29. novembar – Međunarodni dan braniteljica i branitelja ženskih ljudskih prava

Danas se obilježava 29. novembar, Međunarodni dan braniteljica i branitelja ženskih ljudskih prava. Da podsjetimo, Generalna skupština Ujedinjenih nacija još 8. marta 1999. godine usvojila je Deklaraciju o pravima i odgovornostima pojedinaca/pojedinki, grupa i društvenih organa u unapređivanju i zaštiti univerzalno priznatih ljudskih prava i sloboda.

Autor: Dragan Bursać

Ovom deklaracijom osnaženi su važeći dokumenti UN-a o ljudskim pravima i naglašeno je da nema mira i bezbijednosti u svijetu bez poštivanja ljudskih prava. Priznato je pravo pojedincima i pojedinkama, grupama i udruženjima da šire znanja o ljudskim pravima, da se na nacionalnom i međunarodnom nivou zalažu za zaštitu i ostvarivanje ljudskih prava i sloboda.

 

Obaveza države je da preduzme zakonodavne, pravosudne, administrativne i druge mjere za unapređivanje građanskih, političkih, ekonomskih, društvenih i kulturnih prava svih osoba pod njenom jurisdikcijom i zato je 29. novembar dan koji nas na to podseća.

 

Ko su braniteljice i branitelji ženskih ljudskih prava u BiH i kako se bore za jedno od najvažnijih ljudskih prava – pravo na život bez nasilja?

 

 

Život bez nasilja-osnovno ljudsko pravo

 

Naime, rodno zasnovano nasilje jedan je od najčešćih oblika kršenja ljudskih prava u našoj zemlji, a opet se čini da se ovom problemu ne pridaje dovoljno pažnje.

 

Naša sagovornica Zorana Petković iz Humanitarnog društva “Osvit”, iz Zvornika, kaže da u Zvorniku institucije ”olako” prilaze rješavanju ovog problema. Što se tiče nevladinog sektora, ona kaže da ne postoji udruženje koje se bavi problemom rodnog nasilja, a ni njena organizacija nema kapacitet da se ovom temom bavi na odgovarajući način:

 

Nažalost, mi nismo udruženje koje ima razvijene kapacitete da bi se time mogli kvalitetno baviti, nemamo ni svoje prostorije…. Jedino što možemo jeste da pratimo statističke podatke, pričamo o rodnom nasilju u lokalnoj sredini gde god se pomene ovaj problem. Sami nismo u mogućnosti da pružimo  pomoć ženama ugroženim nasiljem u porodici. Čak nemamo ni prostorije za udruženje, gde bi žene  mogle da dobiju savet i podršku.

 

Fondacija “Udružene žene” iz Banjaluke postoji od 1997. god. i raspolaže većim kapacitetim za borbu protiv nasilja nad ženama. Zvijezdana Marković koja u ovoj fondaciji pruža besplatnu pravnu pomoć ženama žrtvama nasilja, kaže da je pravni savjet i stručnu pomoć do sada dobilo preko šest hiljada žena.

 

Osim pravne pomoći i telefonske linije, naša organizacija je od 2007. godine osposobila i Sigurnu kuću za žene i djecu žrtve nasilja u porodici, gdje u saradnji sa drugim akterima institucionalne podrške (Centrom za socijalni rad, policijom, vaspitno-obrazovnim institucijama…) pružamo privremeni smještaj žrtvama nasilja, te u okviru istog psihosocijalnu podršku i kontinuiranu pravnu pomoć”, navodi Marković.

 

 

Jedna od vladinih institucija koje se bave ovim problemom jeste Gender centar RS. Mr Mirjana Lukač, direktorica Gender Centra – centra za jednakost i ravnopravnost polova Republike Srpske, ističe da Gender centar ima nadležnost da prima i obrađuje molbe, žalbe i predstavke lica u kojima se ukazuje na postojanje rodno zasnovanog nasilja.

 

Jedna od najvažnijih stavki je detekcija rodno zasnovanog nasilja i iznošenje ovog problema u javnost, kaže onda, dodajući da je problema zaista mnogo.

 

Nije problem u prepoznavanju nasilja nad ženama, problem je upravo u vidljivosti i razmjerama koje je poprimilo rodno nasilje” , ističe Zorana Petković ispred zvorničkog udruženja “Osvit” i dodaje: “Kao društvo, čini mi se da smo učinili samo prvi korak kada je ovaj problem u pitanju. Neophodno je  mnogo više uraditi, sa više hrabrosti. Uz mnogo veću podršku žrtvama nasilja da prijave nasilje, kontinuiran rad  sa sudstvom, promjene  u zakonodavstvu  koje će sankcionisati  počinioce nasilja na pravi način. Mora biti i jasnija poruka nasilnicima, da je to zločin za koji će biti strogo kažnjeni.”

 

Zvijezdana Marković kaže da je rodno zasnovano nasilje, nažalost, i dalje slabo prepoznatljivo na socijalnoj agendi, a još manje označeno kao opasan društveni fenomen u javnom mnjenju, što svakako navodi cjelokupno civilno društvo da se uključi i svakodnevno punim kapacitetom radi na mijenjanju ovakve situacije.

 

 

 

Ipak, postoji izvjestan napredak, kaže Markovićeva, i dodaje da je BiH jedna od prvih zemalja u regionu koja je potpisala i ratifikovala Istanbulsku konvenciju, čime je ista ugrađena u pravni poredak. Međutim, to nikako ne znači da je situacija posve riješena. Naprotiv: ”Postoji veliki broj neprijavljenih slučajeva, pogotovo u ruralnim mjestima, gdje je ženama žrtvama nasilja onemogućen pristup resursima i pomoći, a i sama reakcija državnih organa na ove slučajeve nasilja izostaje. Takođe, ekonomsko nasilje nad ženama, koje i sama Istanbulska konvencija naglašava kao prioritet prepoznavanja, gotovo je neprimijetno na samoj društvenoj mapi, što svakako navodi na zaključak da se na rasvjetljivanju rodno zasnovanog nasilja i zaštiti žena žrtava nasilja mora još mnogo raditi”, Zaključuje Zvijezdana Marković.

 

Mirjana Lukač ispred Gender centra Republike Srpske kaže da se rodno zasnovano nasilje uglavnom izjednačava sa ženama, što nije proizvoljna kvalifikacija, već na statističkim pokazateljima bazirana činjenica. “Žrtve rodno zasnovanog nasilja u preko 90% slučajeva su žene. Kada je u pitanju Republika Srpska, podaci pokazuju da je 47,3% ispitanih žena doživjelo neki oblik rodnog nasilja. Najčešći počinioci su njihovi prošli ili sadašnji partneri. Najčešći oblici nasilja su psihičko i kombinovano psihičko i fizičko nasilje. Sa druge strane, postoji zaista dosta drugih oblika rodnog nasilja, poput seksualnog uznemiravanja na poslu, o kojima se rijetko ili nimalo ne govori.”

 

 

Očigledna društvena stigma nasilja nad ženama

 

 

Iz svega rečenog, više je nego jasno da  još uvijek postoji stigma, tabu i prećutkivanje rodnog nasilja, zbog uvriježenog mišljenja da žena na našim prostorima treba da “ćuti i trpi”. Čak su i institucije koje se bave zaštitom žena žrtava nasilja, na određen način stigmatizirane. Postavlja se pitanje, kako prevazići ove barijere?

 

Ovako kako je danas, stiče se utisak da se nasilje “isplati”.  Imate situacije da i kada se žene ohrabre da prijave nasilje to ne bude na adekvatan način sankcionisano, Kako objasniti  činjenicu da žrtvi , umesto da joj pomognu oni kojima se obrati, oni je vraćaju nasilniku”, pita se Zorana Petković?

 

Ona ističe da problem može da se riješi samo kroz zakonodavne promjene i ne samo deklarativno, već sudskim presudama i konkretnom podrškom ženama koje su žrtve nasilja.

 

U društveno-socijalnom miljeu i dalje nije prihvatljivo voditi konverzacije o tome da su žene žrtve nasilja svojih muževa/partnera, te je prečesto prisutna stigmatizacija tih žena od strane zajednice, što navodi same žrtve da neradno govore o nasilju kroz koje prolaze, a još rjeđe da isto i prijavljuju”, kaže Zvijezdana Marković.

 

Pa, ipak, postoje rješenja. Međutim, kompletna društvena zajednica mora biti uključena u njihovu realizaciju. Primjera radi, Marković kaže da je potrebno što više promovisati besplatne SOS linije – koje vode ženske nevladine organizacije, a čije finansiranje, prema Konvenciji, treba da obezbijedi država. To sada, nažalost, nije slučaj u praksi, jer država finansira samo besplatni poziv, dok rad stručnih lica na telefonima i druge troškove finansiraju nevladine organizacije.

 

Putem ovih linija, žrtve mogu da komuniciraju otvoreno o problemu nasilja. Sa naglim porastom popularnosti društvenih mreža, nerijetko se kao braniteljice ljudskih prava koristimo istima, kako bi skrenule pažnju javnosti na fenomen nasilja, ali i uputile potencijalne žrtve na ključne aktere kojima mogu da se obrate u situacijama kada se nasilje vrši nad njima i njima bliskim osobama, te ako imaju saznanja o rodno zasnovanom nasilju, da isto prijave “, kaže ona.

 

 

Lične predrasude ili stereotipi uvijek su prepreka u detektovanju rodnog nasija, ističe Mirjana Lukač, direktorica Gender Centra – centra za jednakost i ravnopravnost polova Republike Srpske: “Postoje predrasude poput onih da “manipulativne” žene prjavljuju muškarce, kako bi im se osvetile, predrasude da treba očuvati porodicu po svaku cijenu, a sve te predrasude upravo stvaraju neprijatelje ženama u očima onih koji bi im prvi trebali pomoći, poput službenih lica zaposlenih u institucijama koji su subjekti zaštite prema Zakonu.”

 

Datum koji je povod za naš razgovor samo je jedan od važnih datuma obuhvaćenih međunarodnom kampanjom “16 dana aktivizma”. Naše sagovornice pitamo koliko obilježavanje datuma kao što je 29. novembar, Međunarodni dan braniteljica i branitelja ženskih ljudskih prava, doprinosi njihovoj borbi?

 

 

Saradnja sa žrtvama neophodna

 

 

Zorana Petković smatra da svrha obilježavanja ovih datuma nije da rad organizacija bude vidljiv, već da se ukazivanjem na probleme sa kojima se žene susreću pomogne da sam problem postane sve “vidljiviji”.

 

Htjeli to da priznamo ili ne, ali tek poslije kampanja i javnih masovnih nastupa, uslijedi reakcija društvene zajednice. Aktivnosti se vode tokom cijele godine, a intenziviranje tokom obilježavanja datuma dodatno mobiliše u većem broju građanstvo, pa to onda učini da vidljivije, uz sam problem, budu i organizacije civilnog društva koje se bave tom problematikom.  Ovo je dobro, jer onda i građani dobiju više informacija i o organizacijama koje im mogu pružiti pomoć  i podršku.”

 

Petković je ovim zaista podvukla bitnost 29. novembra, koji nije tek puki, formalni datum, već vrhunac ciljane kampanje, koja čini vidljivim sve probleme sa kojima se susreću žrtve nasilja, ali i organizacije koje se bave njihovom zaštitom.

 

Petković navodi primjer jedne slične kampanje nevladinih organizacija koja je rezultirala porastom prijavljenog nasilja.

 

Prije par godina, mi smo se kao aktiviskinje uključile u projekat “Lare “ iz Bijeljine. Radilo se o edukaciji žena na selu u zvorničkoj opštini, koja je podrazumijevala  radionice na kojima su one dobile savjete kako da prepoznaju nasilje, kako da reaguju i koja su njihova prava.

 

 

Nakon te akcije, zvornički Centar za socijalni rad zabilježio je nagli porast prijavljenog nasilja.

 

To znači da je žene trebalo ohrabriti da prijave nasilnike. Nije se nasilje povećalo, samo su žene ohrabrene. Upravo je to problem o kojem smo i na početku govorili. Vidljivost. Na jedan prijavljen, su dva neprijavljena slučaja nasilja, pogotovo u sredinama gde nemate nikoga ko može dati savet i podršku, a institucije kojima se obraćaju najčešće uopšte nemaju sluha, pa ih bukvalno i ne saslušaju. Nekad je velika stvar da žene imaju kome samo ispričati šta im se dešava, podeliti sa nekim svoju muku.

 

Slično razmišlja i Zvijezdana Marković. Ona kaže da ove organizacije treba da se trude da zauzmu  medijski prostor za promovisanje ljudskih prava, a naročito ženskih ljudskih prava, te na taj način dopru do šire društvene zajednice.

 

Neka se na 29. novembar ove godine prisjetimo važnosti jedinstva i kooperacije. Neka nam sinergija svih nas, a naročito branitelja/ica ljudskih prava bude motiv i podstrek da nastavimo borbu protiv rodno zasnovanog nasilja, te angažman za društvo jednakosti u kojima će se ravnopravnost polova prepoznati kao stvarnost” , poručuje Zvijezdana Marković ispred Fondacije “Udružene žene” Banjaluka.

 

Što se tiče saradnje među organizacijama, Zorana Petković iz HD “Osvit” Zvornik, kaže da je od presudnog značaja da se radi i sa Institucijama, kako entiteskim, tako i državnim, i sa drugim NVO organizacijama koje se bave ovim problemom.

 

U svemu tome, ključna je i podrška samih žrtava nasilja, prije svega u smislu pristanka na pružanje pomoći, smještaja u Sigurnu kuću, a potom i saglasnosti žrtve sa sastavljanjem podnesaka za ostvarivanje njenih građanskih prava.

 

Zahvaljujući  kvalitetnoj saradnji sa žrtvama koju ostvarujemo našim pristupom i metodama rada, a koje su naša ciljana grupa kada govorimo o rodno zasnovanom nasilju, rad naše organizacije i mnogih drugih nevladinih organizacija prepoznat je u mreži institucionalne podrške ženama žrtvama nasilja”, kaže Zvijezdana Marković.

 

Mirjana Lukač, direktorica Gender Centra – centra za jednakost i ravnopravnost polova Republike Srpske, na kraju kaže:

 

Jedan od načina na koji se treba boriti jesu kampanje usmjerene ka podizanju svijesti javnosti, koje su dosta doprinijele povećanom broju prijavljivanja nasilja u porodici, ali isto tako i programi edukacije policajaca, socijalnih i zdravstvenih radnika, sudija i tužilaca, što su svakako aktivisti na kojima i dalje treba raditi kako bi se efikasnije i efektivnije zaštitile žrtve i spriječilo i dalje nasilje.”

 

Naše sagovornice su na koncu zaključile da prepreka u njihovom radu i te kako ima, ali da su one podstrek za dalji rad. Poručuju da ne treba odustajati, da treba biti uporan i nastaviti sa lociranjem žrtava i počinilaca rodnog nasilja. Potrebna je međusobna saradnja i podrška cijelog društva. Samo tako se može rješavati problem rodno zasnovanog nasilja.

 

BUKA

Vezani tekstovi:

Gradovi širom BiH svijetle narandžasto za Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Za život bez nasilja, jer nema “malog šamara”

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close