“Vučić će pustiti Dodika niz vodu”

“Ovakva kakva je, EU danas najviše podseća na SFRJ u vreme njenog raspada: najbolji deo zabave je gotov i svaka članica sada vodi računa isključivo o sopstvenim interesima”, kaže član Predsjedništva i internacionalni sekretar Demokratske stranke Vladimir Todorić.

“Države nastale propašću Jugoslavije, svaka na svoj način, deo su opšte konfuzije u kojoj je, objektivno, teško definisati vlastite ciljeve i prioritete. Iako je, uspešno se opirući diktatu međunarodnih finansijskih institucija u smislu privatizacije javnog sektora, Slovenija zemlja koja je, u odnosu na ostatak SFRJ, nesumnjivo najbolje prošla period tranzicije, u Ljubljani je danas na vlasti struktura koja rasprodaje upravo ono što je dvadeset godina mukom čuvano. U Hrvatskoj, koja je članica i NATO-a i EU, na sceni je velika bitka između radikalne desnice i fragmentisanih socijaldemokrata. U Bosni i Hercegovini je, kao i uvek, haos: umesto jednog, imate više političkih moćnika sa kojima nesrećni građani nisu u stanju da se izbore. Crna Gora ima stabilan ekonomski rast, blizu je ulaska u NATO i lagano ide onamo gde je i htela: otvorila je dvadeset pregovaračkih poglavlja sa EU, čeka poziv za zapadnu vojnu alijansu i, s obzirom na početnu poziciju, objektivno je najdalje dogurala. U Makedoniji je situacija kao pred rat: vlada neka vrsta vanrednog stanja i pitanje je da li takva država uopšte može da opstane bez vanrednih mera i pomoći međunarodne zajednice”.

A Srbija?

“Srbija 2015. i dalje nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje sa EU. Svi ekonomski pokazatelji ukazuju na to da se nalazi u najgorem ekonomskom stanju od 2000.: nema proizvodnje, nema stranih investicija; prosečna plata najniža je u regionu; slobodu medija i ljudska prava više niko i ne pominje… Za sve to vreme, Beograd dobija nedvosmislene pohvale Brisela zbog toga što, kako kažu, “Vučić is delivering”. Drugim rečima, Aleksandar Vučić ispunjava sve što EU u ovom momentu od njega traži.”

To se prije svega odnosi na Kosovo?

“To se jedino odnosi na Kosovo. Kada god se u Briselu, Vašingtonu, Berlinu ili Londonu razgovara o Srbiji, zapravo se razgovara o Kosovu. Čim se na tu temu stavi tačka, pitanje je da li će se uopšte povesti diskusija o bilo kom problemu o kome nas dvoje danas razgovaramo. Zašto? Situacija u Evropi takva je da geopolitički prioriteti u drugi plan ostavljaju pitanja demokratije i ljudskih prava. Azerbejdžan je, na primer, zemlja u kojoj imate osamdeset političkih zatvorenika, u kojoj vlada otvorena diktatura čoveka koji je trinaest godina na vlasti; ipak, budući da joj je Azerbejdžan bitan, koliko zbog gasa, toliko i zbog odnosa sa Rusijom, aspekt o kome govorim EU neuporedivo je važniji od oblika vladavine. Ili, ako bi Lukašenko okrenuo ćurak i sutra rekao kako želi da sarađuje sa EU, verujem da bi odmah bio proglašen “faktorom mira i stabilnosti”; baš kao i Slobodan Milošević nakon Dejtona. Upravo je taj cinizam, taj višak pragmatizma međunarodne zajednice mnogo više koštao nas na zapadnom Balkanu nego SAD i EU koje su 1995. Miloševića na taj način titulisale. Sa druge strane, sve dok građani država bivše Jugoslavije ne shvate da će cenu svog glasanja i svojih odluka sami morati da plaćaju, ovde neće biti značajnijih pomaka.”

Ako su pregovori Beograda i Prištine prekinuti nakon sedamnaest sati i to bez očekivanih potpisa premijera Vučića i Mustafe, koliko je onda premijer Srbije zaista kooperativan?

“Kao i o svemu što se odnosi na pregovore Beograda i Prištine, građani dobijaju potpuno oprečne informacije: dok prištinski mediji tvrde da je o većini spornih pitanja postignut sporazum, dotle mediji pod Vučićevom kontrolom namerno pojačavaju “dramatičnost” pišući o “teškim, na momente nepodnošljivim pregovorima” iz kojih, naravno, Vučić po pravilu izlazi kao pobednik. To što se radi zaluđivanje je naroda, pravljenje predstave čiji je cilj da se pokaže kako je ugrožen evropski put Srbije, nakon čega bismo svi morali da molimo Vučića da potpiše ono što od njega Brisel traži. Iako je, kažem, jasno da je oko sve četiri tačke – Zajednice srpskih opština, telekomunikacija, gde je očito postignut dogovor o međunarodnom pozivnom broju za Kosovo, energetike i mosta na Ibru u Kosovskoj Mitrovici – postignut nekakav sporazum. O tome su, najzad, govorili i visoka predstavnica EU za spoljne poslove i bezbednosnu politiku Federika Mogerini i kosovski premijer Isa Mustafa.”

Zašto onda premijer Vučić tvrdi suprotno?

“Zato što pokušava da kupi vreme, da nastavi trgovinu sa EU. Koja uključuje i pristajanje na ukidanje Republike Srpske, a sve u cilju dobijanja garancije da će Brisel držati povez preko očiju dok on ovde bude nastavljao da sprovodi projekat uspostavljanja privatne države. Otkako je pre dve godine potpisan Briselski sporazum, Srbija, zbog toga što odbija da sprovede ono sa čim se prethodno saglasila, nije otvorila nijedno pregovaračko poglavlje sa EU. U tom smislu, ne bih se iznenadio da pojedinim krugovima u Berlinu polako ističe strpljenje”

Todorić kaže da se EU baš ne žuri da u svoje članstvo primi bilo koju od zemalja zapadnog Balkana.

“Ako je zaista Milorad Dodik 2007. tek tako uspeo da osujeti reformu policije Miroslava Lajčaka, ako mu je, pod pretnjom referendumom, pošlo za rukom da Ketrin Ešton dovede u Banjaluku, ako je izdejstvovao Butmir jedan, pa Butmir dva, onda mu svaka čast! Jer, da je bilo volje, sve je, siguran sam, moglo da se reši na drugačiji način. Međutim, bilo je potrebno naći koristan izgovor za politiku neproširenja, za činjenicu da se, recimo, osamdeset procenata Nemaca protivi ulasku država zapadnog Balkana u EU; zato se stvara utisak da je isključiva krivica na nama balkanskim narodima, da je lopta u našem dvorištu. A nije! Uostalom, zar Vučić ne pristaje na sve što od njega traži Brisel – od Kosova do Republike Srpske i Dodika?!”

Todorić dodaje da se politika međunarodne zajednice prema zapadnom Balkanu svodi se na kontrolu štete.

“Dok ne ratuju, dobro je; držaćemo ih na bezbednom odstojanju. Uostalom, Bosnu i Hercegovinu Brisel je davno mogao da prihvati onako kako bi ona možda mogla da funkcioniše: vrsta konfederacije sa ograničenim nadležnostima na centralnom nivou. Ovako, ostaviti protektorat u kome znate da pritisak u smislu centralizacije uslovljava sukobe, a da pretnje referendumom podgrejavaju pokušaje jačanja centralnih nadležnosti, što je, sve zajedno, kretanje u začaranom krugu… U tom smislu i kažem da imam utisak da Briselu odgovara stvaranje iluzije o tome da ih Dodik konstantno vuče za nos. Naravno, ta uloga odgovara i samom Miloradu Dodiku. Kada bi to zaista želeo, Brisel bi, kažem, i ovaj “problem” mogao veoma lako da reši.”

Na pitanje da prokomentariše lakrdiju od cjenkanja oko pojedinih formulacija u britanskoj i ruskoj rezoluciji o genocidu u Srebrenici, Todorić kaže:

“Dok god se ne stavi tačka na priču o Bosni i Hercegovini, pritisci na Srbiju neće jenjavati. Dve ili tri godine posvetio sam javnom zagovaranju priznavanja odluke Međunarodnog suda pravde u kojoj se kaže da je u Srebrenici počinjen genocid, uludo verujući da će se Beograd suočiti sa onim što je učinjeno i da ćemo tada moći da krenemo napred. Međutim, ništa od toga! Srbija je danas evropska zemlja u kojoj ljudi umiru od gladi; u kojoj je u Beogradu, pre mesec dana, bračni par penzionera pronađen mrtav u svom stanu jer nije imao šta da jede; u kojoj građani noću krišom upadaju zoološke vrtove, kradu zečeve, patke, guske, jer su gladni. To se nije događalo ni u vreme Slobodana Miloševića.”

Intervju je objavljen u prošlom broju magazina Dani.

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close