Bosanski Srbi i hercegovački Hutsi

Ni u memorijalni muzej se nisam uspio probiti. Ni napad na srbijanskog premijera nisam vidio. Ali sam se, možda kao jedini nemusliman u tom trenutku, zatekao u krugu musale čitajući abecednim redom nanizana (prez)imena i godišta rođenja na onim beskonačnim kamenim pločama, baš kad je zagrmio opominjući i smirujući glas reisul-uleme Kavazovića koji je ultimativno, citirajući proroka Muhameda naredio svojim vjernicima momentalni prestanak bilo kakvih manifestacija neprijateljstva prema predstavniku drugog naroda koji im je došao u goste. I tek kad se uvjerio da su te njegove riječi polučile željeni efekt, nastavio je s pripremljenim govorom… A imao je 8372 tu pred njim ležeća razloga da se solidarizira s izgrednicima ili makar da ignorira izgred.

Piše: Darko Kaciga Dubrovčanin
tacno.net

Rado sam prihvatio ponudu nekolicine dubrovačkih Muslimana (molim i njih i čitatelje da mi toleriraju ovaj ovako pisani termin, jer se cijelo moje biće protivi srozavanju termina Bošnjak na aktualni jednovjerskonacionalni limit) da pođemo u Srebrenicu na ovogodišnju komemoraciju dvadesetogodišnjice posljednjeg evropskog genocida, kojega su, je li, to mi Hrvati, dakako i Bošnjaci, nećemo propustiti punim plućima naglasiti, mogli počiniti samo divljaci iz redova (bosanskih) Srba nad apsolutno nevinim bosanskim ( sic!) Bošnjacima. Izračunali smo da ćemo prispjeti ako krenemo u 4 ujutro, pa da radi izbjegavanja vjerojatnih gužvi na graničnim prijelazima u Neumu i Metkoviću, krenemo na Trebinje, pa preko Ljubinja, Stoca, Mostara… Kud nas vrag navede baš na tu hercegovačku, najgoru zamislivu trasu za svrhu ovoga našega balkanskog putešestvija. Naime, ta hercegovačka magistrala prolazi krajem bogatim kraškim jamama poput onih oko Ljubinja u Ržanom dolu, Pandurici, Kapavici Gornjoj, do one najizdašnije u Šurmancima… Prema najnovijim istraživanjima tima znanstvenih eksperata s Hrvatskog instituta za povijest pod vodstvom dr.sc.Ivice Lučića, subspecijalista za hrvatsku, a ponadasve humsko-hercegovačku povijest XX stoljeća, a koja istraživanja su ukoričena u obliku izmjena i dopuna kapitalnog enciklopedijskog projekta rečenoga instituta i njegova subeksperta „Hum i Hercegovina kroz povijest“, konačno je razjašnjeno i nepobitno znanstveno argumentirano da su rečene jame u ono par (pro)ljetnih mjeseci 1941-ve dupkom napunili bezbožnici iz plemena Hutsi provodeći genocid nad pripadnicima susjednog plemena Tutu.

Dalje ta cesta vodi preko razvalina Stoca, do ljeta 1993-će gizdave orijentalne, od UNESCA zaštićene ljepotice na Bregavi , koju su, prema najnovijim istraživanjima eksperata Hrvatskog instituta za povijest predvođenih rečenim dr.sc.Ivicom, te za ovu prigodu pojačanim kolegama iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata pod vodstvom doživotnog ravnatelja istog dr.sc.Ante Nazora, kolektivno silovali potomci onih istih Hutsa, počinivši nad njom tako akt urbicida, odnosno kulturocida, odnosno, po nekim autorima, čak i genocida. Intenzivna znanstveno-kriminalistička istraga spomenutog hrvatskog instituta i rečenog hrvatskog centra o nacionalnoj odnosno plemenskoj pripadnosti žrtava toga genocida još je u tijeku.

Zaobilazeći Mostar već se potpuno razdanilo pa su nas bukvalno ubole u oči stršeće urbanističko-arhitektonske pretpostavke za treću bosanskohercegovačku prijestolnicu: od apsolutno u visinama dominirajućeg križa, preko zvonika koji se odozdo uzdiže maltene do razine temelja toga križa, pa do dvora, sukladno današnjem demokratskim uzusima, apsolutnom većinom izabranog predstavnika Hutsa u Predsjedništvu BiH, temelji kojih dvora poniru duboko u podzemlje (nesuđene) prijestolnice zadirući pri tom u korito lokalnog vodotoka. Učinilo nam se da posluga na gornjim katovima već provjetrava posteljinu, pa smo zaključili da je gazda toga jutra poranio kao i mi.

A, da malo ubrzam putopis, pred Vlasenicom i kroz cijelu Vlasenicu, pa sve do Bratunca i kroz cijeli Bratunac, sve do samih Potočara svaka bandera (dubrovački: pala) oblijepljena plakatom na smrt ozbiljnog Vladimira Visarion…., pardon, Vladimiroviča Putina s, dakako, ćiriličnim natpisom ISTOČNA ALTERNATIVA, a potpisom REPUBLIKA SRPSKA. Na izlazu iz Vlasenice velika ploča s krupnim ćiriličnim napisom: TEŠKO BOGU S NAMA KAKVI SMO, te prezimenom i imenom autora, Vlaseničanina. Kasnije na povratku u jednom od listom pretrpanih restorana poznanici koje smo tu zatekli su se kleli da su zaustavivši se kako bi fotografirati onu poruku, u avliji obližnje kuće ugledali četvoricu potpuno uniformiranih i s kokardama na kapama zakićenih bradatih spodoba kako bezbrižno kartaju.

U Bratuncu smo već upali u kolonu vozila koja se sve sporije kretala, a livade i avlije pretvorene u ad hoc parkirališta bivale su sve popunjenije, pa smo prihvatili velikodušnu ponudu lokalnog gazde da u njegovoj avliji možemo parkirati za 10 KM (s mogućnosti upotrebe zahoda u obližnjoj radionici), i ostatak od cca 1,5 km propješačili, tako da smo pred memorijalni centar u Potočarima došli i stočili se s nesagledivim mnoštvom ljudi i vozila tek nešto prije podne, baš kad je predstavnica Italije završavala svoj govor na iznenađujuće dobrom engleskom.

A odmah nakon nje – naša KGK! Iako je bespoštedno rešetanje od strane Tihomira Dujmovića, prekaljenog novinarskog lisca i nove-stare zvijezde Slobodne Dalmacije za najspecijalnije novinarske zadatke, a kojemu je u nastavcima bila izložena prethodnih dana, moralo ostaviti traga na njezino ukupno psihofizičko stanje, ona je smogla snage i, kao i uvijek, besprijekorno sređena, tečno, kao i uvijek, pročitala svoj, kao i uvijek, formalno korektni, a, kao i uvijek, sadržajno (is)prazni govor.

Uslijedio je slovenski predsjednik Pahor, koji se zaista potrudio svojim porukama, posebice o nužnosti oprosta, opravdati svoj silazak u paradigmu balkanskog pakla.

Na koncu je, nećete vjerovati, baš onaj jednodušno izabrani predstavnik hercegovačkih Hutsa u svom nadahnutom govoru najoštrije osudio ne samo ovaj zločin, kojega je čak hrabro i neuvijeno nazvao genocidom, koji se upravo komemorira, već svaki takav ili sličan zločin , koji su bilo kada i bilo gdje počinili, ili bi ga u budućnosti mogli ponoviti, bilo koji, bosanski, hercegovački ili srbijanski – Srbi.

Da rezimiram, zapravo ništa od onoga zbog čega sam pošao na ovo putešestvije i ništa od onoga medijski najbitnijega što se tamo zbilo nisam vidio. Kao bio sam na komemoraciji u Srebrenici, a Srebrenice ni primirisao. Ni u memorijalni muzej se nisam uspio probiti. Ni napad na srbijanskog premijera nisam vidio. Ali sam se, možda kao jedini nemusliman u tom trenutku, zatekao u krugu musale čitajući abecednim redom nanizana (prez)imena i godišta rođenja na onim beskonačnim kamenim pločama, baš kad je zagrmio opominjući i smirujući glas reisul-uleme Kavazovića koji je ultimativno, citirajući proroka Muhameda naredio svojim vjernicima momentalni prestanak bilo kakvih manifestacija neprijateljstva prema predstavniku drugog naroda koji im je došao u goste. I tek kad se uvjerio da su te njegove riječi polučile željeni efekt, nastavio je s pripremljenim govorom… A imao je 8372 tu pred njim ležeća razloga da se solidarizira s izgrednicima ili makar da ignorira izgred. Da postupi, na primjer, onako kako mutatis mutandis to redovito čine na odnosne obljetnice njegovi kolege po dušobrižništvu, visokodostojnici tzv. „Crkve u Hrvata“, npr. biskup gospićki u odnosu na komemoracije u Jadovnom, nadbiskup zagrebački u odnosu na obljetnice u Jasenovcu, s jedne strane, a jedan i drugi ili bilo koji treći njihov kolega koji je odnosne godine na redu na misnim dernecima Hutsa sredinom svakoga svibnja u Bleiburgu, s druge strane.