Metastabilno stanje kapitalističke demokracije
Autor: Ladislav Babić
Demokracija koja se uvaljuje građanima kao najpoželniji oblik vladavine („demokracija je najgori oblik vladavine osim svih drugih oblika koji su povremeno pokušavani“, Churchill), je onog tipa koji je britanski lider prešutio, a prešućuju ga i njegovi liderski nasljednici širom kapitalističkog svijeta. To je najvećim dijelom politička demokracija falš oblika, već i samo stoga što u predizbornim natjecanjima šanse imaju jedino potkoženi kandidati, s obzirom da samo oni mogu izdvojiti slobodno vrijeme i novac potreban za svoju promociju, ako to namjeravaju činiti vanstranački, što – s druge strane – znači da sustav tjera ljude u članstvo stranaka/partija, većinom koje preferiraju branitelje kapitalističkog sustava i njegovih „vrijednosti“. Naravno, sve to je impregnirano poboljšanjem individualnih, pa djelomice i kolektivnih ljudskih prava, svim silama odbijajući demokratizaciju na ekonomskom području. Nijedan sustav nije apsolutno dobar niti apsolutno loš, ali od svakog dobrog sistema postoji onaj još bolji.
Učešće u kreiranju vlastite sudbine pravo je svakog ljudskog bića, pa i radnika te vlasnika, a potonji to ne mogu u beskonačnost sprečavati onima od čijeg rada žive. Kaže se da dogovor kuću gradi, a tome su uvijek bili skloniji potlačeni od svojih tlačitelja. Dok dara ne prevrši mjeru! Upravo dogovor je prednost samoupravnog socijalizma u okviru nestranačkog (ni višestranačkog, ni jednostranačkog) društva, za razliku od stranačkih u kojima se ne radi toliko o sreći ljudi koliko o očuvanju vlasti, što je posebno paradoksalno u zapadnjačkoj, višestranačkoj, kapitalističkoj demokraciji koja nam se nudi kao vrhunac socijalnog razvoja čovječanstva. Pojam demokracije evoluirao je od atenskih vremena, pa nema ni jednog razloga da se njen razvoj ne nastavi. Život je dinamika i tijekom njegove povijesti (povijesti ljudskog roda) sve se mijenja. Sve teče, odnosno – kako kaže Heraklit – “ne možeš dva puta stupiti u istu rijeku”.
Poznati jugoslavenski ekonomist Branko Horvat davno je to shvatio, nepokolebljivo, racionalno – ali idealistički prerano – vjerujući u spojivost socijalizma, tržišne privrede i demokracije (smatrajući istinskom demokracijom tek spoj političke, socijalne i ekonomske demokracije), ustrajući na samoupravljanju kao epohalnoj ideji participacije radnih ljudi u svekolikom upravljanju svojom sudbinom. Kako na radnom mjestu, tako i u političkoj sferi. Slijedeći tu ideju “bio je osnivač i predsjednik “Međunarodnog udruženja za ekonomiku samoupravljanja” – 1978. godine (od 1990. udruženje se zove “International Association for the Economics of Participation“), na čijim stranicama stoji:
„Tipične teme na kojima članovi rade su vlasništvo zaposlenika, zadruge, donošenje odluka o upravljanju radom, suodlučivanje, podjela dobiti, neprofitne organizacije i ekonomska demokracija.“
Samopravljanje je zaista san, ali i “stremljenje epohe”, kako ga dalekovidni nazivaju. To što njegovi protivnici ne uočavaju “mikroskopske” pomake koji će u konačnici dovesti do njegova ostvarenja, nije nego defekt psihe zamagljene vlastitim interesom, koji ne dozvoljava sagledati trend, a ne sadašnje stanje koje su oni skloni zauvijek braniti. Jasno, sve to mora biti obavijeno oblandom humanizma, jer badava demokratsko društvo, čak demokratskosocijalističkog tipa¸ ukoliko ono krši prava drugih naroda, učestvujući i u ratovima.
Parlamentarni sustav kapitalističke demokracije izrazito je nestabilan, što se u blažem obliku vidi u naizmjeničnim izmjenama desnice i ljevice (točnije, uglavnom kvaziljevice; više lijevog centra sve priklonjenijeg udesno), a u ekstremnijim oblicima tijekom najčešće krvavih državnih udara kojima se ljevica – čak i parlamentarnim putem osvojivši vlast (Allende, Chile) – svrgava. U takvom okruženju nestabilnosti je i iskrenim lijevim strankama, koje moguće u nekom trenutku imaju većinsku narodnu podršku, teško osvojiti a još teže zadržati vlast, uz jedan još teži problem. Pretpostavimo da dođete na vlast (demokratskim putem – što god on značio) i da imate dovoljno mašte zamisliti ovaj misaoni eksperiment. Provodite mjere socijalističke ekonomske politike (usput rečeno, a koje su to?) u upravljanju zemljom. Poslije četiri godine skinu vas s vlasti (nenasilno, izborima) stranke kapitalističke provenijencije poništavajući u svom mandatu vaša dostignuća. Nakon slijedeće četiri godine… Znači li to da bismo izvodili periodičke fluktuacije tipa: socijalizam – kapitalizam – socijalizam -… praćene svim mogućim napetostima i traumama koje ih prate? Zamijetite da se pri smjeni građanskih stranaka na vlasti izmjenjuju samo stranke, a ne i nepomirljivi politički sistemi. Ovaj problem već godinama zalud postavljam pred vodstva lijevo deklariranih stranaka, ali od sto stranačkih čelnika glasa čuti nije. Vodstva zagrezla u teoriju, koja uporno ignoriraju javnu komunikaciju s građaninom koji postavlja izrazito praktično pitanje, samo svjedoči o tome da odgovora nemaju (da ne pričam o nedostatku komunikacije i potcjenjivanje, koje već per definitionem ne bi trebalo biti prisutno u stranaka koje na sav glas zazivaju prava i dostojanstvo čovjeka), te se stoga njihova „lijeva“ politika i svodi na kvaziljevičarenje – veće ili manje kompromise diktirane partijama kapitalističke provenijencije.
Kome je jasno da ekonomsko-politički sustavi povijesno propadaju kad se istroše, bit će i jasna težina cijelog problema. Nemoguće je da društvo svakih nekoliko izbornih ciklusa mijenja svoj okvir, političke, socijalne i ekonomske koordinate kojega se stubokom razlikuju. Pojednostavljeno, aksiomi kapitala su: prvo profit, sa sekundarnom posljedicom korisnosti za zajednicu, dok demokratski socijalizam preferira čovjeka, utoliko bolje ako je popraćeno materijalnom dobiti. Ukoliko dogmatski ne smatramo, zabacujući općeljudsko iskustvo o mijenama, kapitalizam zauvijek okamenjenim sustavom koji, doduše, globalno vrši sitnije promjene ne dirajući u osnovu svih društava i napetosti koje se u njima javljaju – ekonomsku sferu, jasno je da je kapitalistička demokracija metastabilni sustav. Metastabilni sistem je fizikalno-kemijski pojam, koji je prvi upotrijebio njemački fizikalni kemičar Wilhelm Ostwald:
“metastabilno stanje opisuje fizički sistem koji može opstati u tom stanju čak uz postojanje malih ili infinitezimalnih perturbacija tako dugo dok sistem nije podvrgnut promjenama većim od onih koje su ga dovele do metastabilnog stanja”
Pothlađena voda i staklo su primjeri takvih sustava, s različitim trajanjem svoje (meta)stabilnosti. Očišćenoj i demineraliziranoj vodi možemo pažljivo snižavati temperaturu a da se ne zaledi (u laboratorijskim uvjetima to je uspjelo čak do -48.3C). Međutim, već i mala smetnja u obliku upada u tekućinu sitnog kristalića leda ili nečistoće, ili čak lagana trešnja, pretvara vodu naglo u led. Staklo „bi se pod normalnim uvjetima trebalo kristalizirati, ali dugo vremena ostaje kruta tekućina velike viskoznosti“. Jednostavni primjer koji ilustrira razliku između metastabilnog i stabilnog stanja može se prikazati slikom, a fizikalni laici naprosto neka zamisle kako se kuglica kotrlja niz strminu prikazanog oblika:
Iz navedenih primjera (voda, staklo) i slike, uzevši u obzir zaključak (Heraklit!) da je svijet neprestana mijena, kao i povijesne činjenice da ekonomsko-politički sustavi imaju ograničeni vijek trajanja – pa to primijenimo na sociološki sistem, ljudsko društvo – vidljivo je da već sitniji socijalno ekonomski poremećaji (ekonomske krize, generalni štrajkovi, masovni ulični protesti, ratovi,…) mogu destabilizirati metastabilni sistem, dok oni najkrupniji poremećaji (energija ΔE na slici) u obliku revolucija (revolucionarna stanja su nestabilna stanja društva) sposobni su ga izbaciti (srušiti), doduše ne u stabilno, već u novo metastabilno stanje kraćeg ili dužeg vijeka trajanja. U osnovi je svaki društveni sistem metastabilni, dok ga konačno unutrašnje proturječnosti ne „prebace“ u novo metastabilno stanje koje ih razrješava, rađajući svojom evolucijom nove, koje će ga dokrajčiti. Jasno, u svemu treba voditi računa da se kuglica sa slike kotrlja nizbrdo po inerciji, dok ljudi posjeduju sposobnost racionalnog/iracionalnog razmišljanja i djelovanja, što može ubrzati ili usporiti razvoj događaja. U konkretnom slučaju, društveno-ekonomskog sustava – njegov vijek trajanja. Demokracija, doduše, ne mora biti vezana za konkretni sustav, ali kako u povijesti postoji korelacija između razvoja sustava i demokracije, za pretpostaviti je da će tome nadalje tako biti. Vjerojatno je ta korelacija uzrokovana prisustvom jednog te istog faktora, karakterističnog svim sustavima. Tromošću ekonomskih elita i njihovih vladajućih eksponenata u odricanju od svoje ekonomske moći, nauštrb eksploatacije građana. Ekonomija je ključ svega u ma kojem sustavu, to je još Marx vidio. U tom smislu metastabilnost vladajućeg sustava odražava se i na metastabilnost nivoa dostignute demokracije.
Dakle, treba se uhvatiti u koštac s više problema. Trajanjem metastabilnog kapitalizma, odnosno intervencijama vladajućih u pokušaju da održe stanje, kao i tipom i veličinom poremećaja koji će dokračiti sistem u korist naprednijeg, pravednijeg, demokratičnijeg, te sposobnošću novog sustava da što duže sačuva vlastitu prednost pred onim kojega je zamijenio. Nestranačko samoupravljanje prošireno s radnih organizacija na cijelo društvo, a napose na politiku upravljanja državom, trebalo bi se u potonjem pogledu bazirati na većinskom, neposrednom slaganju građana (slično referendumu, ali prilagođeno svakidašnjoj upotrebi) oko fundamentalnih pitanja (nekoć je to bilo moguće postići na zborovima birača, oblicima institucionalne participacije građana u političkom životu, što bi danas ne samo olakšala već i omogućila sveopća informatizacija društava) koja bi izabrani delegati bili zaduženi zastupati u parlamentu (u medijima bi se, dakako, mogla nuditi i drukčija rješenja), a ne vlastito manjinsko mišljenje koje mu se protivi (u zrelom demokratskom društvu opada vjerojatnost da građani biraju ljude koji ne zastupaju stavove većine). Oko stvari koje pak izlaze iz domena postignutog sporazuma, glasalo bi se po individualnim opredjeljenjima. Tako bi se parlamentarno djelovanje svelo više na praktičnu zakonodavnu implementaciju predizborno zauzetih stavova groa birača, negoli na stranačke borbe oko naturanja rješenja za koja je poznato da ne odgovaraju volji većine građana, čime bi se dobilo na dinamici društvenih promjena u koje bi bila uključena cijela društvena zajednica. Slikovito bismo današnji društveni političkoekonomski sustav i višestranačku, kapitalističku demokraciju mogli predstaviti bazenom u koji su svi uronjeni, mokre u njega raspravljajući o bistroj vodi, ne dosjetivši se promijeniti je (jer uživaju upravo u takvoj kakva jeste). Ukoliko je nekome to teško shvatiti neka sagleda planetu (u najširem, svjetonazorskom, političkom, biološkom i ekološkom smislu) kao realni, materijalni pokazatelj te svjetonazorske i političke ustajalosti.
Stranački parlamentarni sustav od možda desetak parlamentarnih, uz više od stotinu neparlamentarnih strančica, ustvari nalikuje odnosu navijača i nogometnih klubova: jedanaest (uz uobičajene rezerve) ih igra na terenu (to su stranački parlamentarci i vrhuška), ostali u klubu ih opslužuju, dok navijači koji ni nisu članovi klubova (stranaka) naprosto samo gledaju i navijaju, baš kao ogromna većina građana koji nisu članovi ni jedne stranke, te im preostaje pratiti što „izabranici“ (koje im poturi stranka) rade, i jednom u izbornom ciklusu ubace neku cedulju u glasačku kutiju, da ne prenapregnu svoj centralni procesor i dobiju moždani „muskul fiber“. Nestranačka demokracija bila bi oblik direktne demokracije u kojem se masa – poput zahtjeva za raspis referenduma i njegova izvršenja (rezultate kojega vlasti tumače uglavnom kako im se sprdne) – ne valja povremeno ulicama, već svakodnevno rješava pitanja koja se upravo nje i tiču, a ne stranke niti trenutno vladajućih. Zamijetite da se i na referendumu glasa individualno, prema savjesti i političkoj volji svakog učesnika, bez dobošarenja njihove stranačke pripadnosti, što svakodnevno viđamo u odnosima među strankama. Prigovor protiv prihvaćanja kojekakvih novina dok kako-tako funkcionira postojeći sustav, jednostavno je logički pobiti: i trofazna struja, i pokretna traka, i kvantna fizika, i informatčika tehnologija, i kibernetika,… , (u konačnici i sam kapitalizam) bile su novine nailazeće na otpor, pa su ipak prihvaćene. Bez prihvaćanja „novotarija“ ljudi su osuđeni na djelovanje pravdano izgovorom da su „još i njihovi stari tako radili“. Ne mogu li ljudi nešto zamisliti, valja ispitati sposobnost ljudi za razumijevanjem, usporedo s analizom prednosti i mana koje novotarije pružaju. Churchilova pak opaska nipošto ne znači zabranu istraživanja naprednijih demokratskih opcija. Vladajući oblik neoliberalne demokracije je u krizi, i to jasno uviđa britanski sociolog Colin Crouch u knjizi „Postdemokracija“:
„Prema Krauču „demokratija napreduje kada mase imaju mogućnost aktivnog učešća u definisanju prioriteta javnog života”. Demokratija ne postoji tamo gde ne postoji nikakva mogućnost da mase učestvuju u političkom životu, a postdemokratija postoji kada je ova mogućnost formalno otvorena, ali je svedena na „manipulisano, pasivno i retko učešće u politici”. Dva su ključna razloga koja vode do sužavanja kanala učešća masa u političkom životu u postdemokratskom stanju. Jedan razlog je trivijalizacija demokratije kroz niz posrednika (pre svega medija i stranaka) koji izbornu politiku pretvaraju u nadziranu i kontrolisanu predstavu. Grubo rečeno, elite su naučile kako da kontrolišu demokratske procedure i upravljaju njima da bi došle do željenog ishoda, a da istovremeno održavaju privid učešća građana u ovom procesu. Proizvodi se utisak da su se mase dobrovoljno odrekle političke moći i prepustile bavljenje politikom profesionalcima.“, (Đ. Pavičević, „Postdemokratske kritike demokratije…“)
„U usponu je globalni kapital, potpuno pušten s lanca na neoliberalno brštenje po svijetu, okrupnjen fizički u multinacionalke, a financijski u umreženo svjetsko tržište novca. Maksimiziranje profita je jedini smisao postojanja. Istodobno, u središnjicama političkih stranaka nastale su političke elite, više posvećene sebi i svojim vezama s krupnim kapitalom negoli ispunjavanju političkog programa koji se tiče običnih ljudi, birača. Oni, to „biračko tijelo“, političkoj eliti zapravo i ne treba, samo joj smeta, osim u onom jednom jedinom danu svake četvrte godine. Takav politički sustav autor naziva postdemokracija… Hoće li išta moći dovoljno pomutiti profitnu računicu svjetskog kapitala, pita se autor, tako da za pregovarački stol dovede njihove predstavnike, prisili ih da prekinu s ropskim radom djece i ostalim oblicima degradacije radne snage, sa zagađenjem planeta, s rasipnim korištenjem neobnovljivih izvora, s rastućim ekstremnim razlikama između bogatstva i siromaštva unutar država te između država? To su nezaobilazna pitanja u raspravi o zdravlju suvremene demokracije.“, (iz prikaza knjige)
Prihvatimo li postojanje postdemokracije kao normalnog oblika kvaziparticipacije građana u upravljanju, namjesto da ispitujemo puteve od prividne prema pravoj demokraciji, onda smo kapitulirali pred moćnicima koji vode stado na bolju ispašu, ali samo za sebe. Jedini pravi izbor je, poslije „demokracije“ – demokracija!
Kako ljevica ne vidi izlaz iz prezentiranog problema, očito je zašto se skanjuje jasno izjašnjavati o njemu, dok kapitalu ni na pamet ne pada pokretati ga. On je uvjeren (ili to želi biti?) iz koristoljubivih, profitabilnih motiva koji pokreću ovaj sustav namjesto čisto ljudskih, da se ustabilio za vijeke vjekova. No, u osnovi, on samo čeka potres (kao pothlađena voda) ili živi u uvjerenju da je vječan, ali je u osnovi ipak samo metastabilni sustav, makar i dugovječniji poput stakla. Katarina Peović, doktorica znanosti i docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskoga fakulteta u Rijeci, kaže:
„Ako je sistem postavljen tako da većinu bogatstva u društvu ima tajkunska manjina, nastala u duboko nedemokratičnoj i lopovskoj privatizaciji, a onda oni preko svojih medija i svojim resursima i novcima praktički određuju tko će biti na vlasti ‒ kakva je demokracija? Tko je te tajkune birao? Tko je glasao tko će dobiti naše društvene resurse i poduzeća? A ako politički predstavnici tajkunske elite pišu zakone u Saboru, znači li to da bi sve bilo u redu kad bismo se samo pridržavali tih zakona?… Pravedno društvo je društvo koje osigurava puni i svestrani razvoj svih. Da bi se to osiguralo potrebno je da se ekonomska aktivnost ne odvija zbog privatnog profita, već za zadovoljavanje društveno važnih potreba kao što su obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, prehrana. Što znače ljudska prava, ako čovjek se ne možemo liječiti ili obrazovati? Ekonomska prava se moraju vidjeti kao ljudska prava.“
Rečeno bi trebalo biti posve jasno ljudima dovoljno uznapredovalima od primatskih predaka, a zašto nije – problem je evolucijske, psihološke i etičke vrste.
Ladislav Babić
magazinplus.eu
