Zablude o MMF-u i ekonomskim reformama
Već je dvije godine prošlo od proklamacije Reformske agende, a gotovo godina od postizanja arnžmana s MMF-om, a vlasti su udaljene od postizanja proklamovanih ciljeva još više. Slavopojke o rastu BDP, oporavku, smanjenju nezaposlenosti se nekako guše u nadasve skromnim pokazateljima. Zapravo, teško je suditi o učinku vlasti prema zbiru skromnih, nepotpunih i nepotvrđenih podataka. Zato radoznali koriste dostupna sredstva, a krajem godine su nam na raspolaganju predloženi/usvojeni budžeti, ekonomske politike i pregršt zakonskih prijedloga i drugih mjera koje se nekritički usvajaju kao mjere sudnjeg dana – po hitnoj proceduri.
Zaista, mnogo je napisanog i izgovorenog, a mučne koalicije nevoljnih stranaka nekako guraju reforme. No, naš građanin nikako da vidi svjetlo na kraju tunela. Za sada je građanin dobio upozorenje da će troškovi života porasti, a lična primanja pasti, kako bi se sveobuhvatnom solidarnošću „sistem“ stabilizovao, a onda na neki čaroban način život postao bolji. Pa da krenemo po najvažnijim elementima reformi, dijagnozama i ponuđenim rješenjeima:
1. Reformska agenda kaže da je previsok nivo javne potrošnje u BiH. Ovo je simptom, a ne dijagnoza. Kako bi se postavila dijagnoza potrebno je zaroniti dublje. Javna potrošnja u BiH i njenim konstitutivnim entitetima je oko 46% BDP, a vjerovali ili ne jednaka je i u oba entiteta, mada je jedan proglašen čudovištem, a drugi savršenstvom dvostepene organizacije. Stari stereotip o BiH kao Levijatanu i čudovištu koji koriste i političari i ekonomisti tu se ruši. A zašto? Jednostavno, funkcije države kao što su školstvo, zdravstvo, policija, vojska, uprava jedinično koštaju gotovo jednako diljem BiH, jer trošak se ne određuje nivoom vlasti koji ga snosi nego potrebom koja se iz troška podmiruje. Zašto je cijela BiH neefikasna nije teško utvrditi, ali sva silesija programa i strategija ne postavlja ni dijagnoze ni mjerljive ciljeve za rješenje ovog problema. Stoga vlasti imaju univerzalni recept koji primjenjuju i na ograničenja javne potrošnje i na mjerenje zaduženosti i čega već sve ne, a to je čarobni pokazatelj BDP. Tako u dokumentima čitam, a ne vjerujem očima, da će problem visokog stepena javne potrošnje biti riješen rastom BDP i to 3,5% već 2017, a potom i po hrabrijim stopama od 4,6% godišnje. Aferim! Zadržimo li, dakle sporiju stopu rasta javne potrošnje od projektovanog rasta BDP, eto nama berićeta već za dvije godine, pa će javna potrošnja pasti na prihvatljivih 41% BDP. Aferim! A za sve ovo minuli rad treba da djelimično premine i……ništa drugo. Budžet je ostao nepromijenjen, stavke jednake ili uvećane, investicije i podsticaji ispod poželjnog nivoa, a zaduženje…..Pa, u borbi protiv zaduženja se tvrdi da će zaduženje biti smanjeno, tako što ćemo se još više zadužiti. Ne vjerujete? Pa magija je postala novi sastojak ekonomske vještine. Kad programski povećamo BDP naš dug, a uz veće zaduženje, neće biti 47% BDP, nego će se spustiti na 43% BDP, a znamo da je to pokazatelj niske zaduženosti. Blago nama!
2. O čemu reformska agenda ne govori, a trebala bi. Prvo je pitanje kakva smo mi to zemlja? Dok se izgovori za našu pozicioniranost na dnu, ne samo Evrope, zasnivaju na poređenju sa najgorima, pa je kod nas ipak bolje, dotle se zaboravlja jedno filozofsko pitanje. Šta je naša svrha i zašto postojimo? Sigurno ne da bi bili i ostali ono što jesmo sada. Da to ne bi trajno ostali i ne samo ostali, da ne bismo još više relativno zaostali za ekonomskim i civilizacijskim vrijednostima, moramo da se pogledamo u oči i sami sebi odgovorimo na teška pitanja. Prije svega neka školska. Kakva je struktura našeg bruto domaćeg proizvoda, šta je neiskorišteno, šta može da se unapređuje, gdje su generatori rasta, a onda i na koji način možemo ubrzati procese i smanjiti jaz koji nas odvaja od naših susjeda u EU. Pri tome treba da razmislimo i o nekim granama ekonomije koje nisu samo ekonomske, prije svega poljoprivrede, vode i vodoprivrede, šumarstva i energetike koje svojim značajem prevazilaze puke brojeve u poslovnim knjigama. Tada bi mogli da govorimo i o većim stopama rasta, ali i zapošljavanja, pa i o više investicionih prilika. Da li upravo zbog težine zadatka ili nekog drugog faktora, neznanja, u programskim papirima nema ni pomena o jedinom načinu izlaska iz bijede.
3. E, sada treba da ukrstimo ovo pod jedan i pod dva. Pod jedan imamo hiljade stranica na temu stabilnosti i konsolidacije. Pod dva imamo zemlju obećanu, ali nedodirnutu bilo kakvim razmatranjem. Zašto je to tako? Mnogi kritičari sistema, a mnogi ih je lažnih brzo okrive MMF i svjetsku „bagru“ za neoliberalni pristup i nametanje rješenja. Nisam sklon da tako olako prebacim krivicu tamo gdje je nema. MMF s BiH radi od njenog nastanka, dapače MMF je napravio makroekonomski okvir i formulisao ekonomske politike ove zemlje. Jedan od postulata je svakako valutni odbor kao spasonosni okvir koji garantuje stabilnost poslovanja, prihoda, mogućnost planiranja i transparentnost jevnih finansija. Drugi postulat je posljedičan. Svaki valutni odbor podrazumijeva čvrsto budžetsko ograničenje, prevedeno na naš jezik, ne dozvoljava se kreiranje budžetskih deficita, ne može se trošiti više nego što se zaradi. U takvom ograničenju teško da ima javnih investicija, a rast se zasniva na inostranoj akumulaciji koja u BiH dolazi putem kredita i investicija. I zaista, ovaj model je funkcionisao do kraja 2008. godine i polučio određene rezultate. Teško je pobrojati koristi i štete, a i jednih i drugih je bilo, no na tabeli je zabilježen rast po svim osnovama. Upravo u tom periodu došlo je do neviđenog optimizma domaćih političara. Oni su tako generisan rast, uglavnom generisan spolja, doživjeli kao da su vlastitim sredstvima postigli iste rezultate. Povećali su drastično javnu potrošnju, kreirali deficite, vjerovali ili ne, po istoj matrici po kojoj rade i sada, projektujući rast BDP po svom nahođenju, a ne po najboljem znanju. Nije ni čudno da je već tada ministar Džombić predstavnicima MMF-a predstavio budžetski okvir u kome su plate rasle do mase od 950 miliona maraka, do nivoa koji ni danas ni 2020. neće biti dostignut.
Penzionisalo se šakom i kapom, jer je lakše bilo penzionisati nego sanirati bilo koje od preduzeća koje je još imalo perspektivu. I kada smo već kod MMF-a, nije MMF projektovao oporavak do 2014. godine, nego naše vlasti. A projektovali su ga iz kretanja u okruženju i ostalim vanjskim faktorima. Ni jedan jedini unutrašnji faktor rasta nije predstavljen. U međuvremenu, nakon kolapsa krajem 2008. svijet je otišao dalje, a jedna zemlja koja je najmanje bila pogođena krizom (pogledati bilanse spoljne trgovine) odjednom je postala najveća žrtva te krize osam godina nakon izbijanja. Uloga MMF-a danas, a i ostalih kreditora je da prodaju svoje usluge i proizvode. Dakle, ekipa dođe i pita vas kako vidite vaše probleme. Vi odgovorite, na primjer, imamo problem loših kredita (još 2012.) i ne znamo kako da ih se banke riješe. Onda vam oni kažu da će vam pružiti stručnu pomoć da taj problem riješite, da bi vi na kraju 2016. godine donijeli novi zakon o bankama kojim utvrđujete nekoliko uslova za prodaju loših kredita, a da pri tome nemate blagu predstavu o tržištu, problemima naplate, troškovima transakcije i uopšteno rečeno o ishodu jedne takve zakonodavne inicijative. Slično je i sa famoznim restrukturiranjem banaka, jer ako je vlast tvrdila da su propale „male“ banke bez značaja, zašto je onda potrebno restrukturiranje, a ako će posrnuti velike banke, trebalo bi znati koliko novaca bi bilo potrebno za njihovu sanaciju, a to bi bilo malo više nego što iko predviđa u planiranju fonda. Na jednak način zapošljavanje nalazi i Svjetska banka. Da mi je ko pričao da mi nemamo znanja i sredstava da uočimo probleme u zdravstvu i da ih riješimo u dugom nizu godina, ne bih mu vjerovao. No, stvarnost me demantuje, odjednom Svjetska banka zna najbolje, a za početak su utvrdili da zdravstvo više troši nego što zarađuje. Ni jedne analize o zaposlenosti u zdravstvu, nemedicinskom osoblju, arhaičnom Fondu zdravstva, nenamjenskom trošenju, akumuliranim dubiozama. Jer u tome nije ni poenta. Poenta je da će sve riješiti neko drugi, a mi ćemo neozbiljno iznijeti problem i biti srećni i zadovoljni što se neko ko je i sam u krizi dokopao lakog posla. I dok vozimo još jedan krug vlastitih zabluda i nesposobnosti na scenu je nastupio još jedan igrač.
4. Siva ekonomija pod ruku s crnom ekonomijom prijeti da ubrza proces rastakanja društva, bilo kakve svrhe ekonomske, socijalne filozofske. Dok siva ekonomija bez svake sumnje ima podršku zvaničnih političara jer služi kao socijalni amortizer i osnova golog preživljavanja značajnog dijela stanovništva, ona ima i tihi aplauz niza vlasničkih interesnih grupa jer nema bolje podrške bogaćenju od eksploatacije jadnih i u nevolji, bez poreskog opterećenja. Sprega politike i parabogataške klase je tu očigledna. Kada se ovo kombinuje sa sveprožimajućom korupcijom i crnim tokovima novca koji se prelivaju iz oficijelne privrede, javnog sektora i javnih preduzeća, obrisi katastrofe na pomolu su potpuno vidljivi. Nesposobnost jednog društva da se odbrani od ove pošasti ravna je nesposobnosti za život.
Nakon svega što sam vidio i sagledao moram prvo da odgovorim na pitanje onih sugrađana koje su formulisali na sledeći način: Kako to da mi, a nema nas mnogo, kao pola Beograda (Republika Srpska), a imamo toliko teritorije, resursa ne možemo da stanemo na zelenu granu? Odgovor je bez sumnje da treba pitati: Kako to mi………imamo već čitavu klasu ljudi koji žive na teret drugih ljudi, a da su im pri tome gazde, ne na osnovu vlasništva ili kapitala, nego na osnovu političkog položaja. Moderni feudalizam duboko prožima naše društvo, a sizerensko-vazalni odnos je dominantan u političkom životu. Kako ovakav okvir odnosa nikako ne može da se uklopi u moderno poslovanje zasnovano na egzaktnijim pokazateljima imovine i uvećanja imovine, generisanja dobiti, jačanju resursa znanja, trpi slabija karika, jer kapitalizam bilo liberalni ili kenzijanski nije čitav jedan vijek rastao na ovom prostoru. Zato je ovdje ideja jača od stvarnosti, a stvarnost ideja reducirana na svođenje nacije i naroda na pleme. Trgovci lažnim idejama i mahinejci su vrlo uspješno ugrađeni u koncept sive i crne ekonomije. I dok se brane time da iza njih nešto ostaje, bez obzira koliko je plaćeno narodnim parama, istovremeno najveći dio novca prenose u inostranstvo.
Kako je u poslednoj kampanji zabluda apelovano na solidarnost, a sve u ime stabilnosti, apelujem da se hitno zabrani upotreba termina stabilnost. Jer da bi se pokrenuli moramo izazvati nestabilnost. Stabilnost je osuda na tavorenje.Zašto bi bili solidarni s onima koji nas na to osuđuju, zašto biti solidaran s pohlepnima, a pri tome i neznalicama.
Slaviša Raković
