Milorad Milojević / RSE
U Beogradu i Zagrebu imam jednako toliko sugovornika, čitalaca, dragih ljudi, kao i u Sarajevu i bilo gdje drugdje, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan, ovogodišnji dobitnik najprestižnijeg njemačkog književnog priznanja, Goetheove nagrade, koju dodjeljuje Grad Frankfurt, rodni grad književnika Johanna Wolfganga Goethea.
U obrazloženju žirija, to priznanje dobio je između ostalog zbog svoje uloge u izgradnji mostova između zemalja njemačkog govornog područja i Bosne i Hercegovine, te svoje posvećenosti razumijevanju evropskih naroda i zemalja.
Karahasan: Jasno je da moje knjige, u kojima su junaci redovno ljudi koji se ne mogu svesti na pripadnosti, ne mogu se svesti na ono što se može na njih okačiti kao etiketa, Srbin, Hrvat, Bošnjak, musliman, pravoslavac, katolik, navijač Zvijezde, Sarajeva, Dinama…Mislim, sve to mi jesmo, ali je svaki od nas uvijek mnogo više od toga, ili bar nešto više od toga. I upravo po tome višku ste osoba. E, dakle, naše zajednice koje su utemeljene na pretpostavci da je čovjek najprije pripadnik nacije, pa tek onda osoba, ne mogu prepoznati, ne mogu sebe prepoznati u mojim knjigama. Zato te knjige, naravno, ne bivaju nagrađene, bivaju zanemarene, prešućene ili čak proglašene za nepoželjne.
Ali, ja ne bih precjenjivao njihovu moć, moć ovih pseudonacionalnih hijerarhija. Ja mislim da se radi i o tome da sam ja jedan tih, povučen čovjek, koji se druži dosta umjereno. Ljudi me nikad nisu prepoznavali kao jednoga od nas. I izdavači koji nisu u službi tih nacionalnih hijerarhija ne posežu suviše rado za mojim knjigama, jer vole objavljivati svoje drugove, jarane, prijatelje, nego nekoga ko im je dalek ili im se čini da je dalek. Tako da ima tu mnogo razloga.
RSE: Dobitnik ste Goetheove nagrade za književnost grada Frankfurta. Nagrađeni ste za djela koja se bave posredovanjem između Istoka i Zapada, između islama i hrišćanstva. Kako se osjećate povodom te nagrade, koliko je ona značajna za Vas?
Karahasan: Čujte, čovjek se raduje svakoj nagradi. Ja pišem u nadi da ću naći sugovornike. Svaki put kad mi neko kaže: “Čitao sam, znači – razgovarao sam s tobom”, ja se radujem. Ako kolege odluče da mi dodijele neku nagradu, oni su time rekli ne samo da su čitali, dakle, sa mnom razgovarali, nego i da su u onome što sam ja pisao prepoznali barem dio svojih pitanja, svojih slutnji, svojih iskustava. I da to poštuju.
Ali, ako se jedna nagrada zove Goethe, a vi ste od gimnazijskih dana pisca Goethea uvijek iznova čitali, u trenucima kad ste se nalazili na raskršću, kada niste znali kamo, obraćali ste se njemu, njegovom djelu ili njegovoj biografiji, ako Goethea smatrate i osjećate jednim od svojih najvažnijih učitelja, onda je ta radost, naravno, ogromna. Doslovno – neizreciva.
Homogenost naroda
RSE: Jedan ste od najpriznatijih evropskih pisaca zbog svojih djela. Vi ste ipak iz Bosne i Hercegovine. Šta mislite, da li ovdje Vaša djela uspiju razbijati te granice, uspostavljati mostove? Zapravo, pisci poput Vas, koji nastoje i na objektivan i na kritičan način osvrnuti se na prošlost, da li imaju uopšte mogućnost da dopru do stanovnika ovdje na Balkanu, koji su omeđeni ovim velikim debelim granicama?
Karahasan: Ma naravno da uspijevaju. Nemojte nikad pristati na sliku koju nam pokušavaju prodati naši pseudopolitičari. Znate, oni se vole stilizirati kao vlasnici naroda, ali oni, naravno, nisu vlasnici naroda. Da parafraziram jednu duhovitu, zločestu repliku iz Kamijevog pisma Sartru. Kaže: “Ma nije se narod svrstao iza vas, nego ste se vi progurali pred njega”.
Nikad nijedna malo veća zajednica nije uistinu toliko homogena koliko se nama pokušava prodati. Poneka sekta je visoko integrirana i homogena. Narodi to nikad nisu. Uvijek ćete svugdje naći ljude koji su spremni za razgovor, ljude koji znaju da je osoba mnogo više od zbira njezinih pripadnosti. Uvijek ćete svugdje naći ljude koji se ne slažu s onim što se u njihovo ime čini ili govori. Naravno. Vjerujte mi, ja sam ’93. godine imao svoje čitaoce i u Beogradu i u Zagrebu, imao sugovornike i u Beogradu i u Zagrebu. Toga sam bio svjestan, hvala im, mislim – mojim sugovornicima, jer su mi pomogli da i u tim trenucima sačuvam svoje srce od bijesa, mržnje, i budem svjestan toga.
I, sad govorim, naravno, figurativno, i među neprijateljima ima ljudi, i to mojih ljudi. Kako kaže Ina Hartwig u obrazloženju odluke žirija, u mom djelu je uvijek strano prisutno u vlastitome. Mislim da je to jako dobro i tačno. I evo vam dokaza: Izdavačka kuća Blum izdavaštvo je u Beogradu objavila moj roman Istočni divan, negdje krajem februara ove godine, predstavili smo roman, to izdanje, u Beogradu. Došlo je preko stotinu ljudi. Već pet, šest godina izdavačka kuća Bulevar, iz Novog Sada, objavljuje sistematski moje knjige. Objavili su već Sara i Serafina, Utjeha noćnog neba, odnosno Što pepeo priča, na našem jeziku, Noćno vijeće. Svaki put kad predstavljamo neko od tih izdanja dođe po stotinjak ljudi. Ma ne, kakvi, konkretni život je mnogo kompleksniji, mnogo finiji, u sebi diferenciraniji, nego što nam ideološke sheme nameću.
Neslaganje s ljudima
RSE: Šta mislite, koliko je važno ovakvim djelima razbijati ove posljednjih nekoliko godina rastuće nacionalizme, evo, u Bosni i Hercegovini, ali i na prostoru cijelog Balkana? Da li ti upravo rastući nacionalizmi i doprinose tome da Vaša djela nisu priznata ovdje kao što su širom Evrope?
Karahasan: Pa, ja mislim da ste u pravu. Ja se inače ne volim slagati s ljudima. Znate, čim kažem: “Slažem se”, ja sam ustvari završio razgovor, naš razgovor se prekida. Zato u šali kažem da se ja ne volim slagati s ljudima, ali se s Vama potpuno slažem. Jasno je da svaka kultura, svako društvo, nagrađuje ono u čemu prepoznaje sebe. Budući da ja uporno za junake uzimam ljude, ma ne uzimam ih ja, oni mi se sami otkrivaju. Empedokle je govorio: ‘”Čovjek u svijetu vidi i prepozna samo ono što nosi u sebi” – jasno je da ja, ovakav kakav sam, ne bih mogao prepoznati svog junaka u nekom uskom čovjeku koji vjeruje da je sav sadržan u pripadnostima.
Dakle, pada mi na um da sam ja još u knjizi O jeziku i strahu, jednoj knjizi eseja, u eseju Strah od razlike, koji je objavljen 1980. godine, napisao da u književnosti koja kod nas dobro prolazi iz posjekotine književnog lika ne teče krv nego boje nacionalne zastave. Eto, nažalost, taj iskaz, taj esej se pokazao zastrašujuće proročanskim. Nažalost, to je još uvijek tako. Ali, kao što onda nije manjkalo izuzetaka i dobrih pisaca koji su puštali da iz posjekotina njihovih likova teče krv, vjerujte mi da ih ima i danas.
Zlo i suočavanje
RSE: U jednom intervjuu ste izjavili, evo sad komentarišući između njemačkog i društva ovdje, da je Njemačka zrelo društvo koje se temeljno konfrontiralo sa svojom prošlošću i koje pokušava misliti više etički. Da li bi se i na koji način to etičko promišljanje moglo primijeniti i ovdje, na Balkanu?
Karahasan: Itekako bi moglo i čak moralo. Pazite – zašto sam rekao i zašto mislim da je njemačko društvo jedno zrelo društvo koje se temeljito konfrontiralo, suočilo sa vlastitom prošlošću. Razlika između djeteta i zrelog čovjeka je u tome što dijete ozbiljno misli da je centar svijeta i da je sve što ono radi dobro. Zreo čovjek, pogotovo ako je pametan, zna da je u životu učinio mnogo dobroga i mnogo glupog, mnogo pametnih i mnogo imbecilnih stvari, dobra i zla, itd, itd. Zreo čovjek zna koja je budala. Zreo čovjek zna da ne bi bio čovjek nego anđeo ako u sebi ne bi nosio i zlo, itd, itd.
Naši pseudonacionalni proroci svojim krdima, stadima, narodima, zovite to kako hoćete, zajednicama kojima se obraćaju, uporno govore da nisu činili ništa zlo. Ja ne znam, Vi ste vjerovatno mlad čovjek, pa se nećete sjetiti kako je Brana Crnčević tvrdio da Srbin ubija iz ljubavi. To je infantilno, to je nezrelo. Radi se samo o tome da se mi suočimo sa svojom ljudskom prirodom. Jasno je kao dan da sam u životu učinio i zlo. Jasno je kao dan da je i zajednica kojoj ja pripadam činila u svojoj dugoj historiji i zla. I ako se suočimo s tim zlima, mi smo se oslobodili pritiska, mi smo sposobni okrenuti se i drugima, govoriti s njima, prepoznati u njima dobro i zlo, postati sposoban da u njima vidimo ono dobro i ono zlo.
A uostalom, da Vam kažem, ne zaboravite, molim Vas, da su temelji evropske etike postavljeni upravo na Balkanu, naime u Heladi. Ja ne znam sjećate li se – Homer nigdje ne dovodi u pitanje da je on Ahejac, dakle Grk, dakle jedan od onih koji napadaju Troju. A najplemenitiji, najbolji, uistinu uzvišeni herojski lik u Ilijadi je Hektor, Trojanac. Najdirljivija, najuzbudljivija u tom veličanstvenom spjevu je oproštaj Hektora i Andromahe. On sutra ide na dvoboj Ahileju i zna da će poginuti. To zna i ona. I oni se opraštaju. Razumijete li me? Homer zna da je i neprijatelj čovjek. Homer zna – da, dobro, rat je, u ovom trenutku smo neprijatelji, ali čim prođe rat, mi smo ponovo ljudi. Ili, da ne posežem za Homerom, da posegnem za našim, crnogorskim mudracem, mislim da se zvao Marko Miljanov, koji genijalno kaže: “Junaštvo je braniti sebe od drugih, a čojstvo je braniti druge od sebe”.
Dakle, ne da možemo, mi sigurno da možemo i, nadam se, uskoro hoćemo, ovako etički, zrelo, ljudski, razgovarati jedni s drugima, misliti jedni o drugima, jer povezao nas je jezik¸ povezala nas je historija. Mi nemamo drugog izbora.
Novi roman
RSE: Uskoro završavate Vaš novi roman – o čemu se zapravo radi, kad ga možemo očekivati? Možete li nam bilo šta otkriti?
Karahasan: Ja sam čvrsto obećao mojoj prevoditeljici da će roman imati do kraja ove godine, ako Bog da. Vjerovatni naslov, ama sigurni naslov je Uvod u lebdenje. Priča govori o jednom klasičnom filologu, humanistu, koji se zatekao u Sarajevu početkom aprila ’92. Tu je predstavljen prijevod i bosansko izdanje jedne njegove knjige. I on odluči ostati u Sarajevu, iako bi mogao otići, jer misli da čovjek ne smije bježati od temeljnih iskustava.
Dobro, čovjek može, pisac sigurno ne smije. Odlučuje ostati i u tom opsjednutom gradu, pod potpuno nepodnošljivim neljudskim okolnostima, on upoznaje forme slobode, koje se mogu upoznati samo u izolaciji, zatvoru, zatvorenom, opsjednutom gradu, forme slobode koje je Epiktet, jedan filozof iz stoičke škole, nazvao unutrašnjom slobodom. To bi bila otprilike priča romana. Prvobitni naslov je i bio Suma libertatis, ali mislim da bi to bilo malo pretenciozno. Nije to literarni naziv, nije književni.
***Dževad Karahasan rođen je u Duvnu 1953. godine. Školovao se u Duvnu, Sarajevu i Zagrebu. Radio je kao dramaturg u Zenici, Sarajevu i Salzburgu, predavao na univerzitetima u Sarajevu, Salzburgu, Gottingenu i Berlinu. Dobitnik je brojnih međunarodnih nagrada i priznanja.
Knjige su mu prevedene na 15 jezika. Između ostalog, napisao je romane: “Istočni divan”, “Šahrijarov prsten”, “Sara i Serafina”, “Noćno vijeće”, knjige pripovjedaka “Kuća za umorne” i “Izvještaji iz tamnog vilajeta”, te knjige eseja “O jeziku i strahu”, “Dnevnik selidbe”, “Knjiga vrtova”.
- Milorad Milojević Dopisnik Radija Slobodna Evropa iz Banjaluke.
[email protected]
