Nacionalizam i domoljublje su pojmovi koji nemaju ni približno isto značenje, ali mnogi ih u javnom diskursu upotrebljavaju kao sinonime. Iako nacionalizam ima temelje i izvire iz domoljublja, on je zapravo, kad bismo gledali po efektima koje ostavlja na društvo, s negativnim predznakom dok je domoljublje bez izraženog nacionalizma isključivo pozitivna karakteristika.
Da vas ne bih zbunio, prvo raščlanimo pojmove. Domoljublje ili patriotizam je osjećaj pripadnosti nekom etničkom identitetu te djelovanje u smislu poboljšanja položaja, prosperiteta vlastite etničke skupine (narodnosti, naroda ili nacije). Domoljublje je pozitivna karakteristika jer nema namjeru diskriminacije drugih skupina niti podrazumijeva djelovanje na uštrb drugih. Čak dapače, često je djelovanje za dobrobit vlastite skupine ujedno i indirektno pomaganje drugim skupinama jer razvoj svakog društva, povijest je to pokazala još od Darwinove evolucije pa skroz do današnjeg vremena, ovisi o stupnju interakcije, udruživanja i suradnje s drugima.
Domoljublje nije svjetonazor niti pravac u politici, filozofiji ili ekonomiji. Domoljublje je osobina koja se manje-više baštini u gotovo svim društveno-ekonomskim pravcima ili svjetonazorima. Domoljublje je kompatibilno s liberalizmom. Iako liberal ne mora biti nužno domoljub, mnogi liberali jesu veliki domoljubi.
Austrijski ekonomist i teoretičar Ludwig von Mises je to jako dobro objasnio u knjizi Svemoguća vlada: Nastanak totalne države i totalnog rata (1944):
“Liberali su također pravi domoljubi, ali mi težimo nacionalnom prosperitetu koji se može postići kroz slobodno trgovanje među pojedincima u istom narodu kao i među pojedincima iz različitih naroda. Po tome se razlikujemo od nacionalista. Liberali preporučuju slobodno tržište na međunarodnoj razini i međunarodnu podjelu rada i kapitala, dobru volju i mir među nacijama, ali ne na račun drugih nacija, baš zato da bi naša nacija bila sretna.”
Tu je Mises povukao konkretnu granicu između domoljublja i nacionalizma, između liberala i nacionalista. I jedni i drugi mogu biti domoljubi, ali liberali neće diskriminirati pripadnike drugih nacija, njihov kapital i njihove proizvode zato što dobro znaju da bi na taj način učinili štetu sebi i svojoj naciji. Baš naprotiv, liberali će poticati trgovanje s cijelim svijetom, gdje god je moguće, zato što znaju da širenje tržišta i njegova raznolikost dovodi do bolje specijalizacije i podjele rada, većeg izbora i za proizvođače i za trgovce i za kupce. Svi profitiraju, a samim time i njihova nacija. U samoj suštini liberalizma je maksimiziranje materijalnog prosperiteta društva.
Francuski general i državnik Charles de Gaulle je rekao: “Domoljublje je kad ti je na prvom mjestu ljubav prema svome narodu. Nacionalizam je kad mržnja prema drugim narodima dođe na prvo mjesto.”
Nacionalizam (prema Merriam-Websteru) označava “lojalnost i predanost naciji, posebno u smislu nacionalne svijesti”. Nacionalizam također “postavlja jednu naciju iznad drugih” što u praksi znači diskriminaciju pripadnika drugih nacija. “Intenzivan nacionalizam je jedan od najčešćih uzroka rata”.
Nacionalizam nije osjećaj ili osobina, nacionalizam je cijeli set ideja kroz koje se dolazi do cilja. Taj cilj nije nužno prosperitet društva u materijalnom smislu jer nacionalizam stavlja nematerijalne vrijednosti kao opće dobro iznad svega, npr. vjera, domovina, teritorij…Nacionalizam je, dakle, svjetonazor i pravac u politici i ekonomiji kojem su ciljevi drukčiji od liberalizma. Nacionalizam će žrtvovati tržišne slobode da bi “zaštitio” domaćeg proizvođača od strane konkurencije i o tome je Mises dosta pisao:
“Nacionalizam u ekonomiji – uvozne tarife, subvencije, embargo – to je politika rata.”
Mises je duboko vjerovao da nacionalizam, kroz diskriminaciju strane robe, kapitala i radne snage (npr. uvozne tarife, posebni porezi za strane investitore, ograničavanja migracije stanovništva) ne samo ograničava izbor kupaca u zemlji, nego i vodi neizbježno u sukobe sa susjednim državama.
Moram biti do kraja iskren pa istaknuti kako je Mises imao osobne razloge da zamrzi nacionalizam i sve njegove ideje budući da je, kao Židov u Austriji, morao bježati pred nacistima, a njegova je obitelj ostala bez kompletne imovine u Beču. Slično kao i Ayn Rand, također Židovka, koja je imala osobne razloge da zamrzi socijalizam jer je kao vrlo mlada morala pobjeći pred boljševicima iz Rusije, a za članove svoje obitelji nakon toga više ništa nije čula (pretpostavlja se da su likvidirani ili odvedeni u radni logor do smrti). Bez obzira na njegove subjektivne razloge i činjenicu da je pisao u ekstremno vrijeme svjetskih ratova, Misesova kritika nacionalizma, pogotovo u ekonomskom pogledu, pokazala se u praksi točnom nebrojeno mnogo puta.
Nacionalizam će žrtvovati materijalno blagostanje, recimo, za komad teritorija. Takvih je primjera u povijesti pregršt, ali bit će ovaj put dovoljno da pogledamo jedan koji je još uvijek aktualan – Rusiju.
Vladimir Putin je uspio smanjenjem regulacija u periodu od 2010. do 2014. godine povećati BDP za 50%. Međutim, nakon što je krenuo u osvajanje tuđih teritorija (Ukrajina, Krim) i raspiranja nacionalističke mržnje na tom području, uslijedio je odgovor većeg dijela zapadnog svijeta. Rusiji su nametnute ekonomske sankcije koje su njeno tržište snažno pogodile pa je BDP do danas strmoglavo pao nazad na razinu ispod 2010. (i nastavlja padati). To je rezultat politike nacionalizma, ali Putin je u svojoj zemlji stvorio takvu atmosferu da je narod zbog nacionalističkog poriva spreman žrtvovati, i žrtvuje svoje materijalno stanje, samo kako ne bi uzmaknuo od “viših nacionalnih interesa”, a to je jedan maleni poluotok koji u odnosu na veliku Rusiju realno ne znači puno.
Drugi aktualni primjer kako nacionalizam utječe na ekonomiju je Venezuela. Iako ima socijalističku vladu, i Hugo Chavez i Nicolas Maduro su provodili mnoge nacionalističke poteze – npr. ušli su u otvoreni rat sa stranim investitorima i korporacijama prvo šireći mržnju među narodom prema njima, a onda i otimajući im imovinu te blokirajući uvoz. Sve su to činili, dakako, uz izgovor da će tako zaštititi domaću proizvodnju od “nepravednog i lošeg uvoza izvana” (zvuči li vam to poznato?). Uz obaveznu etiketu “neoliberalne Amerike” bila je to pobjednička priča za izbore. Međutim, kakvi su rezultati? To vidimo danas – bijeda, siromaštvo i stanje pred građanski rat.
Nacionalizam je kolektivistički svjetonazor i kao takav je suprotstavljen liberalizmu. To mora biti jasno. Nacionalizam se temelji na moćnoj državi i njenoj kontroli, a pojedinac je podređen višem cilju – domovini (koja se manifestira kroz državni aparat).
Ljevičari su kod nas, kao i u mnogim drugim dijelovima zapadnog svijeta, uzurpirali kulturu, medije, nevladine organizacije i zapravo ovladali javnim prostorom. Kao takvi, oni su prirodni neprijatelji liberalizma, pogotovo zato što znaju da bi na slobodnom tržištu morali zaraditi svoj posao i svoju plaću, a ovako imaju sve gotovo i toga se ne žele odreći. Zato ljevica vidi neprijatelje u liberalima i zato nas žestoko napada. Desničari, pritom mislim na nacionaliste, pokušavaju uvjeriti liberale da smo saveznici jer imamo zajedničkog neprijatelja.
Međutim, to je zamka koja može biti pogubna za liberalizam. Premda nacionalisti također jesu prirodni neprijatelji socijalista, oni to nisu zbog lijevih socijalnih ideja, zbog uhljebništva u kojem ljevica uživa. Oni su im neprijatelji samo i isključivo zato što oni žele preuzeti te pozicije. Njima ne smeta što Pupovac koristi nacionalnu manjinu za rasipništvo javnog novca i financiranje socijalističkih pamfleta. Njima smeta samo to što je on Srbin, nemojmo se praviti ludi.
Druga stvar, puno znakovitija, jest to da hrvatski desničari vole socijalizam i Marxove ideje baš poput ljevice. To nam je pokazao Zlatko Hasanbegović, to su nam pokazali mladi HČSP-ovci itd. Imate primjera bezbroj! Nacionalisti su protiv komunizma samo zato što su komunisti zatirali hrvatski nacionalni identitet. Da su ti isti komunisti umjesto Jugoslavije osnovali Veliku Hrvatsku s tim istim ekonomskim sistemom kakav su imali, naši nacionalisti bi sad hvalili i obožavali i Tita i komunizam.
Zato treba znati i razumjeti bitnu razliku između domoljublja i nacionalizma. Domoljublje je pozitivno, čak i poželjno među vođama bilo koje nacije da bi ona prosperirala, a nacionalizam je uglavnom poguban, pogotovo ako prijeđe mjeru.
Piše: Mario Nakić (Liberal.hr)
