Azer Jugo: Čovićeva dijagnoza – obolio od političke presbiopije

Buka koju je čelnik HDZ BiH podigao nakon Budimirovog odbijanja da smijeni osam ministara u federalnoj vladi kako bi u nju ušli HDZ-ovi, predstavlja još jedan u nizu licemjernih i izlišnih političkih poteza koje Čović vuče sve više bez mjere i bez skrupula.

Čovićevo dizanje buke postalo je doista zamarajuće: politička mantra mu je postala suviše providna – traži ono što drugima ne da, cilja ono za što unaprijed zna da ne može dobiti, a potom na toj postavci poraz pretvara u ugroženost a ugroženost u političku filozofiju. Predugo traje ta mantra i previše se puta ponovila da ne bi bila izlizana i potrošena.

Kao što je HDZ BiH u drugoj polovini devedesetih “smarao” brutalnošću i rigidnošću, tako u “Čovićevoj eri” – “smara” stalnom pozom koja kombinira “ugroženost“ i nedobijanje na osnovu neralno postavljenih ciljeva.

Razmažena politika

Ta politička strategija neodovoljivo sliči strategiji razmaženog derišta koje je naviklo da dobije šta hoće i kad hoće, pa onda svoju ugroženost gradi na hiperprodukciji novih i novih želja, a kad ne budu ispunjene – slijedi zamarajuća buka i histerični plač.

Ne plači sine Dragane, ne vrišti, džaba ti, nećeš dobiti. Dosta je bilo. Odrasti, sine Dragane. Ne može se tako.

Graditi političku koncepciju na neralno postavljenim ciljevima, znači unaprijed se pozicionirati i profilisati sasvim svjesno u gubitnika s nakanom da se gubitnika svjesno pretvori u ugroženika i na tome dobiju politički poeni i prednost.

I reakcije koje su iz Čovićevog štaba uslijedile nakon Budimirove odluke bile su vrlo predvidljive. To što Čović obećava neralno “svojima” da bi nabildao svoju ulogu, rješava na politički štetan način na ukupne odnose u Federaciji i BiH. To je jedan od vrlo važnih momenata. Neki od međunarodnih predstavnika to sigurno znaju, no ne bi li bilo pošteno a nadasve korisno po opću političku klimu, da poruče javno Čoviću da ne postavlja uvijek iznova nerealne političke ciljeve i da s njima ne manipuliše i ne čini stanje u Federaciji i BiH još gorim.

Razumije se da Dodiku ovakva postavka itekako odgovara, da mu Čović permanentno čini uslugu i Federaciju održava u konstatnoj napetosti te potencira “treći” kao stalnu konstantu koja lebdi u zraku jer zaboga, opet Hrvati nosi dobili ono što ni ne trebaju dobiti pa su opet ljuti.

Strateški – Čović jača Dodika i RS a slabi i destabilizira Federaciju, inaugurirajući zamišljeno u stvarno, neralno u temeljno.

Dijagnoza koja se i na osnovu posljednjeg slučaja sa Budimirom mora uspostaviti Čoviću glasi: Obolio od političke presbiopije. Vidi na daljinu, a ne vidi na blizinu. Vidi u Sarajevu, a ne vidi u Mostaru. Propozicije u konktekstu demokratskih principa su vrlo jasne: bira se natpolovičnom većinom, a smjenjuje (opoziva) dvotrećinskom većinom. I ne samo da je to u duhu demokratske srži, već i zaštitni mehanizam za slabije i one u manjini, ali i zaštitni mehanizam izvršne vlasti, što je sada slučaj sa federalnom vladom, od političkih ucjena i pritisaka.

Takav princip važi u Mostaru, u Gradskom vijeću Mostara i u Skupštini HNK i svugdje gdje je multinacionalna zastupljenost ključ. Kako to onda Čović može jedno tražiti u Sarajevu i na razini Federacije, a drugo u Mostaru. Pa Čovićev Ljubo Bešlić funkcioniše u Vijeću koje se drži principa biranjem natpolovičnom većinom i opoziva / smjenje dvotrećinskom većinom. SDA / Bošnjaci su najjači u Gradskom vijeću Mostara, ali poštuju i slijede pomenute principe. Zašto bi onda Čović imao pravo izigravati poziciju ugroženosti – tražeći drugačije principe u Sarajevu na razini Federacije.

Šta Čović zapravo hoće? Da HDZ funkcioniše u Mostaru na principu koje će drugima osporiti u Sarajevu?! Šta je to ako nije mangupski bezobrazluk, razularena obijesna politika ili treniranje sofisticiranog dodikizma u Federaciji?!
MOinfo.ba