Haris Burina: Nostalgija je jedina neizlječiva bolest

Zeničanin Haris Burina spada u red najboljih bh. glumaca. Akademiju scenskih umjetnosti završio je u Sarajevu, a jedno vrijeme živio i sa velikim uspjehom radio u Francuskoj.

(PIŠE: Mirza DAJIĆ – Oslobođenje)

Snimio je do danas 20-ak igranih filmova među kojima su Go West, Nebo iznad krajolika i Nafaka, ostvario uloge u brojnim tv serijama te igrao u više od 50 različitih pozorišnih predstava, u Audiciji, Tetoviranom pozorištu, Ocu na službenom putu, Kuduzu, Pticama Sarajeva…

Monodrama “Ćorkan” za koju potpisuje i režiju, adaptaciju, izbor kostima, scenografiju, premijerno je izvedena u zeničkom pozorištu u januaru 2011. godine. Samo su Zijah Sokolović i Josip Pejaković uspjeli da od svog umjetničkog djela, monodrame kao najtežeg vida glumačkog izraza, naprave nešto što će preći sto izvedbi. Iz modernih vremena, ovih novijih, poslijeratnih, znamo da je Haris Burina to uspio. Izabrao je nobelovca Ivu Andrića i njegov tekst uspio da svojom igrom približi gledaocima.

• Nakon niza uloga u pozorištu, na filmskom platnu, TV serijama, došla je na red jedna kako ste je nazvali (ne) stand-up komedija čija je premijera zakazana za 19.maj?
– Kad vam 20 ljudi kaže da ste magarac, onda slobodno kupite samar. Ali kad vam 200 kvalitetnih ljudi kaže napravi to, onda nemoj odustajati. Ova predstava je došla po nagovoru mojih prijatelja, ljudi koji me baš dobro poznaju. Kroz jedan duhovit način ispričaču malo o zemlji u kojoj živimo, malo o tome gdje se nalazi kultura i s druge strane pokazati jednu radost glumca bez obzira na sve, radost glumca u susretu sa publikom. Ja sam čovjek koji uvijek okrene u duhovitu stranu život. Predstava se zove “I OVO… I ONO… I SVE!” zato što u njoj upravo ima i ovo, i ono i sve. Imam snažnu motivaciju utoliko što sam jedini na Balkanu uspio da se “potučem” sa našim nobelovcem (Ivom Andrićem; op.a.) i da jednu predstavu takog ozbiljnog žanra odigram više od 130 puta. Ćorkan je pročistio moju dušu, a s druge strane umorio moje tijelo. Mislim da sada i moj duh i moje tijelo imaju potrebu za nečim uslovno rečeno ležernijim. Dakle, ovde ću biti malo pokretljiviji, brži i omogućiti sebi ono što sam najviše u životu volio, a to je taj kontakt sa publikom.

Pašina pjesma

• Da li će u predstavi biti neke priče o tome što ste kao glumac prošli?
– Kad neko bude odlazio sa predstave shvatiće da je to jedna autobiografija ispričana na duhovit način. Dakle, pričam o sebi, o svom privatnom životu, pričam o svojim komšijama, pričam o svojim prijateljima, o svojim profesionalnim saradnicima, o kolegama, o glumcima, o rediteljima, o pjevačima, o mnogim ljudima koji su dio mog života. Ali kroz tu neku smiješnu vizuru. Naši ljudi razumiju kada se neko umije šaliti na svoj račun. Kad možeš na svoj račun se šaliti, onda drugi nemaju pravo da se ljude.

• Skoro dvije decenije sarađujete sa ljudima iz Zabranjenog pušenja. Znalo se, bogami, i zapjevati počesto na sceni sa njima, biti gost koncerta, glumiti u spotu, najaviti ovaj veliki bend kada izlazi na scenu. Tako je bilo nedavno i u sarajevskoj Pivnici HS… U novoj predstavi će se naći i pjesma ljudi iz Pušenja napisana baš za Harisa Burinu?
– Ta pjesma se na početku zvala “Pašina pjesma”, ali je kroz vrijeme dobila naziv predstave “I OVO… I ONO… I SVE!”. To je jedna ekskluziva koja je pravljena za jednu televizijsku seriju u Hrvatskoj do koje, nažalost, nije došlo, i pošto je baš upečatljiva i kritikuje turbofolk, odlučio sam da se pojavi u predstavi. Sejo Sexon i ja smo dva duhovna brata, dva čovjeka koji se znaju više od 30 godina i imam osjećaj kad bi on bio glumac zvao bi se Haris Burina, a kad bi ja bio rock’n’roll zvijezda zvao bi se Sejo Sexon. Debelo smo vezani preko stotinu različitih implulsa tako da ovoga puta ja njemu vraćam jedan dug time što je on radio muziku za “Ćorkana”. Moja predstava će ići u afirmaciju njegovog rada u grupi Zabranjeno pušenje. Sretan sam što su svi ljudi koji su u igri moji prijatelji, sretan sam štp su svi ljudi koji su u igri profesionalci, i, prije svega, mislim da će ovo biti jedan poklon ljudima, s obzirom na to da živimo u takvim vremenima gdje nam je lakše rasplakati nego nasmijati publiku .

• Prošli ste puno toga kada je gluma u pitanju: od Audicije, brojnih pozorišnih predstava svih žanrova za koje ste dobijali značajne nagrade, dugometražnih i kratkometražnih filmova, TV serija, do evo na kraju stand-up ili, kako ste je sami nazvali, (ne) stand-up komedije. Da li se može reći da je išlo sve svojim tokom u glumačkoj karijeri ili je jednostavno došlo vrijeme kao umjetniku da nakon svega pobrojanog publici pokažete nešto novo?
– Unaprijed je odgovor dat u samom pitanju (smijeh). Kao čovjek nisam bio samo u Rusiji i Australiji. I čini mi se da neću, jer podaleke su mi obadvije zemlje za putovanje. Ali, kao glumac sam zahvaljujući poslu obišao gotovo cijelu planetu, sreo se sa svim mogućim vrstama kultura, ljudima, igrao na različitim mjestima, i zaista, ništa veće nisam mogao uraditi nego vratiti se iz Francuske u BiH i doći svojoj kući. Bez obzira na to kako svi skupa živimo, mislim da je nostalgija jedina neizlječiva bolest i, uprkos svemu, osjećam se sretnim, utoliko što mogu igrati na svom jeziku i što mogu dijeliti sudbinu svog naroda preko svog posla. Ovdje sam da pozovem ljude da podijelimo nekih sat i po radosti, da zaboravimo na sve probleme i koristim tu ekskluzivnost što znam da sam narodni glumac, znam da me svuda vole, i želim da učinim ljudima makar sat i po olakšanja u ovome svemu u čemu se nalazimo.

Smrt na sceni

• Da li je teže igrati predstavu ili glumiti u nekoj TV seriji ili na filmu?
–  Mislim da je najteže pozorište. Zato što je to direktno, uživo, i kada se svjetla upale, dok se ne izgase, povratka nema. Upravo u predstavi pričam o tremi kao jednom fenomenu. I predstava počinje sa tremom. Pojasniću ljudima kako to izgleda, jer svako od gledalaca će makar na trenutak pomisliti kako bi se ponašao da je on sam na bini, a ostali ga gledaju. Pozorište je suština našeg zanata, a televizija i film su jednako teški, međutim, u drugačijoj formi, pa je lakše raditi nego u pozorištu. U pozorištu sve mora biti kao da je prvi put po radosti, a posljednji puta po učinku. I zato je teško. Ja sam čitav život igrajući u pozorištu mislio da me više nikad niko neće vidjeti, pa daj da ovo bude najbolje od najboljih dijelova i tijela i srca i razuma i talenta. Nije jednostavno izaći pred ljude koji imaju različita očekivanja, pa ih objediniti i napraviti od njih svoju porodicu.

• Koliko realistično se to nekad napravi na sceni pokazuje i jedna predstava u zeničkom teatru u kojoj je publika ustajala u panici, jer su mislili da je na sceni preminuo Haris Burina. Kolegica je u po predstave počela plakati i vikati: “Harise, Harise, šta ti je?”, i dozivati pomoć…
– Radi se o predstavi “Umišljeni bolesnik”. Tad sam umro na sceni. Meni je ta predstava posebno draga, najprije jer je moja ideja da glumac umre na sceni kao što je ustvari Molier umro. Tako sam to snažno odigrao da su tri osobe, među kojima su i dvije doktorice, koje su se odrekle pozorišta i rekle da više nikada neće doći na moju predstavu, zaista pomislile da sam umro. To ustvari samo govori da je ta linija između stvarnog života i umjetnosti toliko tanka. Ja stalno hodam po toj žici kao i Ćorkan koji hoda preko mosta, preko ćuprije i ako padne na ovu stranu gdje je most preživjeće, a ako padne u Drinu izgubiće život. Nikad ustvari nisam ni glumio. Ja sam samo živio svoj život koji je ostvaren na sceni, pred kamerama, i to bi bilo to. Na kraju krajeva svi najveći glumci nikad i ne glume. Oni su jednostavno ono što jesu. A kamere služe da samo prenesu to što oni osjećaju. Ne volim kolege koje glume.

• U Parizu živi vaša kćerka. Dolazila je redovno u Zenicu, obilazila i upoznala sa Vama sve ljepote ove države…
– U ovom trenutku moja kćerka je na prvoj godini Pravnog fakulteta, jer je to djevojčica koja je sa pet godina rekla da će biti advokat. Kada je išla na prve časove advokature, državna tužiteljica joj je rekla: ”Znate, gospođice Ema, biti advokat to vam ponekad znači biti malo psiholog, a malo glumac”. Odgovorila je da nema s tim problema jer joj je tata glumac. Ali, nikad nije htjela da se popne na scenu, zato što je na televiziji, na pitanje da li bi bila glumica, odgovorila: ”Nikad. Zato što se moj tata dere na sviju u pozorištu”. Moj cilj je da jednoga dana moja kćerka koja ima dvojno državljanstvo, dakle francusko i bh, dođe za ambasadora Francuske u BiH. Mislim da će joj taj posao odgovarati jer istovremeno voli obje zemlje, ima snažne korijene i veze i sa jednom i sa drugom zemljom, a mislim da je ona kapacitet koji će zasigurno moći obnašati jednu takvu funkciju.

Lepi

• Finansijska kriza odrazila se i na snimanje serija i filmova u BiH i regionu?
– Nekada sam u jednoj godini sam mogao snimiti četiri ili pet filmova, a u posljednjih pet godina samo dva filma, što najbolje govori u kojoj mjeri je kultura otišla do kraja i u kojoj mjeri Ministarstvo za kulturu ne funkcioniše kao ni sama država. Svima nam je jasno da ovo neće moći dugo, a po nekakvom zakonu na broj stanovnika BiH bi morala da se prave makar četiri filma u godini.

• Niko nikome ne može ukrasti nafaku, pa tako ni istoimeni film u kojem ste igrali glavnu ulogu. Bilo je najave određenih projekata sa Jasminom Durakovićem i nastavka saradnje?
– Ja sam čovjek koji polako sublimira svoje radove, polako zatvara krugove i upravo sa ovom (ne) stend-up komedijom pokušavam da stavim jednu tačku u svojoj karijeri i da lagano ostvarim ono što sam zaslužio – da radim manje. Generacijski mi je jako važno da film “Pišonja i Žuga” sa Sejom Sexonom i sa Jasminom Durakovićem napravimo ove godine. A s druge strane nadam se da ću uspjeti igrati “I OVO… I ONO… I SVE!” po regionu i ići tamo gdje su naši ljudi u dijaspori. A opet, s druge strane u matičnoj kući (BNP Zenica) očekujem da se igra jedan repertoar koji se tiče svih nas i da nastavimo jedan dobar kreativni niz predstava. Sva moja borba je u zadovoljstvu. Dakle, u određenoj poruci da su ipak kultura i sport nešto što najbolje reprezentuje jednu državu i dokle god imam snage i dalje se borim da dokažem ljudima tu snagu i moć umjetnosti.

• Koju ste ulogu dobili u podjeli za Pišonju i Žugu?
– Lepog. Znate ono:”Šta im je te večeri govorio Lepi. More je provod, more su koke…”. Odredio mi je pravu ulogu. Sejo Sexon je napisao jedan fantastičan scenarij. Ja sam oduševljen. Kada sam čitao i prvu i drugu i treću verziju shvatio sam da se svo vrijeme smijem ali kad dođe kraj, zaista plaćeš kao malo dijete. Mislim da smo kao generacija zaslužili da imamo filmovanu priču. Ne bih mogao prežaliti da ne igram u tom filmu iz sto hiljada razloga. Sve se desilo u toj nekoj našoj epohi, sve se desilo u tom nekom našem stvaralačkom naboju, i sada imamo pravo da imamo jedan dokumentovani čin, akt koji govori o samoj generaciji, o nekom bivšem životu, o nekom bivšem sistemu, ali i koji govori i o nama samima. Uloga Lepog je meni tako logična. Jedna pametna podjela da kažem. Očekujem mnogo od tog filma, ali iznad svega očekujem da će to biti jedan od najgledanijih filmova ikad jer znam da će ga voljeti sve generacije. Oni su kao i Pišonja i Žuga sa 16-17 godina danas, mi imamo već 50, a svi oni pamte ono vrijeme. I oni koji su stariji od nas voljeće da imaju jednu uspomenu na to neko vrijeme kad je more bilo provod i koke.

• Ostaje li zemlja Safari?
– Naravno. Ostaje (smijeh). Iskreno se radujem i jedva čekam prvu klapu.

• Za gledanje monodrame plaćalo se novčanicom od stotinu Ćorkana…
– S obzirom na to da je Ivo Andrić pisao tekst po kojem sam odigrao svoju monodramu “Ćorkan”, nadam se da ću doći i do te novčanice od 200 KM na kojoj se nalazi njegov lik. Želja mi je da odigram dvjestotu izvedbu i onda mislim da ću stvarno Ćorkana ostaviti samo u srcu i neću ga više voditi na scenu. Volio bih da ga nekako spakujem i ostavim u istoriju. I da neko poslije mene, neko mlađi to igra.

Sam na Starom mostu

• U braku ste sa svojom kolegicom sa scene, profesionalnom glumicom Uranelom Agić?
– Kad sam bio mlad vjerovao sam da supruga jednog glumca treba biti iz druge branše. Međutim, kako je život išao dalje, sve sam bio bliži toj istini da je najbolje imati nekoga ko je u istom košu kao i ti, ko razumije sve, i ja najiskrenije mogu reći da mi je jedino žao što svoju Uranelu nisam sreo makar pet godina prije jer bi mi život drugačije izgledao. Ovako, živimo u jednom super braku, koji naravno kao i svaki ima neke svoje probleme, ali ja sam jedan ponosan čovjek, jedan ponosan muškarac, ponosan glumac, ponosan kolega i mnogo toga dugujem svojoj supruzi. I ovim putem želim da joj se zahvalim na tome.

• Audicija je iznjedrila ljude koji su postali vrhunski glumci, tu je dekan Akademije scenskih umjetnosti, bivši ministar kulture, profesori, prvaci… Jednom od njih koji je radio pravu stend-up komediju (Branko Đurić Đuro i njegova Đurologija; op.a.) ste bahnuli na scenu za vrijeme njenog izvođenja u BNP Zenica…
– Ja imam ekskluzivno pravo na to (smijeh). Ako mogu prekinuti predstavu Radetu Šerbedžiji valjda mogu to učiniti i svom kolegi Đuri. To je najmanji problem. Stvar je u tome da smo imali sreću 80-ih, i do kraja 90-ih, godina prošlog vijeka da je Sarajevo bilo centar svijeta. Ne treba zaboraviti jedanogromni naboj energije koji se desio u tom trenutku. Otvara se Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, 30 bendova najvažnijih u Jugoslaviji su u Sarajevu, događa se Olimpijada, nastaje Audicija, dolazi Top lista Nadrealista, čitav svijet dolazi u Sarajevo… Mi smo u tom trenutku bili mladi glumci. Užasna energija, ogromna odgovornost, i neka sreća u vazduhu. Morali smo se dokazivati tri puta više nego ovi iz Zagreba ili Beograda i onda se ispostavilo da je to bio jedan fenomenalan pravac u kojem će Tetovirano pozorište osvojiti Edinburški festival, u kojem će se roditi Kuduz, u kojem će Emir Kusturica dobiti Palmu, u kojem će izaći najbolja ploča Bijelog dugmeta, u kojem će Zabranjeno pušenje napraviti novi pravac u muzici… Dakle, sve nam se bilo potrefilo i ti ljudi koji i danas jesu to što jesu nisu postali slučajno, nego su to postali zahvaljujući svome radu, svojoj energiju, svome talentu i iznad svega dokazali da ništa nije bilo slučajno. I dan-danas volim pogledati svoju generaciju. Vidim da su to sve uspješni ljudi, koji su, što je važnije od svega, motivisali one mlađe koji su dolazili iznad nas i koji su napravili još veće uspjehe. Imate Ahmeda Imamovića, Pjera Žalicu, Srđana Vuletića, festival MESS koji je etabliran u Evropi.

Mi smo pokrenuli toliko pozitivnih energija i danas je jednostavno merak gledati da to nekako usprkos svemu funkcioniše, donosi neke nove radove, rađaju se neki novi klinci, što glumci, što reditelji, što pisci, tako da ne gledam sa nikakvom nostalgijom na to, nego gledam samo kao jedan sretan čovjek koji se raduje uspjehu, iznad svega uspjehu mojih kolega. Akademija treba da se zahvali što jedan Atko (Admir) Glamočak postoji, što je od prvoga dana tamo i zahvaljujući njegovom radu desilo se milion pozitivnih stvari kakve se na drugom mjestu sasvim sigurno ne bi mogle desiti. Imamo grupu ljudi koji su zadužili ne samo kulturu, nego su zadužili grad i državu. Jedna od najljepših stvari koja se desila u Sarajevu je Otvorena scena Obala kada je kultura u pitanju.

• Festivala u Edinburgu i Mostaru se rado sjećate. Osvojili ste po dva priznanja. A na ovom hercegovačkom ste jedini glumac koji je osvojio i Veliku i Malu Lisku, dakle bio najbolji glumac večeri i najbolji glumac istog festivala?
– Kada je izaslanica Elizabete II u Edinburgu rekla: ”Ja vas poznajem”, kazao sam joj da je normalno da me poznaje jer mi drugi put daje nagradu. Ali, meni je veći Mostar zato što je moj životni san bio da se nađem sam na Starom mostu, da nikog nema i to mi se ostvarilo te noći kada sam dobio obe nagrade. Tamo negdje oko 2 – 2.30 sati otišao sam na most ispod kojeg sam kao četrnaestogodišnji dječak govorio Šantićeve stihove i htio da ostvarim želju, da se nađem sam na mostu. Vjerovali ili ne, skoro pa čitav jedan sat bio sam sam na mostu, slušao huk Neretve i plakao kao malo dijete od sreće, ne zbog nagrada, nego što sam konačno ostvario san da budem sam na mostu. Most i ja. Sami.