26. oktobra 1377. Tvrtko I. Kotromanić okrunjen za prvog bosanskog kralja

Stjepan Tvrtko I. Kotromanić, rođen oko 1338. godine, bio je bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.

Bio je sin kneza Vladislava, brata bosanskog bana Stjepana II, i Jelene Šubić, kćerke Jurja II. Šubića iz hrvatske vladarske obitelji Šubića, te unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisavete, kćerke srijemskog kralja Stefana Dragutina i Katarine, unuke Bele IV. (Stjepan I. je imao prvu ženu prije Jelisavete). Njegova sestra je bila Katarina, grofica Celja, majka Hermana II. Celjskog i baka Barbare, carice Svetog Rimskog Carstva. Njegova majka, Jelena Šubić, bila je po očevoj strani unuka hrvatskog bana i vladara cijele Bosne Pavla I. Šubića Bribirskoga i njegove žene Urse, dok je majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anjou porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze Katarine, kćeri hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.

Za vrijeme Tvrtkove vladavine ostvarena je politička stabilnost, te značajan kulturni i duhovni napredak, što je Bosnu učinilo najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka najvećim vladarem u povijesti srednjovjekovne Bosne. Tada se razvijaju bosanski gradovi, trgovina i rudarstvo, te se kuje prvi zlatni novac na južnoslavenskim prostorima. Na tom novcu se prvi put javlja i heraldički simbol ljiljana koji će postati znakom bosanskih kraljeva. Slijedeći zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem.

Vladavina

Nakon smrti bana Stjepana II. bosanski prijestol je naslijedio Tvrtko, “sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stjepana. Zbog malodobnosti Tvrtko je s početka vladao uz pomoć oca Vladislava, a kad je ovaj umro 1354. godine uz njega je državne poslove vodila i njegova majka Jelena. Isprva je Tvrtko bio lojalan vazal hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca, koji je imao za ženu njegovu prvu rodicu, Elizabetu Kotromanić.

Uskoro je papa prouzrokovao spor između Tvrtka i Ludovika, koji je privremeno izglađen 1357. godine, kada je Tvrtko morao Ludoviku “na temelju baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete otvoriti svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim tvrđavama”. S druge strane, Ludovik je Tvrtku i njegovom mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Bosnom i Usorom. Ludovik je 1363. god. ponovno poveo rat protiv svog vazala, ali se poražen morao povući. Nije do kraja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio nadbiskupa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta da pođu “na Usoru” i iskorijene iz Bosne “nebrojeno mnoštvo heretika i patarena”, a kod arhiđakona Küküllőa Ivana, pak, stoji da ih je poslao “da satru drskost nekih pobunjenika”, što će biti vjerojatnije: opće je poznato da je Ugarska polagala pravo na Bosnu. Poslije pobjede na Ugrima, Tvrtko je pokušao da ojača centralnu vlast, što je 1366. godine izazvalo pobunu bosanske vlastele. Na čelu pobune stao je njegov mlađi brat Vuk. Tvrtko i majka Jelena morali su napustiti Bosnu i skloniti se u Ugarsko-Hrvatsko kraljevstvo. No, već slijedeće, 1367. godine, očito uz pomoć ugarskog kralja, koji je odabrao Tvrtka za vladara Bosne kao manje zlo od heretičkih feudalaca, Tvrtko se opet vraća na vlast.

Zajedno sa srpskim knezom Lazarom Hrebljanovićem porazio je oblasnog vladara Nikolu Altomanovića 1373. god. i proširio se na područja Drine i Lima. Početkom 1377. god. od Balšića je preoteo Trebinje, Konavle i Dračevicu, čime je stekao uvjete da preuzme privilegije i obveze ranijih srpskih vladara u međunarodnim okvirima, osobito u odnosima s Dubrovnikom. Tvrtko je imao i formalne uvjete da to učini, jer je srbijansko prijestolje ostalo upražnjeno nakon smrti cara Uroša, potkraj 1371. god., a on se javio kao pretendent na njega, pozivajući se na svoje nemanjićko porijeklo. Naime, srijemski (tada je imenom “Južni Srijem” nazivana sjeverozapadna Srbija, južno od Save) kralj Dragutin, koji se na saboru u Deževu 1282. odrekao srbijanskoga prijestolja u korist svog mlađeg brata Milutina, bio je oženjen ugarskom princezom Katalinom. S njom je imao sinove Vladislava i Urošica i kćer Elizabetu. Elizabetu je oženio bosanski ban Stjepan I., a ona mu je rodila Stjepana II., Ninoslava i Vladislava, oca Tvrtka i Vuka. Tvrtko je, dakle, po ženskoj liniji bio praunuk “kralja sremskago”, Dragutina, a preko njega je bio povezan sa Nemanjićima. Vidjevši, kako sam kaže, zemlju svojih predaka Nemanjića “po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira”, odlazi “v srbskuju zemlju”, želeći “ukrijepiti prestol roditelj mojih” koji “v zemljni carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se”.

Krunjenje i kasnije tituliranje

U izvorima se nigdje ne spominje ni kada, ni gdje se odigralo Tvrtkova krunidba za kralja. Mavro Orbin u svome dijelu “Kraljevstvo Slovena” navodi da je okrunjen “od strane mitropolita samostana Mileševe i njegovih monaha u crkvi pomenutog mjesta”. Sam Tvrtko u povelji Dubrovčanima od 10. travnja 1378. kaže: “… i idoh v srbskuju zemlju … i tamo šdšu mi vjenčan bih bogom darovanim mi vijencem na kraljevstvo preroditelj mojih”, tj. Nemanjića. Što se pak tiče datuma krunisanja, ni njega nije moguće sa sigurnošću bliže odrediti. Prije objavljivanja Jirečekovih “Srpska spomenika” bila je prihvaćena Orbinijeva godina Tvrtkovog krunisanja za kralja, tj. 1376. Na temelju građe iz Dubrovačkog arhiva, Jiriček je utvrdio da to nije točno i da je Bosna postala kraljevina negdje između 23. veljače i početka studenog 1377. Ne samo što je poslije toga prihvaćena 1377, nego je, štoviše, bilo pokušaja da se taj događaj vremenski još bliže odredi. Dinić je na primjer dopustio mogućnost da je Tvrtko okrunjen na dan svetog Dimitrija.

Među hrvatskim i bosanskohercegovačkim povjesničarima opće je prihvaćeno mišljenje da se krunidba odigrala 1377. godine u mjestu Mile (današnjim Arnautovićima), nedaleko od Visokog, u središnjoj Bosni. Međutim valja imati na umu da su prema državnopravnim regulama tadašnje kršćanske Europe vojvode (Lat. dux, njem. Herzog, hrv. ban) također imali pravo nošenja krune, te su vojvodstva u pravilu imala status “federalnih jedinica” u kraljevstvima; pojedinoj vladarskoj dinastiji je pravo na kraljevski naslov mogao priznati jedino papa (te npr. nemamo na prostranom području između Napulja na Jugu Italije sve do Praga u Češkoj i Pariza na sjeveru niti jedne jedine vladarske kuće koja se smjela koristiti takvim naslovom, čak su i Habsburzi bivali titulirani kao “nadvojvode” sve dok ne bi bili okrunjeni za kraljeve Češke, Ugarske, odnosno careve Svetog Rimskog carstva) ili – na kršćanskom istoku – carigradski patrijarh. U takvim okolnostima, validno je pretpostaviti da je Tvrtko kraljevao krajevima koje je preuzeo od opadajuće Srbije kao “pravoslavni” kralj (tj. “car”) i pozivajući se na srodstvo (po ženskoj lozi) sa Nemanjićima, a da je Bosnom (zapravo, pretežnim dijelom Hrvatske) nastavio vladati kao – barem u očima “međunarodne zajednice” – vazal ugarskog kralja, preuzimajući u suštini već stoljetnu vladarsku ulogu kuće Šubić, “neokrunjenih kraljeva Hrvatske”, s kojom je preko majke bio u najbližem srodstvu. Ovakva bi situacija bila analogna onoj u kakvoj je dugo bila engleska vladarska kuća Plantagenet, kraljujući Engleskom, a istodobno držeći u pogledu Normandije vojvodsku vlast i (nominalno ili stvarno, ovisno o trenutnom odnosu snaga) status vazala francuskom kralju.

Papa – koji je u katoličkom svijetu imao odlučnu riječ o priznavanju kraljevskog statusa – je Bosni status kraljevstva priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaša, 1445. godine.

Osim kraljevske titule uzeo je i ime Stjepan, po prvom kršćanskom mučeniku Sv. Stjepanu (tj. prvom svecu koji je ponio “krunu mučeništva”; što je pogodna paralela sa kraljem koji prvi u svojem rodu nosi kraljevsku krunu). Tvrtko je okrunjen tzv. “sugubim” (dvostrukim) vijencem, koji je značio da je vladar Bosne (ta mu je vlast pripadala samim time što je Kotromanić) i za kralja Srbije (budući da mu je baka Elizabeta Nemanjić i da drži neke srpske zemlje).

Poslije Tvrtkove krunidbe za kralja promijenila se i njegova vladalačka titulatura. Dok je prije toga nazivao sebe “mi Tvrtko, milostiju božijom ban bosanski”, odnosno “nos Tuercho dei gratia bozna banus”, sada njegova titula glasi “mi o Hriste Isuse blagovjernomu i bogom postavljenomu Stefanu, caru srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam”. Vrlo je vješto razradio svoju vladarsku ideologiju, naime, Tvrtko nije uzeo imperatorsku titulu koju su sebi pripisivali car Dušan i njegov sin Uroš, već se vratio ranijem kraljevskom dostojanstvu, koje su srpskim vladarima priznavali i patrijarsi u Konstantinopoli, i pape u Rimu. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani. te su mu počeli isplaćivati svetodmitarski danak koji je ranije pripadao srbijanskim vladarima. Tvrtka su priznali srbijanski vladari iz onih oblasti koje je pokorio, dok nema informacija o prihvaćanju ili neprihvaćanju Tvrtkovog čina među ostalim srpskim oblasnim gospodarima i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

O Tvrtkovim ambicijama i svjedoči i njegova ženidba 1374. god. s bugarskom princezom Dorotejom (kćerkom vidinskog bugarskog cara Sracimira).

Širenje vlasti na preostali dio Hrvatske

Smrt hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. 1382. godine dala je povod Tvrtku, kao sinu Jelene, kneginje bribirske, da se umiješa i u hrvatske poslove. On se priključio hrvatskim feudalnim buntovnicima (Ivan Paližna, braća Horvati), koji su zajedno s ugarskima ustali protiv Ludovikove kćerke Marije Anžuvinske, nove ugarske kraljice. Tvrtko je usmjerio svoju aktivnost napose na južnu Hrvatsku, koja je krvnim vezama bila u srodstvu s plemenom njegove majke.

Tvrtkovoj vlasti u Dalmaciji, pokoravaju se 1390. godine gradovi Split, Trogir, Šibenik, te otoci Brač, Hvar i Korčula.

Obrambeni ratovi s Turcima

Tvrtkova vojska pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače 1388. god. dobija bitku kod Bileće protiv nadirućih osmanlijskih trupa. U Bitki na Kosovu polju 1389. god. učestvovala je na strani kršćanskih saveznika i bosanska vojska kralja Tvrtka pod zapovjedništvom Vlatka Vukovića Kosače, o čemu postoji povijesni izvor iz prve ruke, a to su Tvrtkovi dokumenti iz druge polovine 1389. god.

Ratovanje s Turcima, koje se očito nije svodilo samo na velike bitke, već i na mnoštvo manjih okršaja sa turskim “gazijama”, očito je oslabilo Tvrtkovu državu.

Tvrtko I. iznenada je preminuo 10. ožujka 1391. godine. Naslijedio ga je njegov rođak, Stjepan Dabiša.
Brak i potomci

Godine 1374., Tvrtko I. je oženio Doroteju Bugarsku, kćer bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Nakon Dorotejine smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III. o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom. Tvrtko je imao tri sina, dva kralja Bosne i jednoga pretendenta:

– Tvrtko II. Kotromanić (možda zakoniti, a možda izvanbračni sin)
– Stjepan Ostoja (izvanbračni sin)
– Vuk Banić (izvanbračni sin Tvrtka I. i neke Grubače)

Chronicon Polono-Silesiacum Tvrtku I. pripisuje i izvanbračnu kćer po imenu Jelena (umrla 1434. ili 1435. godine), koja se udala za opavskog vojvodu.

Wikipedia