31 godina od smrti Meše Selimovića – Kakvi smo ljudi
Tačno 31 godina od smrti proslavljenog književnika Meše Selimovića navršilo se danas, 11. jula. Selimovićevi romani Derviš i smrt i Tvrđava nezaobilazni su dio bosanskohercegovačke kulture i danas, a on sam spada u sami vrh naših književnih imena. Selimović je umro 11. jula 1982, a sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Mehmedalija Meša Selimović rođen je u Tuzli 1910. godine, a nakon završenog Filozofskog fakulteta u Beogradu, do početka Drugog svjetskog rata, radio je u Tuzli kao profesor na trgovačkoj školi, a potom i gimnaziji. Godine 1942. je zatvoren, a naredne godine je prešao na slobodnu teritoriju.
Do kraja Drugog svjetskog rata bio je pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta, između ostalog i politički komesar Tuzlanskog odreda. Nakon rata je radio kao nastavnik Više pedagoške akademije u Sarajevu i tek osnovanom Sarajevskom univerzitetu, bio je direktor Bosnafilma, Narodnog pozorišta u Sarajevu i glavni i odgovorni urednik izdavačke kuće Svjetlost. Zbog prigušenog sukoba s tadašnjim političkim rukovodstvom BiH, napustio je Sarajevo i sa porodicom se preselio u Beograd.
Uz Selimovićeve porodične prilike je vezan jedan, u to vrijeme, neobičan događaj, okarakterisan i kao skandal. Selimović je, naime, nekoliko godina bio izvan članstva Komunističke partije koja ga je 1947. godine kaznila na taj način jer je nevjenčano živio sa svojom budućom suprugom Daroslavkom Darom Božić, koju je njegova prva supruga, u partijskim i pravosudnim organima optuživala između ostalog i da je “bivša buržujka”.
Uslijedili su istraga i saslušanja, prigovarano mu je što o tome nije obavijestio partiju, ali je poslije nekoliko godina ipak vraćen u članstvo partije. Selimović je autor zbirki pripovijedaka Prva četa i Tuđa zemlja (1957), romana Tišine (1961), Magla i mjesečina (1965), Derviš i smrt (1966), Tvrđava (1970), Ostrvo(1974), studija i eseja Za i protiv Vuka (1967), Eseji i ogledi (1966). Autobiografski spis Sjećanja objavio je 1957. godine.
tacno.net
Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim.
Mislio sam nema ko da sluša!?! Ima kako nema, sluša moja duša!!!
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni tko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Ðemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti!
