Uspomena na Parišku Komunu i brutalno gušenje prve radničke vlasti u povijesti
Prije 143 godine u razdoblju od 20. do 28.svibnja 1871, versajci – regularni odredi francuske vlade na čelu sa Thiersom, u dogovoru s pruskim trupama, koje su okruživale Pariz i okupirale sjeverni dio Francuske, u borbama do posljednjeg daha i pravim pokoljima poraženih – u krvi su ugušile Parišku komunu, prvu u historiji proletersku vlast.
Komuna je trajala 72 dana – od 13.ožujka do 28.svibnja: iako je njen život bio kratak, a završetak tragičan, ona je ostavila blistav trag u blatu historije buržoaskih gušenja revolucija. Po demokratskim odlukama i rješenjima, koje je donosila, mada većina njih zbog ratnih prilika i nedostatka vremena nije mogla biti provedena u djelo, ostala je nenadmašiva.
Ne samo herojstvom, nego i razumnim i naprednim odlukama, kao i već tada iskazanom podvojenošću du između organa sigurnosti i demokratskih organa narodne vlasti, Pariška će komuna predstavljati shemu, uzor i putokaz za sve buduće revolucije, pa i za one, koje se tek imaju dogoditi.
Povijesni kontekst
Zbivanja u Francuskoj kroz cijelo XIX stoljeće neobično su burna. Nakon pada Napoleona, koji je shvaćanja krupne buržoazije raznio cijelim svijetom, dolazi Restauracija, potom 1830. Julska monarhija, koju će svrgnuti velika pobuna 1848. Pariz je te revolucionarne godine bio sav na barikadama i zahtijevao republiku, ali je ova bila kratkog vijeka, jer se Louis Napoleon, Napoleonov sinovac, proglasio 1851. za Napoleona III, surovo obračunao s republikancima i revolucionarima i proglasio Drugo carstvo. Širom Francuske bilo je poginulih, pohapšenih i prognanih, a čuveni pisac Victor Hugo morao je otići u dvadesetogodišnje progonstvo.
U doba Napoleona III krupna se buržoazija pokazala u punom sjaju. Nikad burzovne špekulacije nisu bile tako smjele, poslovi išli bolje, srušene su cijele četvrti starog Pariza i izgrađeni sjajni trgovi i avenije s prekrasnim zgradama. Grad je postajao sve blještaviji, velika su bogatstva izranjala ni od kuda, Pariz postaje gradom svjetlosti, uživanja i strasti skorojevića i pustolova.
No usporedo s porastom bogatstva i s njim sukladne eksploatacije siromašnih klasa, rastu i socijalističke ideje sljedbenika Blanca, Proudhona i Marxa. Buržoazija se sjajno zabavljala u kazalištima, operi i drugim mjestima užitaka, a narod naporno radi po satnici, koja obuhvaća cijeli dan.
Tek nakon uporne borbe priznato je radnicima pravo na štrajk 1956., a pod pritiskom liberalnih mišljenja Napoleon III bio je primoran ukinuti cenzuru 1968. i priznati pravo slobode štampe, izboreno još u Francuskoj revoluciji. To je smjesta dovelo do ogromnog porasta ljevičarske štampe i prodora socijalističkih ideja u narod.
No ponesen ekonomskim, financijskim, i vojnim uspjesima (u ratovima za ujedinjenje Italije kao i u Krimskom ratu) Napoleon III nije više mogao obuzdati vlastite megalomanske strati. U ljeto 1870. objavio je rat Pruskoj i u julu mjesecu doživio potpuni slom kod Sedana. Vojska je kapitulirala, Napoleon III otjeran, sjever zemlje okupirali Nijemci, koji su se našli na ulazu Pariza. U toj teškoj situaciji nastaje vlada nacionalnog spasa, u kojoj prevladavaju konzervativne snage, bogati građani i ostaci aristokracije na čelu sa Thiersom. Međutim pariška općina – la commune de Paris – glasa drugačije, protiv vlade, protiv mira s Prusima i predlaže radikalne, revolucionarne mjere, želeći odlučno braniti slobodu Pariza.
U to je vrijeme Pariz imao 1.800.000 stanovnika, a gotovo 500 tisuća bili su radnici. Uz njih su pristajali i mnogobrojni sitni zanatlije i trgovci kao i ogroman broj pariške sirotinje.
Pobuna
Reakcionarna vlada više no o odbrani zemlje brine se o sklapanju mira s Prusima, makar i najsramnijeg, jer strepi od revolucionarnog raspoloženja masa. Izgladnjeli građani Pariza stvorili su dobrovoljačku Nacionalnu gardu, koja je na bedemima branila grad od Prusa topovima, što su ih građani sami nabavili, sredstvima javnog doprinosa. Thiers u prvim mjesecima 1971. pokušava razoružati Pariz i naređuje skidanje topova s bedema. Vlada bježi u Versailles, a kad su u radničkom Monmartreu vojnici versajaca pokušali odvesti topove, izbija sukob: narod to sprečava i hapsi dva omražena generala, Clemant-Thomasa i Lecomptea, zapamćena po klanju na barikadama revolucionarne 1848. godine i strelja ih. Na svim drugim mjestima Pariza vojska se bratimi s građanima.
Dana 18.ožujka Centralni komitet Nacionalne garde i masa naroda stupaju u akciju. Vođe komunara su dotad nepoznata imena: Varlin, Dombrowski, Moreau, Ranvier i jedina žena među njima Louise Michel. Dana 27.ožujka Ranvier predaje pred ogromnom masom građana vlast legalno izabranoj Pariškoj komuni, pošto je dan ranije, 26.ožujka, izabran Savjet Komune. Radi se o prvoj doista demokratskoj vlasti, jer je 18.travnja ponovljen izborni krug.
Djelovanje komune
Stajaću plaćeničku vojsku zamijenjuje naoružani narod, a pogoni u tvornicama predani su na upravu radnicima. U radničkim četvrtima, kao i u doba Francuske revolucije, počinju djelovati mnogobrojni politički klubovi, a 7.svibnja oni se udružuju u Federaciju, kako bi tvorili što tješnju vezu sa Savjetom komune.
Uz rad mnogobrojnih klubova izlazi i više od 70 novina, u kojima pripadnici svih političkih struja izlažu svoja mišljenja.
Komuna je donijela niz mjera, koje su i danas istinsko ogledalo demokracije. Neke od njih prihvaćene su kasnije u parlamentu Francuske republike, kao opće pravo glasa i ograničenje radnog dana, neke će donijeti sljedeće revolucije, a neke još uvijek čekaju da budu oživotvorene od budućih istinskih pobjeda demokracije.
Prvo su donesene neophodne financijske mjere. Zamrznuto je plaćanje stanarina kućevlasnicima od listopada 1870., otkad se Pariz našao u okruženju, potom su građani oslobođeni plaćanja dužničkih rata, a podmirenje dugova odgođeno na tri godine. Istovremeno je zabranjena prodaja neotkupljenih zaloga zalagaonica.
Socijalne mjere novčane pomoći odnosile su se na ratne udovice i siročad, kao i na ranjenike i invalide. Svima je odobrena novčanu pomoć: ženama i djeci poginulih, bez obzira da li su bile ili ne u legalnom braku. Izjednačena su u pravima bračna i vanbračna djeca. Napušteni stanovi rekvirirani su u korist onih, koji su u bombardiranju Pariza ostali bez kuća i najsiromašnijih. Otvorena su i brojna sirotišta za djecu bez roditelja.
Kako Thiers sprečava dovoz živežnih namjernica Parizu, Komuna odgovara prodajom po racioniranim cijenama mesa iz klaonica, a povrćem se snabdjeva iz vrtova na ničijoj zemlji. Za kruh, koji najviše nedostaje, podjeljene su karte za snabdjevanje, a kako građanstvo ne bi patilo od gladi, u svim četvrtima Pariza otvorene su javne kuhinje.
Zastava komune je crvena. To je simbolična mjera, koja će ući u historiju.
Komuna priznaje sva građanska prava strancima, a pravo na pobunu, pozivajući se na član XXXV iz Deklaracije o pravima čovjeka iz Francuske revolucije, proglašava svetim pravom.
Osim što su napuštene radionice predane na upravu radnicima te u njima proglašeno radničko samoupravljanje, čiji su se organi mijenjali svaka 2 tjedna, potiče se i udruživanje u radničke zadruge. Silom prilika tvornice oružja rade bez prekida. Ukidaju se agencije za zapošljavanje, koje su procvale i namnožile se kao gljive za vrijeme II carstva. Ove su agencije proglašene “trgovcima robljem” i bez pogovora ukinute, a istovremeno je najstrože zabranjen rad “na crno”, odbici od plaće i globljenje radnika, a također je proglašena i prvi put u historiji i minimalna nadnica.
Vjerski odgoj izbačen je iz škola, ukinute su sve privatne škole, a iz učionica uklonjeni simboli vjere. Istaknute članice komune rade kao nastavnice u improviziranim školama, jer je mnogo profesora, naročito sveučilišnih, pobjeglo iz Pariza, a isto su učinili advokati i javni bilježnici. Predložena reforma izjednačuje sve škole – gimnazija sa stručnim školama. Specijalna komisija nadzire obrazovanje djevojčica, da ne bi došlo do diskriminacija.
Kako bi prevladala nestašicu izvršitelja svojih odluka Komuna odlučuje da se svi njeni namještenici javno biraju i zabranjuje kumulaciju plaćenih funkcija. Komuna, osim što je izjednačila zakonitu i nezakonitu djecu, izjednačila je bračne i vanbračne veze, a sklapanje braka događa se jednostavnim međusobnim pristankom. Sva djelatnost javnih bilježnika postaje potpuno besplatna.
Kako su se odmah pojavile nesuglasice među samim komunarima između pristalica demokratskih reformi i organa javne sugurnosti Komune, Protot uvodi za uhapšenike Centralnog komiteta Nacionalne garde pravnu mjeru habeas corpus: uhapšeni moraju biti obaviješteni čime ih se tereti i to pismeno, zabranjeni su pretresi i rekvizicije bez pismenog naloga, a uveden je i stalan nadzor nad zatvorima.
Učesnice komune su mnoge žene: Louise Michel, ruska aristokratkinja Elisabeth Dmitreff, novnarka Andrée Léo te radnica Louise Lemel. Komuna na njihov zahtjev priznaje slobodne veze muškaraca i žena. Žene komune ističu pravo na jednakost u radu i jednake nadnice s muškarcima. One uzimaju oružje u ruke i aktivno sudjeluju u odbrani grada, ne pristjući više samo na rad u previjalištima i u bolnicama.
Izdaja
Do 20.svibnja institucije Pariške komune još su funkcionirale punom parom, svaki dan donoseći nove revolucionarne propise i nastojeći iz provesti u djelo. Od 20.svibnja sve snage usmjeravaju se na obranu komune. Versajska vojska, u dogovoru s Prusima, prodire u grad izdajom, preko vrata Sant Clouda.
Prvo je 4.svibnja izdajom petorice fratara pao zaseok Arcueil, na vanjskom obrambenom bedemu Pariza. Za njim sljedećeg dana versajske trupe osvajaju zaselak Clamart, počinivši neviđene zločine. Nakon toga 8.svibnja počinje bombardiranje Pariza teškom artiljerijom.
Pobunjeni Pariz se herojski brani, no što su bitke žešće, pogibije češće, a zvjerstva versajaca veća, to se Nacionalna garda sve više stanjuje i topi. Dana 17.svibnja došlo je do katastrofalne eksplozije skladište baruta i tvornica oružja, vjerojatno zbog sabotaže.
Jules Ducatel, nadglednik bastiona broj 64 i tunela, koji je predstavljao tajni ulaz u grad, 21.svibanj izvršio je drugu po redu sudbonosnu izdaju i predao redutu versajcima. Dombrowski hitno zove u pomoć, ali Savjet komune ili ne shvaća ozbiljnost situacije ili nema više koga uputiti na mjesto prodora. Počinje posljednja borba i posljednji pokolj: versajci su već u Parizu.
Kraj
Grad je u početku branila Nacionalna garda od 25 do 30.000 dobrovoljaca, ali se njen broj naglo smanjio. Pariz je neprekidno tučen artiljerijom, a versajci su izvrsno naoružani i daleko brojniji. Nakon ulaska u grad oni su smjesta izvršili niz zločina, strijeljajući komunare i u radničkim četvrtima i nimalo ne štedeći ni žene ni djecu.
Taj tjedan u kojem se posljednji odredi komunara žilavo brane u četvrti Belleville te na groblju Père Lachaiseu, nazvan je u historiji krvavom nedjeljom. Žrtve su bile ogromene i njihov točan broj ostao je neutvrđen do dana današnjeg. Vojska versajaca pobila je na tisuće komunara. Strijeljala je sve čije su ruke bile crne, jer je smatrala da su umazane od baruta.
Godine 1875. pred francuskim parlamentom vođena je službena istraga. General Apert izjavio je da su po propasti Komune uhapšena 45.522 lica, od čega 819 žena i 533 djece. U noći od 27. na 28.svibnja strijeljano je 300 komunara, navodno zbog pokušaja bijega. Ubijalo se na sve strane. Na Père Lacheaisu, u vojarnama i još više u Luxemburškom parku. Učesnik komune Lissagaray tvrdi da je u krvavoj nedjelji strijeljano 17.000 do 20.000 komunara, dok Camille Pelletan iznosi brojku od oko 30.000. Treba naglasiti da je Pariška komuna za svoja 72 postojanja strijeljala svega 47 lica.
Usprkos tragičnom kraju Komuna je u svom kratkotrajnom, blistavom djelovanju, pored nesumnjivog herojstva učesnika, pokazala cijelom svijetu što je revolucionarna demokracija, koji je smisao samoupravljanja i koji je smjer slobodarskih težnji naroda. Bio je to sjajan koliko i tragičan početak jedne borbe, koja traje sve današnjih dana. Žrtvama krvave nedjelje Komune treba odati slavu!
