Uvijek sam ga simpatisao. Čak i onda kada bih napisao kritički tekst o njemu. Čak i onda kada su ga zvali “Lažov Bili”, ili kada je izvrsni Tarik Haverić napisao knjigu u kojoj je raskrinkao sav njegov galimantijas. Galimantijas koji nije proizlazio iz nemara ili nehaja, već svijesti kome se obraća, masi sa pamćenjem zlatne ribice. Muhamed Filipović je uvijek dobro znao i zna da su laži, a posebno ahistorijska konstrukcija o starodrevnom multikulturnom i multikonfesionalnom narodu Bošnjaka, kojeg su, gotovo pa satrali, hrvatski i srpski nacionalizam, neophodne za naciotvorni mit, baš kao srpski o Kosovu i Turčinu kao vječnom nemezisu srpstva, ili hrvatski o “predziđu kršćanstva” i “tisućuljetnoj državnosti”.
I zato je lagao. Da je zaista vjerovao u sve bajke iz nabrzinu sklepanog pamfleta “Ko smo mi Bošnjaci?”, zar bi tako oštroumno raskrinkavao politiku Alije Izetbegovića, koja je i njega, kao i sve razumne, sekularne i pragmatične bošnjačke političare, kao što su Adil Zulfikarpašić, a zašto ne reći i Fikret Abdić, poslala u džamijski zapećak. Filipović se, doduše, nekako održao. Nastavio je vjerovati u bošnjačku politiku izvan džamije i mladomuslimanske (anti)političke misli. Upravo joj je zbog toga, gotovo očinski, nastavio izmišljati prošlost, okvir i savremeni kontekst.
Uvijek je insistirao na važnosti antifašističkog i partizanskog naslijeđa naspram filofašističkog otrova i žongliranja vjerskim fanatizmom mladomuslimanskog kruga, koji je, uostalom i iznjedrio SDA. Nastojao je, koliko je to bilo moguće, djelovati u sistemu i, narodnim jezikom, zagovarati sekularnu bošnjačku naciju, barem u onolikoj mjeri koliko su to srpska i hrvatska sa svojim vjerskim tradicionalizmima. Ostao je uporni zagovarač “Istorijskog sporazuma” između lidera MBO-a, Adila Zulfikarpašića i Slobodana Miloševića, koji je bio jedan od načina izbjegavanja srpsko-bošnjačkog rata i klanice koja je postala gotovo nepremostiva provalija srodnih naroda.
I bio uvijek i iznova poražen. Kao i njegovi preci koji su za razliku od ostatka slavensko-muslimanskog bogovata uvijek gledali unaprijed, bili obazrivi prema svojim kmetovima, školovali se, nalazili načina da se za južnoslovenske muslimane uvijek na najbolji način izbore kroz institucije sistema sekularnih država, koje su, ma šta o njima tvrdila primitivna islamistička propaganda, bili najsvjetliji i najprogresivniji trenuci ove specifične zajednice.
Pa ipak, možda najtužniji trenutak svekolike tragike Muhamed-bega nije ni onaj, kada je 90-tih propao pokušaj komunista da kreiranjem muslimanske nacije sa velkim “M” favorizuju partijski, a neutrališu utjecaj islamističkih krugova na južnoslovenske muslimanske mase. Pa čak ni onaj kada je, užasnut islamističkim divljanjem na skupovima SDA, sa Zulfikarpašićem osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju i dobio broj glasova ravan statističkoj grešci. Kako mi se čini, najstrašniji poraz doživljava nedavno, kada, pristajući da učestvuje na tribini u organizaciji političkog klovna Sejfudina Tokića, biva ponižen od strane golden boya nove bošnjačke nedotupavo siledžijske političke misli – Harisa Zahiragića.
Uzalud je Muhamed-beg, elokventno, kako to samo on zna, ponovio sve one svoje dobronamjerne laži o realitetu unitarne BiH u kojoj bi bila poštovana svačija prava i upozorio na nepostojanje bilo kakve koncizne i ciljane bošnjačke politike (što je tačno, kada je riječ o taktici, ali ne i o strategiji). Zahiragić je, kao svojevrstan demonski klovn-klon SDA Muhamed-begu održao lekciju, da on kao neko ko je u ratu “samo pisao saopštenja”, nema šta držati lekcije tako velecijenjenom skupu koji svoju intelektualnost, uz svesrdnu pomoć premijera Kantona Sarajevo, bazira na dogmi o univerzalnoj genocidnosti Njegoša i Andrića, borbi protiv nemorala koji obuzima omladinu (posebno “naše sestre”) dok su džamije prazne. “Bojim se da su naše duše osvojene, bojim se da nas polako osvaja taj sistem koji nas je napao ‘92”, aludirajući na Bošnjake koji pobjeđuju na Zvezdama granda”. “Mi ipak nismo Alija Sirotanović, koji samo traži još veću lopatu, mi smo Alija Izetbegović koji nas je učio da budemo ponizni u pobjedama, a ponosni u porazima”, taključio je Zahiragić svoje priglupo, populističko-uličarsko, ponižavanje Muhamed-bega, zaradivši gromoglasan aplauz sebi sličnih SDA proizvoda.
Teško je nagađati šta se u tom trenutku dešavalo u Muhamed-begovoj glavi. Da li je shvatio da je monstrum iz SDA kuhinje nepobjediv, ili se zapitao koliko je i sam učestvovao u njegovom stvaranju. Koliko je sam, saučestvujući u kreiranju bošnjačkih mitova, saučestvovao u sistemu koji ga je preko jednog od svojih novokreiranih frankenštajna ponizio u igri za koju je cijeli život mislio da je zna igrati?
Koliko je sam, bijući dosljedni antiustaša, posredno stvorio generacije omladinaca koji će prva slova učiti u školama koje će nositi imena proustaških islamskih intelektualaca, poput Mustafe Busuladžića? Koliko je insistirajući na antiustaštvu, zapravo, propustio da uvidi da bošnjački problem nije kontinuitet ustaštva (koje je još uvijek čaršijska tabu-tema, ali ne i ideologija koja danas među Bošnjacima ima ikakvog upliva), već kontinuitet totalitarnog i retrogradnog islamizma koji je, kako je to mudro opazio Tarik Haverić, promijenio sve maske, od austrougarske, preko filonacističke ustaške do proameričke, kreirajući bošnjački pseudonacionalizam na osnovama nekritičkog, predmodernog, primordijalnog dogmatizma?
Nezahvalno je ulaziti u tuđe glave, ali ne i zapitati se koliko u njima, zapravo, ima pameti. Opet, nepravedno bi bilo prema Muhamed-begu, to pitanje postaviti samo na osnovu njegove političke tragedije. Ovo je ništa manje osvrt na srpsku političku tragediju. Jednom je lukavi trgovac iz Visokog, poznatiji po funkciji reisul-uleme Islamske zajednice BiH, Mustafa Cerić lakonski primijetio da je “Radovan Karadžić u Bosni učinio više za islam nego on u cijeloj svojoj imamskoj karijeri.” Bilo bi bezobrazno složiti se sa Cerićem, jer krive osobe na osudno važnome mjestu kao što je to bio Karadžić teško mogu učiniti bilo šta dobro za bilo koga. Pa ipak, ono sa čime će se srpska politika, ukoliko želi biti bilo kakva konstruktivna politika morati suočiti je upravo njena uloga u radikalizaciji muslimana slavenskog porijekla.
Nazivati pogromašku srpsku politiku prema muslimanima 90-tih godina borbom protiv radikalnog islamizma je ne samo pogrešno, već bezobrazno i destruktivno za bilo kakvu progresivnu srpsku politiku u budućnosti. Jedino što može spriječiti daljnju erdoganizaciju bošnjačkog dijela u Federaciji BiH jeste srpska pružena ruka umjerenim bošnjačkim snagama i potpuna promjena političkog diskursa kada su islam i muslimani u pitanju, a to uključuje prekidanje svakog oblika propagiranja vjerskog šovinizma i netrpeljivosti. Ma kakva da je budućnost Republike Srpske, ono što želimo svojoj djeci i djeci svoje djece, svakako nije teritorija puna osvetoljubivih bombaša samoubica na kojoj će Haris Zahiragić biti predstavnik umjerenih političkih snaga. A za tu politiku nije dosta da Milorad Dodik skine cipele kad ulazi u Ferhadiju. Potrebna je zaista jedna osmišljena, dosljedna i humana politika. Sve ono što je Muhamed-beg ustvrdio da kod Bošnjaka ne postoji.
Vuk Bačanović
Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.
srpskacafe.com
