-TopSLIDEKultura

40 godina Međugorja

DRAGAN MARKOVINA

Četrdeseta godišnjica navodnog ukazanja Gospe u Međugorju prošla je ovih dana u sjeni brojnih drugih vijesti, vezanih što uz razne praznike, što uz rezolucije Europskog parlamenta, što uz prijepore oko režima na granicama, ali i ništa manje u sjeni nogometnog EURA. Istina, tamošnji skup jeste bio masovan, HRT i mediji u Bosni i Hercegovini jesu zabilježili tu činjenicu, no to je bilo to.

A čitava priča o Međugorju ima tri pravca. Jedan je onaj vezan uz milione ljudi koji naprosto vjeruju u ukazanje i hodočaste u Hercegovinu svih ovih desetljeća, ostavljajući ogromne količine novca lokalnoj ekonomiji. Drugi se odnosi na pitanje stava Vatikana i službene crkve prema toj priči i dobrom dijelu lokalnih franjevaca, a on je još uvijek takav da priču ne priznaje. Treći pak i najzanimljiviji je onaj koji se odnosi društveni kontekst čitave priče i na sudbine ključnih likova. Prvo, zanimljivo je da je sve počelo malo više od godinu dana nakon Titove smrti, što može biti slučajnost, ali ništa manje ni procjena da su okolnosti takve da bi sve skupa sada moglo proći. No, to ostaje samo u sferi pretpostavke, dok u njoj nikako ne može ostati osobno bogatstvo vidilaca, uključujući bespravno nasipanje obale u jednom slučaju i ono mnogo bitnije, njihove tvrdnje da redovno komuniciraju s Gospom. Prosto je nevjerovatno da takve tvrdnje o kontinuiranoj komunikaciji pa čak i uz preneseni sadržaj navodne komunikacije, ničim nisu uzdrmale vjeru ljudi koji tamo dolaze. Svojevremeno je Boris Dežulović u jednom opširnom tekstu u Globusu, koji je nedavno objavljen i u njegovoj knjizi o teologiji, dao sebi truda pa analizirao praktično sve javno dostupne Gospine poruke, kako su ih prenijeli oni vidioci koji tvrde da redovno komuniciraju s njom. Zaključio je da svih tih desetljeća Gospa nije našla za shodno da se osvrne na išta drugo, osim na to da šalje šablonske poruke o vjeri, radu i molitvi. U međuvremenu, u obližnjem Mostaru odvijao se rat koji sravnio grad sa zemljom i u kojem su tisuće ljudi ubijene, u neposrednoj blizini Međugorja, praktično na sve strane oko njega HVO je držao logore za Bošnjake, pri čemu su slike izgladnjelih ljudi iz Dretelja obišle i šokirale svijet. Do temelja su porušeni i obližnji Počitelj, kao i Stolac, sa svim islamskim vjerskim objektima, dok su se oni koji su to napravili zaklinjali u katoličku vjeru, a broj miniranih srpskih kuća je teško pobrojati. Uz sve to, još jednom je, nakon Drugog svjetskog rata, spaljen i pravoslavni manastir u Žitomislićima. A Gospa ništa od toga ne uočava, niti spominje, nego šalje potpuno identične poruke kao da se obraća u nekoj pastoralnoj arkadiji.

Da ironija bude veća, a priča zaokružena, fra Jozo Zovko, tadašnji župnik u Međugorju na kraju de facto dobiva na upravljanje otočić Badiju ispred Korčule i tamošnji stari franjevački samostan. A ponaša se tako da s mula ispred samostana tjera ljude, zabranjujući im da se tu vezuju brodovima, bez ikakvog pravnog osnova, ostavlja nekadašnji sportski centar u rasulu i smeću te na službenim stranicama Badije prešućuje povijesne činjenice. Pa tako imamo detaljno nabrojenu višestoljetnu djelatnost i izgradnju samostana, a niti riječi o vremenu kad je je Badija bila najživlja i imala funkciju jugoslavenskog sporta centra, zatim ni spomen na filmove koji su se tamo snimali i na koncu niti riječi o činjenici da je na Badiji bio logor za Bošnjake iz Gospinog kraja, koji su tamo dopremljeni nakon što je međunarodna zajednica praktično prisilila Franju Tuđmana da ih zatvori. Ti ljudi su boravili na Badiji, nekoliko stotina njih, gotovo osam mjeseci prije nego su natjerani da odu u treće zemlje, tj. gdje god samo da im se ne dopusti povratak kućama u Hercegovinu. Ako netko iskreno vjeruje u Gospu i misli da je ona u toj mjeri slijepa i neosjetljiva za stradanja ljudi u kraju u kojem se svakodnevno ukazuje, onda je tu nešto duboko pogrešno.

Peščanik.net
Badija, foto: Iva Martinović

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close