Said Šteta: Škole za frajle i kretene

Problematika „fast“ naobrazbe, postala je toliko očita svima koji hoće da vide, koja, reći će zli jezici ima  korjene  u prošlosti, vrijeme bivšeg sistema, večernjih škola i političkih oblikovaonica uma, tipa Kumrovec, kasnije Neum, prati nas na svakom koraku ovovremnog  bitisanja.No za razliku od onovremenog obrazovanja u okviru kojeg se nudilo kakvo takvo znanje, elementarna pismenost, ovo danas na stoput nakaradniji način ne nudi ništa osim komada papira. Reći će neki uhvatio se ko pijan plota, jer sam o ovoj temi pisao ili se iste doticao na ovaj ili onaj način i ranije. Zapravo o čemu je riječ. Prije nekih sedam-osam godina u manjem entitetu, kojeg ovdje ne želim posebno problematizirati jer se problem uveliko preselio u veći BH entitet, pojavili su se instant ili širokom  puku  prihvatljivije, fakulteti na brzinu, to jest navrat-nanos. Posvršavali su i dobili  „papire“ u ovim nazoviobrazovnim ustanovama brojni pripadnici OS BIH, policije, organa uprave i ujeo vuk magarca. Na žalbe nadležnom ministarstvu, manjeg entiteta isto donosi riješenje o poništavanju diploma, (čitaj papira), konzumenti bivaju udaljeni s posla da bi nedugo zatim sve vraćeno kako je unaprijed bilo izrežirano, vukovi siti i ovce na poslu, pardon na broju ali svakako ovce. Samo su nedavno u Distriktu Brčko skontali a za javnost kazano otkrili, koje li ironije, u jednom danu petnaest lažnih, čitaj kupljenih diploma-papira. Naravno došlo čimbenicima odozdo u gore, da nestručni, debilni, skorojevićki sinovi,  ne mogu namicati novac prijeko potreban distriktu, naprotiv oni znaju samo da ga odmiču. I ovo je usamljeni primjer, koliko znam.A potom ohrabreni djelatnošću koja je nadasve postala unosna, osnivaju se i skoro pa kopirane samo sa daleko širim asortimanom ponude, te ustanove za izdavanje „papira“ tačnije njihovu prodaju, diljem Federacije BiH, posebice u njezinom središnjem djelu, tamo gdje je obitovala ona ministrica obrazovanja koja nedade, da se miješaju kruške i jabuke, to jest djeca, učenici, Bošnjaci i Hrvati. Ja eto ni dan danas ne znam jal sam kruška jal jabuka pa mi od muke dođe da se zagrizem, da ne bi morao pitati onu ministricu.

Helem, da se vratimo na problem.Otvaranje ovakvih ustanova, prvo po garažama i noćnim klubovima, nevažno, za neke bi spasonosno, ponajprije za one skorojeviće kojima rat bi brat pa i sami za života ne pročitaše niti zidne novine ali napljahaše, govorim izvorno njihovim jezikom, silne novce, pa kad već nisu oni posvršavali te nake škole, onda da to priušte svojim mezimcima, i mezimicama, naravski.

Ima da se kupi. Ima da se ima.
Tako ko ovce na so, u ovom slučaju po „papir“ armija  skorojevića sa svojim potomcima ili obrnuto, krenuše put Travnika ili ti Kiseljaka, i što je nekad  pjevao Jovo Jovanović-Zmaj, kupi mi babo kupi pečenja  jarećeg, to  u ovom slučaju bi a more bit je Jovo bio i vidovit, kupi mi babo kupi „papir“ fakulteta.

Ne prođe puno,  gorepomenute ustanove izrastoše u velelepne objekte, primamljive po svojoj šarolikosti, valjda upotpunjen dekor u prodaji šarene laže. No ne lezi vraže, manija uze maha i zahvati i one niže slojeve, one koji ne mogoše odoliti pokondirenosti pa se upinjući, skucaše pare da se kupi taj famozni „papir“ a onda popune  sve moguće rupe društvenih preduzeća i ustanova od općine do onih državnih, baška, gdje se uhljebi nebrojeno djece i rođaka, da sa tim „papirom“ ne rade ništa a dobiju svašta, od enormno visokih plata do povoljnih kredita za stan i auto. Brojni su primjeri koje svako od nas može, ukoliko hoće primjetiti i ispred svog kućnog praga. Iz mog komšiluka, momak koji je kao i sva djeca guzonja kušao  ovodunjalučke  raskoši, čitaj poroke, dobija posao u BH Telecomu, dok onaj, drugi za koga roditelji završiše naku srednju školu jer mu kao i ovom predhodnom IQ nije nadilazio broj spratova zgrade u kojoj stanuju a tretira se nižespratnicom, upisa ekonomiju na državnom fakultetu i na tome stade, samo upisa a babo ga zaposli takođe u BH Telecom,   danas obojica  voze bijesna auta i pokazuju svoj bijes na svakom parčetu asfalta. Neki dan čujem da je i jedna lokalna fufica uznapredovala na ovim dobroreklamiranim ustanovama, iako pouzdano znam da je na jedvite jade završila osnovno obrazovanje, eto pokazala je index i kaže očistila godinu, od čega očistila pitam se? Nije za iznenadit ako se ista sutra bude bavila  poslovima  euroatlanskih integracija, ta ona je na mnogim jezicima komunicirala, doduše više gestikulativno.

Frajle i kreteni zauzimaju mjesta dok djeca kojima je Bog  podario razum i redovno pohađaju studij na državnim fakultetima na kojima vrijeme nesnalaženja kako rektora tako i cjelokupnog kadra sa preuzetim obavezama iz Bolonje, studenti skupo plaćaju ta nesnalaženja, ipak ostvarujući zavidne rezultate, ostaju da se prijave na biro gdje ih dočekuju politički podobni profesori historije, učiteljice i radiolozi da im kažu: „Posla nejma, more bit bidne..:“ , kao što je to nekad muljao Čenga, vrli političar. Uz to ovi na birou imaju problem jer se susreću s brojkama koje su izvan njihovog dometa brojanja jer u FBiH trenutno je po statističkim podacima 383.513 nezaposlenih osoba i ovaj broj konstantno raste.

Katastrofalno stanje u oblasti obrazovanja svoje nus pojave polučilo je i sada na sceni imamo već dvije generacije „proizvedenih“ cura i momaka za sve. Da baš za sve jer tako poručuju i dva džambo plakata koja neki dan ugledah pored puta a koji nude baš sve i baš na gore pomenutim gluhobilo obrazovnim ustanovama. Ima  hohštaplera koji se usudiše da falcificiraju doktorsku disertaciju negdje u Americi i kao takvi rade na nekoliko fakulteta proizvevši već par generacija, logički falcificiranih studenata-diplomanata.

I niko da se, što bi rekli ni po turu počeše, osim aktuelnog, mlađahnog ministra obrazovanja FBiH, koji se uhvati u koštac da riješi „građevinsko nerealističan“ problem dvije škole pod jednim krovom ili ono drugo kruške i jabuke. Mlad, neću reći i naivan ali sigurno bez podrške jer mu u stručnim službama sjede nestručni i oni koji vole da je javašluk, ministar ne stiže daleko. A i zašto bi kada neki od profesora pored angažmana na državnim fakultetima uporedo i po hiljadu puta blažim kriuterijima  „rade“ i na ovim naprijed pomenutim. Ovim svakako umanjuju kvalitetu i državnih fakulteta a neki zavirujući ispod suknje primjenjuju i druge oblike „provjere“ znanja. Čast izuzecima poput  uvažene profesorice Lamije Tanović sa Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, koja je javno progovorila o ovom problemu. To zorno govori da se hitno, kašnjenje je počelo koliko juče, donese krovni zakon na nivou države, ne netiteta, ne kantona kao što je to sada slučaj, kojim bi se utvrdili jasni kriterijih svih nivoa obrazovanja od predškolskog odgoja do visokoškolskih ustanova. Nadalje definisati jasne uslove certifikacije osnivanja i rada obrazovnih ustanova te nadzora nad istim. U protivnom imat ćemo ako to već nije slučaj da moramo uvoziti pamet a izvoziti balvane, ovo zadnje činimo već dugi niz godina. Tako ovaj problem koji je vitalniji od toga ko će i na kakvu stolicu sjesti, vitalniji, je li tamo Bošnjak a trebao Hrvat i obrnuto, vitalniji od toga ima li himna tekst ili nema, vitalniji od toga baška, čiji je gubitak roditelja koštao dvanaest ili jedanaest BM (budžetskih maraka) ostaje u ladici.
A vitalniji je od mnogo čega!

Svo vrijeme  mi šutimo, trpimo i patimo.
Reći će neki pozivam na revoluciju, malo je revolucija, malo vjerujte.Nastavili se ovim trendom da mladi, nadasve obrazovani  ljudi, vape za odlaskom iz zemlje kao moj poznanik, profesor sociologije i uskoro magistar, sve redovno na državnom fakultetu u Sarajevu, ovih dana sa debelim snopom uvjerenja pod rukom tumara od škole do škole da bi aplicirao za posao jer niti on niti njegova supruga, takođe visokoobrazovana, nemaju posao, jer nisu djeca skorojevića a moj poznanik nema ni oca. Na prostorima lijepe naše Bosne a Boga mi i Hercegovine ostat će kreteni u pratnji napuderisanih frajli,  na ključnim poslovima od vitalnog interesa za državu.
I kako  je Bosna i Hercegovina koliko juče opjevana u pjesmi  kao država „apsurdistan“ bojim se da pozicioniranjem debilnih sinova  skorojevića, školovanih za sve i svašta a nisu nizašta,  a o znanju i stručnosti niti govora, ova država postane,  jednom za svagda „debilistan“. Bojim se da smo postali bolesno društvo, koje godinama gura glavu u pijesak, zaboravljajući da zadnjica ostaje ne zaštićena.

Pa ti gledaj dole u pjesku?