVORNIČKI NOKTURNO
Jesi li to ti, Enko?
Jesam, zar mi ni glasa ne poznaš, sejo?
Poznam, braco, ali ne znam jesi li to ti.
Ko bi drugi našim glasom govorio, sejo?
Mati naša, braco. Mati naša u noć, za nama idući.
***

STO METARA, FINALE

(triptih)

-Zbijeg-

Kad čovjek zauvijek napušta kuću u kojoj je rođen
kazaljke na zidnom satu ožive u repove vukova koji reže na njega.
Zidovi se ofreskaju sjenama da se dnevna soba uhrami u sjećanju
i ne bude predskazanje
uzimanja otisaka u azilantskom centru.

Imao sam stotinu metara prednosti. Zgrabio sliku žene i jednogodišnje kćeri. Miloševe Izabrane pjesme-Spasenje. Dječje igračke
razbacane po podu zagrcnu se toplinom davnih popodneva

Stvari i ljudi pogubljeni putem.
Pogrbljeni kao nove zastave.
Pogrmljeni nebom i prućem.

Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome odgovara
da je otac ostao u zemlji. Trenutak kad se domovina i smrt
podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod kamen.

Gradovi teški za grljenje kao ramena s puškom.

-Dijete Europe-

Na Berlinalu 2015. nagrađen je dokumentarac Flotel Europa Vladimira Tadića. Autorovo, porodičnom kamerom zabilježeno sjećanje na dio djetinjstva
stiskan na brodu za bosanske izbjeglice u kopenhagenškoj luci.

U jednom širokom kadru razmazanog filma prepoznao sam Amru .
po širokoj crvenoj bluzi iz poljskog Karitasa.
Sjećam se godine koju smo odplutali u maloj kabini bez prozora

U Pijanisti, kratkom romanu Alesandra Barika iz 1994-te
prepoznao sam sudbinu naše Emine. Jedinog djeteta
koje se rodilo i umrlo na flotelu Europa.

Ervin Panofski je u svojim predavanjima govorio o stvaranju slika
kao onog dijela sebe s kojim bismo mogli razgovarati.

Flotel Europa je bio usidren stotinu metara od Andersenove Male sirene.

Sjećam se djevojčice koja je iz majčine utrobe izašla u utrobu broda.

U Miloševoj knjizi Spasenje ima poglavlje koje se zove Dnevna svjetlost

i započinje pjesmom Dijete Europe. Sjećam se slanosti vjetra
na rubovima kupljenih ruža. Dvoje mladih iz Osake
koji su je toga proljeća snimili na vrhovima mojih prstiju.

Možda ćemo jednom moći da to što kažemo dodirnemo rukama,
pjevao je Miljković u Pohvali svetu.

(Sad živim blizu visočkog groblja.
Preko puta za Kiseljak cijela je padina Visočice kao djevojačka kosa
smočena u ledenu Fojnicu. Kovrdža slijepljena od sjenovitih
zelenih vrba u vodi. Bio sam nekad pjesnik. Kao dijete iz Andrićeve priče
što se za nekog slavlja prenajelo halve i umrlo.
U mezarlucima  samo ponekad zableji mali bijeli nišan moje kćeri
kao janje pušteno u minsko polje. )

-Finale-

Izbjeglice iz Podrinja u Njemačkoj kupili su troja invalidska kolica
zemljacima izbjeglim u Visoko. Salem P.  se tako svako jutro spusti
stotinu metara do klupe ispod Kraljevačke džamije.

Tu kolica preuzmu dječurlija s Kraljevca
i spuštaju se u njima niz Poštansku. Jedna ,,bambuća”- pola sata.
Dovoljno da Salem ispije dva litra sarajevskog piva i zapjeva.
S one strane Plive. Između ezana i dječje vriske.

***
NEPODNOŠLJIVA LAHKOĆA TABUTA
Srebrn je sjaj preko noći
iz utrobe zemlje majkama
kroz utrobe na kosu izašao.
Preživjeli na vrhovima prstiju
da ponesu cijelo čovječanstvo.
***

MRTVA PRIRODA, ULJE

Rat je vrijeme
kad je nebo gluho kao top.
Kad litar ulja košta sto maraka,
a ljudskost se plaća životom.

Rat je vrijeme kad ljudi pucaju.

Rat je vrijeme kad ljudi pucaju
po šavovima kao stare knjige
ostale iza mrtvih
koji nisu imali nikoga.

***

AMELA

Bilježim šture podatke :
Curica iz  jednog sela pored Srebrenice.
Otac joj govorio da se od ružnih riječi iskrive usta.
Prodao kravu da je pošalje na škole u Sarajevo.
Kad se proda tako nešto od čega se živi
onda tu zauvijek prestaje svaka trgovina
jer poslije toga ostaju samo stvari koje se ne mogu I ne smiju prodati
I ostaju samo one bitke u kojima čovjek mora pobijediti.
Bitke sa samim sobom. Najveće bitke svakoga rata.
Kao što je bitka da ti se ne iskrive usta.
Neko iz Sarajeva ko nikad neće biti Sarajevo
Uz odbijenicu za prijem u jezičku gimnaziju
Poručuje joj da upiše tekstilnu školu u Srebrenici.
Mati joj kaže da nikad ne gleda nikoga u tramvaju
Jer nikad ne znaš kad će neko izvaditi nož.
Otac negdje vani diže blokove teže od sebe
Da bi je mogao svaka tri mjeseca jednom zagrliti.
Kažem njezinom ocu: babo,
Usta se smiju iskriviti kad plačeš sam u sarajevskom tramvaju.
Curica završava studije književnosti I objavljuje dvije knjige
Umiranje djetinjstva I Umiranje imena
Sprema treću knjigu koja će se zvati Mostovi
jer riječ je o bitkama koje se moraju dobiti
I usta se ne smiju iskriviti
Curica iz jednog sela pored Srebrenice kaže u svojoj pjesmi
Da prelazimo samo one mostove s kojih se ne okrećemo nazad.
U Mostovima će biti pjesma o Osmanu jer on nije nazad, on je tu
94 te mu u Unproforu operisali slijepo crijevo. Poslijeratni snimci
Pokazali da su mu izvadili još pola crijeva I zdrav bubreg.
Nema para, nema dvije hiljade maraka da ih tuži, nema snage ni vremena.
Pjesma se  ne zove Unprofor  nego Osman.
Jer pjesma je dokaz o postojanju čovjeka
A do(is)kazati postojanje čovjeka dovoljan je I jasan dokaz o postojanju Boga.
Jer se od ružnih riječi iskrive usta.

***

MOŽDA SMO SMETALI ŠLJIVAMA DA TAKO LIJEPO RAĐAJU

Srećući po ulicama i vozovima sjene mrtvih
i ljude koji se vraćaju iz posjeta svojim negdašnjim ognjištima
dugo sam razmišljao o rečenici koja bi mogla stajati
na ulazu u ovo ogromno balkansko groblje.

Dovoljno jaka da iznese tu nepodnošljivu ljepotu napuštenih avlija.
Nimalo gorka i nimalo otrovna. Blaga kao sok od zove i čista
toliko da se u njoj ogleda sva dubina učinjenog zločina.
Sva nesreća i dobrota ovdje pokopanih. Živih i mrtvih.

***

KAMEN

Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome odgovara
da je otac ostao u zemlji. Trenutak kada se domovina i smrt
podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod kamen.

***
JEZERCA NA BICIKLU
moja se ruka vodi
nad rijekom sa sjenama
(koračam preko mosta kojeg nema
i sretnem brata
koji se vodi
u knjigama)
kao nestalo lice
(i opet jure oko
sjene bagremova
kao vrela
dva jezerca na biciklu)
***
SEKULA
Šta će mi ova dva sanduka.
Zatvoreni su. Ne vidim ih.
Ne mogu im ništa reći,
buni se u svome bolu izgubljena srebrenička mati. Ne vidim je.
Ne čujem je više
dok prilazi čovjek u bijelom mantilu i raspakuje tabute.
Fočanski doktor Sekula Stanić
koji je zapalio svoju kuću kad su palili kuće njegovih komšija.
Misle da su ga ubili u policijskoj stanici u Miljevini
ali on evo razmiče otkopčane košulje
i sluša srca dvojice dječaka.
Reci, majko, kaže umjesto mene
jer moj tabut nema vremena otvoriti.
***

STEĆAK

Stojimo pored Bosne
koja kao mršavo dijete
oplićala izbacuje kosti.
Pričam sa čovjekom koji je haubicom
raznio stećak u blizini moje kuće
i kažem: zalud tako uzvišeni i jadni u isto vrijeme
pokušavamo trgovati s nebom
kad sve nagrade i kazne
već su nam dane presudom
kojom smo osuđeni na svoje duše
i zatočeni u svoja tijela
osuđeni na duše koje zaboravljaju
i zatočeni kao voda koja pamti.
U dugom ćutanju potom pokušavam
sjetiti se što je pisalo na srušenom stećku.
I tako uvijek ljudska misao poput rijeke
tamo gdje je dublja čini se da sporije teče
više neba ogleda u sebi
i ne vide se mjesta na kojima dotiče zemlju

***

ANDRIĆGRAD
(poslije vječnosti)

Poslije vječnosti
promrtvljene u utrobi izbjegličkog centra na brodu Europa
u kopenhagenškoj luci
u kabini bez prozora
usidrenog
među sjevernim vjetrovljem
devedeset metara od kamena na koji je izašla Andersenova Mala sirena
za kojom je otišla i naša kći
U našu kućicu na Visočici nije dolazilo sunce
i nismo mogli disati.
Uzeo sam macolu i izbio veliku rupu u zidu.
Noću je zakovao daskama jer su djeca plakala od studeni.
Ramiz K. nekadašnji majstor višegradske Varde sutradan
došao je sa svojim drugom Senadom
da izbiju daske i postave veliki polovni prozor koji su imali u podrumu.
Ramiz zamalteriso
pa potom Senad ofarbo
crvenim sadolinom.
Pa potom dugo klečeći zgrčen drhtao.
Iza takvih dasaka na prozorima opkovane komsije su mu jedne noći u Pionirskoj 15. u Višegradu
žive zapalili
tek rođenu kćer, ženu, mater i još devedeset rođaka i rodica.
Muketov mali je dugo snimao zid
prije nego ga je oprao od crvenog sadolina
Iz prve kante koju je Senad prevrnuo padajući sa skele.

***
MOJE IME JE BJELKA
(Fadili Sejdic Mujkic)
u godomilju i cvijeću, u milju
u smilju i mjesecu bosilju
kod mlinova desno
u dolini od kositra zelenog i breza
iz heklanih nebeskih jereza
iskočio je čovjek
kroz prozor zapaljene kuće
u kojoj miriše milje
miriše smilje
adil otac kuća rana
bajunetima boden a halima osta
držale se ručice za dimije
za svilu klizavu i bijelu
ukočene okice od mirisa
i majčina nijema krika
o, zlato neharato, sunce, buktinja, pekmeza, ifeta
hilmo, adila, esade, derva, mula, emka
puna kuća haljinica, puna
i u naručju beba
koja još imena nema, spava
sa kosicom bijelom
djeca su je po janjetu zvala
mala seka
zvali su je spava bjelka
i prođoše ljeta kad iskoči snova
kroz prozor halima
u naručju noseći bebu
i u kosi žigu, u srcu
kroz isti plamen na isti kamen
imala je kosicu bijelu
imena nije
zvali su je po janjetu
bjelka
ifeta je i tada imala deset
ah, kako godine nisu važne
kad je halima iskočila krišom
iz kuće i čučnula na prozor
kao slika u kojoj miriše milje
u kojoj čudom je rodila
samu sebe jednom
desno kod mlinova u dolini
i sretna kao prela od dimija ambrela
od miline vrela, sve trčeći niz polje
opet se udala za adila svog
ah kako je ljubav lijepa
koji se vrati u godomilje
i kroz isti prozor
da sa njom u buktinju legne
i leže čovjek
ko da liježe
na bosilje i smilje
***

POVRATAK IZ RATA

Majke ne grle sinove
koji se vrate iz rata
samo ih dugo i nježno
diraju u nevjerici
i zubima zarivenim u vratove
odnose ih kao mačiće
na neka druga mjesta

***

Autor: Mensur Ćatić

Izbor pjesama: magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button