Izvođenje poeme „Srebrenički inferno“ bosanskohercegovačkog akademika Džemaludina Latića nezaobilazno je svakog 11. jula na obilježavanju genocida u Srebrenici. U intervjuu za „Dnevni avaz“ Latić je govorio o ovoj poemi, ali i oštrim riječima analizirao stanje u bh. društvu.
Kako se Vi, kao autor ove poeme koja je inspirirala maestra, rahmetli Đelu Jusića da napiše muziku za istoimeni oratorij, osjećate kada dođe juli, najteži mjesec u historiji BiH?
– Kad god odem u Potočare 11. jula, razbolim se, a kada na TV-u slušam „Šehide“ i „Inferno“, pogledam u svoju djecu, pa predam rahmet i šehidima, i našoj velikoj majci Hatidži Mehmedović, s kojom sam se dobro poznavao, i mome velikom ahbabu Đeli, a smetnem s uma da su to dijelovi moje poeme… Te se prisjetim Memnune iz Skenderove „Ponornice“, koja, zagledana u našu sudbinu, kaže: “Bože, gdje si nas posijao?!“
Prihvatili tezu
Čuli smo da niste zadovoljni programima za Dan sjećanja na genocid u Srebrenici.
– Nisam! Prvo stoga što smo i mi prihvatili tezu da je riječ o genocidu samo u Srebrenici; zatim zato što nad ulazom u Memorijalni centar ne stoji riječ „genocid“, kao ni u muzeju (Srebrenica Memorial Center, Srebrenica Memorial Museum); što se muzika i „Šehida“ i „Inferna“ pušta na plejbek; što su odmah iza glavne kapije uklesani diletantski „stihovi“, itd.! (A sve su to upakovale sarajevske glavonje, ne Srebreničani). Genocid se dogodio u cijeloj Bosni, i to ne samo nad bošnjačkim već i nad hrvatskim narodom, kako je prije nekoliko godina rekao monsinjor Komarica, misleći pritom na Hrvate (katolike) sjeverne Bosne. No ono što me posebno čini nezadovoljnim jeste što mi nikako ne znamo – a usuđujem se reći da naši politički „predstavnici“ neće – da internacionaliziramo svoju bosansku kulturu sjećanja na genocid nad nama. Ja sam, u tom cilju, godinama pokušavao da dođem do članova Predsjedništva, ili ministra vanjskih poslova, pa da im izložim tu svoju viziju. Za to sam bio pridobio i Safeta Zeca, ali ništa nismo uspjeli.
Možete li nama izložiti tu viziju?
– Na tridesetogodišnjicu, dakle za dvije godine, ova država bi trebala organizirati izložbu i izvesti „Srebrenički inferno“ na engleskome jeziku – u zgradi Ujedinjenih naroda, pod pokroviteljstvom generalnog sekretara, gospodina Antonija Guteresa (Guterres), koji će, u to sam siguran, podržati ovu ideju. Izložba bi uključivala slike Safeta Zeca i rahmetli Mersada Berbera posvećenih genocidu te Samarahovu izložbu fotografija. Imamo načina da dođemo do najboljih savremenih engleskih pjesnika koji bi „Inferno“ preveli na ovaj svjetski jezik, a oratorij bi izvodila neka od naših primadona, naši najbolji glumci i djeca Srebrenice, možda i Zenički omladinski hor, uz Filharmonijski orkestar Narodnog pozorišta, s Miljenkom Karovićem, Emirom Nuhanovićem ili, čak, prijateljem naše zemlje Zubinom Mehtom. U drugoj dionici, Grad Sarajevo bi, u saradnji s Evropskim parlamentom, mogao dogovoriti da se taj isti koncert ponovi u samom Briselu te da on uđe u broadcast sistem svih nacionalnih televizija članica EU koje su 11. juli prihvatile kao Dan sjećanja na genocid – da sva Evropa taj dan bude u Srebrenici – jer, dozvolite, sve su te zemlje Zapada dobrahno krive za ovo što su nam četnici i ustaše uradili.
Šta Vas je motiviralo na takve korake?
– Podsjećam Vas, prije pet-šest godina Srbija je, u istoj toj zgradi UN-a na koju mislim, organizirala izložbu o genocidu nad Srbima, Jevrejima i Romima (nas Bošnjake niko gotovo i ne spominje, i da nije Nihada Halilbegovića, nikad ne bismo znali ni za blizu 2.000 naših žrtava) u ovom konclogoru Hrvatska je nastojala da blokira otvaranje te izložbe. A cilj te izložbe je, između ostaloga, bio da se pokaže da bi bez Republike Srpske srpski narod ponovo doživio isti genocid. Zar je sada teško izvoditi političke zaključke iz svega ovoga što namjeravam i o čemu govorim?!
Sve lažu
Ukazivali ste i ranije na to… Guše li moćnici Vaše umjetničke vizije?
– Sigurno! Mene je, kao što znate, gušio i komunistički, ali i ovaj, postdejtonski režim. Guše me oni koji dobro znaju da sam ja „nepotkupljivi svjedok povijesti“ (Krleža) i da nisam šutio, i neću šutjeti, kada su se oni odlučili da prave „muslimaniju“, to jeste svoj begovat, i da od nas naprave evropske Palestince. Da li su propustili učiniti ma samo jedan potez koji bi bio protiv instaliranja „velike Srbije“ na našim kostima i na našem, bosanskom, muslimanskom i katoličkom gruntu? Nisu! Ove moje umjetničke vizije im ne odgovaraju – jer oni vode politiku: „Ne meći so na žive rane“, „Mi znamo kako ćemo sa Srbima“, „Ne diži tenzije“, itd. Sve lažu! U želji da se domognu vlasti, i da je očuvaju, oni će ugušiti svaki glas koji se protivi podjeli Bosne i palestinizaciji Bošnjaka! Da li znate da su i memorijalni centar genocida bili počeli graditi na brdu iznad Kladnja, ne u Potočarima, i da nije bilo „Majki Srebrenice i Žepe“, on bi tamo i bio izgrađen?!
Kakva je sudbina Vašeg scenarija za dugometražni igrani film o genocidu nad Bošnjacima?
– Gotovo beznadežna! A o tome scenariju pokojni Branko Lustig je rekao da bi film, ako bi se snimio po njemu prema najvišim standardima, bio „bošnjačka Šindlerova lista.“ Mensur Čolaković, Franci Zajc, Barbra Streisand i još nekoliko glumaca i scenarista iz Holivuda kojima je moj prijatelj Haris Silajdžić pokazao ovaj scenarij, vodeći turski scenaristi… – svi su oni ocijenili da on zaslužuje Oskara… Ali u Sarajevu naše filmadžije, iskompleksirane zbog svoga muslimanskog porijekla, strahujući da će, zbog eventualne bliskosti s „islamskim fundamentalistom broj jedan“ u Bosni, izgubiti karijeru, ne žele ni da ga pročitaju! Dok sam boravio u Turskoj, kada sam primio internacionalnu nagradu za poeziju „Necib Fazil“, razgovarao sam s predsjednikom Erdoanom o tome i on mi je zdušno obećao da će on lično podržati moj scenarij i budući film, kao i sve ostale moje umjetničke i naučne projekte, zatim sam razgovarao s vodećim turskim filmskim producentima, i sve je bilo krenulo u najboljem ritmu, Turska je bila spremna da nam podari taj film na najvišem nivou. Najednom je neko, a sva naša javnost može pretpostaviti o kome se radi, Bakiru Izetbegoviću, prekinuo sve moje kontakte u Turskoj, čak i s predsjednikom Erdoanom! Haram mu bilo, neka je proklet i na ovom i na onom svijetu! On, sa svojom udbaškom hobotnicom, zaboravlja da „rukopisi ne gore“ (Bulgakov) i da je moj glas jači od sve njihove veleizdajničke halabuke. Da se razumijemo, to je bio samo jedan u nizu poteza njegove, najgore vlasti u milenijskom trajanju zemlje Bosne! Ako ta zemlja preživi, preživjet će i moji projekti, inšallah!
Žrtva Ukrajine
Maestro Emir Nuhanović najavljuje novi oratorij koji je uradio na predlošku Vaše poeme „Niobina kletva.“ Dokle je došao taj vaš zajednički projekt?
– Tu sam poemu posvetio „žrtvi Ukrajine“. Emir i ja, kao i Dino Mustafić, ocijenili smo da bi bilo veoma značajno da se Sarajevo i naša Bosna oglase povodom Putinove agresije na Ukrajinu, da damo podršku ukrajinskom narodu koji se bori za svoju slobodu, da napravimo poveznicu između Srebrenice i Mariupolja, odnosno sa svim žrtvama genocida u Evropi i u 20. i, kako vidimo, 21. stoljeću. Uzeo sam motiv lijepe feničanske princeze, Evropljanke Niobe, lika iz klasične grčke mitologije, kojoj su svirepi bogovi rata poubijali djecu. Zahvaljujući maestru Nuhanoviću, taj projekt je već zainteresirao pozorišne menadžere u nekoliko evropskih zemalja. Sada smo odlučili da ga proširimo u operu. Premijera te opere trebalo bi da bude u februaru 2024. u Narodnom pozorištu.
Piše: Ema Maslo
avaz
