Al-Gazali nije bio samo muslimanski filozof, teolog, pravnik i mistik, već je bio i stručnjak u oblasti ekonomije, posebno o etici islamskih finansija i po svojim ekonomskim promišljanjima može se svrstati u red najznačajnijih muslimanskih ekonomskih mislilaca klasičnog perioda islama, zajedno s Ebu Jusufom, Ibn Rušdom, Ibn Tejmijjom, Ibn Haldunom, i drugim znamenitim ličnostima.
Tokom perioda u kojem je živio, diskurs islamske ekonomije je naglo porastao i karakteriše ga širenje muslimanske imperije. Kompleksnost islamske ekonomske misli u to vrijeme bila je fokusirana na mikroekonomsku analizu i funkciju novca. Na primjer, al-Gazali je pisao o novcu, njegovoj funkciji i evoluciji upotrebe. Također, objasnio je pitanje zabrane kamate i njenog utjecaja na ekonomiju jednog naroda. Na mikroekonomskom planu, raspravljao je o problemima mjerenja, kontrole cijena, utvrđivanja poreza u određenim okolnostima ili hitnim slučajevima. Također, govorio je o tome kako se ekonomija nosila s utjecajem rasta cijena. Da li se na to može utjecati putem tržišnog mehanizma ili vladine intervencije i sl.
Al-Gazali pokazuje osebujan karakter, i njegovi ekonomski stavovi, s obzirom na njegovu sufijsko-mističku tradiciju kojoj je bio privržen cijeloga života, doista su pravo iznenađenje i pokazatelj su da je veoma dobro razumijevao tadašnje društvo i društvena kretanja, iako je na momente naginjao utopijskim zamislima.
Ekonomska misao al-Gazalija obuhvata razne aspekte, od ponašanja pojedinaca na tržištu, do koncepta imovine, koncepta socijalne zaštite (tu je bio daleko ispred svog vremena), evolucije tržišta, tržišta ponude i potražnje, regulisanja cijena i profita, piše o pitanjima tržišne etike, proizvodne aktivnosti i hijerarhije, također, piše i o barter sistemu i funkciji novca, kao i ulozi države u ekonomiji.
Rad je muslimanima farz
Al-Gazali je smatrao da je bavljenje ekonomskim aktivnostima farz kifaje. Kategorizirao je ekonomsko privređivanje u nekoliko kategorija, a koje su opet ovisile o njegovom trenutnom duhovnom stanju. Tako na momente naginje ka asketizmu i “ljudskom minimumu”, preferirajući askezu nad bogatstvom, što je bilo karakteristično tokom faza isposništva, lutanja i mistike, da bi na drugim mjestima hvalio ekonomsko privređivanje i smatrao najpotpunijim čovjekom, osobu koja aktivno privređuje i svojim imetkom pomaže sebe i druge. Međutim, ni u jednom momentu nije zastupao stanovište da su ekonomske aktivnosti i stjecanje imetka nepotrebni ili prepreka za uspjeh na budućem svijetu, što je vremenom postala odlika sufijskog učenja. Smatrao je ljudsku gramzivost i potrebu za stjecanjem imetka urođenom ljudskom osobinom. U knjizi Mizan al-‘Amal, koju je pisao pred kraj svog života, kaže da je onaj ko želi postići najviši stepen (i u zemaljskom i u duhovnom smislu) bez stjecanja nekih sredstava za život sličan ratniku bez oružja ili orlu bez krila. Dakle, al-Gazali se zalaže za stjecanje i pravilno korištenje bogatstva u skladu sa Šerijatom, te da ekonomske aktivnosti moraju biti zasnovane na cilju postizanja sreće na budućem svijetu.
Dalje, on objašnjava razloge zašto bi se ljudi trebali baviti ekonomskim poslovima. Prvo, Allah je stvorio obilje prirodnih resursa koje ljudi koriste za svoj opstanak, i to je prvi razlog zahvalnosti Allahu na raznim darovima. Drugo, ljudi koji su ekonomski moćni, živjet će slobodnim i ugodnim život, daleko od zavisnosti od drugih i samim time mogu u potpunosti ispunjavati vjerske dužnosti, kao što su: zekat, sadaka, hadž i razna druga dobročinstva. Treće, obavljanje ekonomskih aktivnosti i privređivanje, nije u suprotnosti s učenjem i principima islama, a što je bio slučaj, na drugoj strani, s kršćanskim skolastičarima tog doba koji su s podozrenjem gledali na takve poslove.
Al-Gazali je naglasio važnost da ekonomski učesnici poznaju principe i pravila islama u ekonomskim transakcijama. Moraju poznavati koje vrste transakcija su zabranjene, a koje dozvoljene. Trebali bi poznavati bai’ (prodaju), lihvarstvo, selem, idžaru, mudarebu i mušareku. Svaka ekonomska transakcija ima svoje definisane temelje i uslove koje mora poznavati poslovna zajednica kako bi se izbjegli poroci i štete koje kasnije mogu nastati. Al-Gazali je svoju socioekonomsku misao temeljio na konceptu koji se može nazvati “islamska socijalna zaštita”. Iz ovog koncepta izrodio se izraz masalih (korisnosti, beneficije) i mefasid (beskorisnosti, šteta) s namjerom da ojača socijalnu zaštitu.
Pet osnovnih principa Šerijata
Prema al-Gazaliju, dobrobit društva će se ostvariti samo ako se zaštite pet osnovnih ciljeva, a to su: vjera, život, intelekt, imovina i potomstvo. On je ovih osnovnih pet ciljeva zatim podijelio na tri nivoa individualne i društvene korisnosti, tj. darurijat (potrebe), hadžijat (zadovoljstvo) i tahsinat (luksuz). Dakle, o konceptu blagostanja i poroka, al-Gazali je pisao mnogo prije nego se taj koncept razvio u savremenoj ekonomiji uz termin “socijalna zaštita”.
Sedam stoljeća prije Adama Smitha
Također, al-Gazali je detaljno raspravljao o procesu prirodnog formiranja tržišta, koje je nastalo usljed prilagođavanja međusobnih potreba. Al-Gazali koristi izraz kovač, stolar i poljoprivrednici za razmjenu vlasništva kako bi zadovoljili svoje individualne potrebe. Naravno, sasvim prirodno formirat će se mjesto koje se zove “tržište” za razmjenu ako se potrebe svakog od njih razlikuju. O tome al-Gazali kaže: “Događa se da poljoprivrednici žive na mjestu gdje poljoprivredni alati nisu dostupni, a kovači i tesari žive tamo gdje poljoprivreda ne postoji. Dakle, poljoprivredniku trebaju kovači i stolari, a kovačima i stolarima poljoprivrednici. Prirodno, svako će željeti zadovoljiti svoje potrebe, u zamjenu se odričući dijela onoga što posjeduje. Ali, također, može se dogoditi da kad stolar želi hranu u zamjenu za neke alate, poljoprivredniku ne treba alat. Ili, kad poljoprivredniku treba alat od stolara, stolaru nije potrebna hrana. Takve situacije stvaraju poteškoće. Stoga se javljaju snage koje vode ka stvaranju trgovačkih mjesta u kojima se mogu držati sve vrste alata za razmjenu, ali i stvaranju skladišta u kojima se mogu čuvati poljoprivredni proizvodi. Tada kupci dolaze po tu robu i uspostavljaju se pijace i skladišta. Poljoprivrednici iznose svoje proizvode na tržišta, pa ako ne mogu lahko prodati ili razmijeniti ono što posjeduju, prodaju ih po nižoj cijeni trgovcima koji pak skladište proizvode i onda ih pokušavaju prodati kupcima uz određeni profit. To vrijedi za sve vrste roba i usluga.”
Naposlijetku, zaključuje da na osnovu trgovine (razmjene) dolazi do kretanja robe s jednog mjesta na drugo, a glavni motiv ove aktivnosti je stjecanje kapitala i profita.
Adam Smith (1723-1790) koji je živio 700 godina nakon al-Gazalija, iznio je skoro identičan primjer kada opisuje proces formiranja tržišta (razmjene), koristeći samo drugačije izraze, mesar, pivar i pekar. U svojoj čuvenoj knjizi The Wealth of Nations (Bogatstvo nacija), Smith kaže: “Mi ne očekujemo ručak zbog dobrodušnosti mesara, pivara ili pekara, već od njihova čuvanja vlastitog interesa. Mi se ne obraćamo njihovoj čovječnosti, već njihovoj sebičnosti, i ne govorimo im nikad o svojim potrebama, već o njihovom samoljublju.”
Iako al-Gazali nije mnogo teoretizirao o zakonu tržišta ponude i potražnje, kao što je to aktuelno u ekonomskim udžbenicima, u njegovim radovima, naročito u kapitalnom djelu Ihya’ ‘Ulum al-Din, mogu se naći mnoga razmišljanja koja pokazuju dubinu njegovog razumijevanja zakona tržišta ponude i potražnje.
Također, pokazao je izvrsno razumijevanje funkcije i značaja novca. Diskutovao je i o ulozi države i vladara u ekonomskim aktivnostima, nerijetko naglašavajući da su glavni faktori društvenog prosperiteta ̶ ekonomske slobode i vladavina prava.
Na kraju, zbog prenaglašenosti al-Gazalijevog asketizma, nepravedno je zapostavljena njegova izvanredna ekonomska misao, koja je u ovoj formi, nepoznanica i njegovim najvećim poznavaocima i simpatizerima. Iako je i sam bio sufija, al-Gazali je bio svjestan da sufizam ne može biti društveni ideal i način života većine ljudi, upravo zbog svoje usamljeničke prirode i ravnodušnog odnosa spram ovoga svijeta, o čemu kaže: “Ako se ljudi ograniče na nivo minimuma životne egzistencije i postanu slabašni, smrtnost će se povećati, sav rad i djelatnosti će se zaustaviti, a društvo će neminovno propasti. Dalje, vjera će biti uništena, jer je ovozemaljski život priprema za ahiret.” Naglašavao je da “životni minimum” ne može biti prihvaćen kao društvena norma, ali da se neki ljudi mogu samovoljno odlučiti za takav životni put.
Piše: Resul Mehmedović
dialogos.ba
