Svrha Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine bila je da se okončaju sukobi u Bosni i Hercegovini. On prije 25 godina nije služio trajnoj uspostavi političkih okvira.
No, već tada su svi akteri slutili da se nijedna strana kasnije neće odreći onoga što je dobila u Dejtonu – čak ni u korist dugotrajnijeg i djelotvornijeg sporazuma.
U praksi je to, prije svega, značilo da bosanski Srbi neće biti saglasni sa bilo kakvim regulativama koje bi išle u pravcu, kako oni to vide, narušavanja suvereniteta Republike Srpske, jer je, po njihovom mišljenju, takav suverenitet uspostavljen u Dejtonu.
Pored toga, akteri u cijeloj BiH i unutar svake od tri velike etničke grupe su uspostavili vlastite interesne sfere i obogatili se unutar aktuelnog sistema.
Nedostatak EU-perspektive učvrščuje posjede elita
Zapravo,nema stvarnog podsticaja za moćnike i bosove u Banjoj Luci ili negdje drugo da se odreknu svojih posjeda u zamjenu za mogući prosperitet svog naroda ili regiona, u kome mafijaške države nisu rijetkost.
Jedan od razloga za to: EU se odrekla svog najvažnijeg instrumenta za podsticanje promjena na zapadnom Balkanu. Ona je za nove zemlje članice efikasno zaključala ulazna vrata.
Umjesto toga, predstavnici EU-a, međunarodnih i nevladinih organizacija izgubili su četvrt stoljeća ponavljajući političke slogane o evropskoj integraciji regije, iako ta integracija u stvarnosti i nije imala priliku da bude provedena.
Najperspektivniji put naprijed je stoga onaj izvan okvira ritualnih političkih mantri i koncentriran na određene programe za podsticanje ekonomskog rasta i regionalne integracije.
Ljudima trebaju pristojna radna mjesta, a mladima dobri razlozi da ostanu u svojoj zemlji i ne emigriraju. Konačno, prosperitet i stabilnost često idu ruku pod ruku. Kada bi postojalo više mogućnosti da se zaradi novac, politička slika bi se možda i mogla poboljšati.
Ne davati prostora autoritarnim državama
Kao i 1990-ih, SAD i EU moraju raditi na zajedničkim ciljevima podsticanja ekonomskog rasta i demokratije. Novoizabrani američki predsjednik Joe Biden prošlog ljeta je istakao da je evropsko-američko “partnerstvo danas jednako neophodno kao što je uvijek i bilo a to podrazumijeva da sve strane rade zajedno na našem zajedničkom cilju”.
EU i SAD dijele iste vrijednosti i moraju sarađivati kako na Balkanu ne bi zavladali uticaji Rusije, Kine a možda i Turske, koje igraju po drugačijim pravilima od naših. One žive i razmišljaju u jednom alternativnom univerzumu.
Zapadne države su demokratije koje kroz svoja partnerstva i saveze rade na transparentnim ciljevima. Autoritarne države na istoku posmatraju svijet kao igru u kojoj je rezultat uvijek jednak nuli ili pak kao borbenu arenu. One ne traže saveznike, već samo kupce ili satelite.
Čak i tokom Jeljcinove ere 1990-ih, Rusija nikada nije izgubila svoj stoljetni interes za Balkan i uticaj na tom prostoru. Taj trend je tokom agresivnijeg Putinovog režima postao znatno izraženiji, posebno u Srbiji, ali ne samo tamo.
Kina pak sopstveni uticaj pokušava proširiti ekonomskom snagom. Ona je tako osnovala vlastitu regionalnu radnu grupu bez EU-a i pronašla partnere spremne za velike infrastrukturne projekte u Grčkoj, Mađarskoj, Srbiji i drugdje.
Više povjerenja među partnerima
Kako bi se suprotstavili uticaju Rusije i Kine, SAD i EU moraju ponovno, uz uzajamno povjerenje, raditi na našim zajedničkim ciljevima. Odlazeća Trumpova administracija preuzela je inicijativu za razvijanje ekonomskih veza između Srbije i Kosova i nema razloga vjerovati da će Bidenova administracija popustiti u tome.
Naši evropski prijatelji ne bi se trebali osjećati uznemirenim zbog takvih koraka, već ih podržati. Washington će vjerojatno i dalje podržavati Inicijativu tri mora, u kojoj 12 zemalja srednje i istočne Evrope zajedno rade na razvoju velikih infrastrukturnih projekata i podsticanju ekonomskog razvoja.
Predstavnici EU-a i Njemačke, kao i Amerikanci, učestvuju na samitima te grupe. Važan element tih infrastrukturnih projekata je smanjenje energetske ovisnosti o Rusiji. To je u interesu Zapada kao cjeline.
Novi početak kao prilika
U Washingtonu će se uspostaviti nova administracija s kojom će Evropljani sarađivati sljedeće četiri godine. Ona se obavezuje na multilateralizam i zasigurno će pronaći put za povratak ka etabliranim i predvidljivijim oblicima vanjske politike, uključujući i Balkan.
Sam Biden nije stranac u toj regiji. On je još tokom opsade 1993. godine posjetio Sarajevo, a nakon toga je napisao dugi izvještaj u kojem je osudio srpsku agresiju i izrazio podršku žrtvama. Njegov pokojni sin Beau Biden radio je na Kosovu od 1998. do 1999. godine, gdje je obučavao suce i tužitelje.
Za vrijeme nedavne američke predsjedničke kampanje, Joe Biden je skicirao svoju viziju budućih odnosa Amerike s Bosnom i Hercegovinom, Albanijom i Kosovom, koji su ranije rijetko igrali ulogu u američkim predizbornim kampanjama. Biden je više puta izrazio svoje opredjeljenje za multilateralizam i za NATO.
Nikada nije bilo i vjerovatno nikada neće doći do potpune harmonije između Washingtona i njegovih evropskih partnera, baš kao što među partnerima često postoje velike međusobne razlike. No, nova američka vlada će svojim saveznicima ponuditi ozbiljnije i transparentnije načine ophođenja i vođenja poslova od onih u protekle četiri godine. Biden je već signalizirao spremnost da se angažira u Evropi. Naši evropski prijatelji trebali bi iskoristiti tu priliku i pridružiti mu se.
( DW)
