Nakon “Sporazuma iz Minska” bi se Vladimir Putin uskoro mogao smijati i zapadnim sankcijama
Savjetnici Kremlja su uoči prevrata u Kijevu u veljači prošle godine upozoravali Vladimira Putina da će američki prodor u Ukrajinu, osim strateške komponente i mogućeg rasporeda dijelova proturaketnog štita NATO saveza na potezu od Crnog mora do Harkova, čime bi bili ugroženi ruski sustavi nuklearnog odvraćanja koji se nalaze iza Urala, pratiti ekonomske sankcije i brojne tužbe protiv strateški važnih ruskih kompanija, prije svega onih u energetskom sektoru.
Aneksijom Krima i Sporazumom iz Minska II, koji može i ne mora biti implementiran, Ukrajina je u srednjoročnom razdoblju nepoželjan partner NATO savezu, a rat koji će se nastaviti, ako do kraja 2015. godine Kijev ne provede ustavne reforme i ne federalizira zemlju, teško će se pretvoriti u izravni sukob NATO saveza i Rusije, a da ne govorimo o nemogućnosti provedbe plana o postavljanju proturaketnog štita na samoj granici Rusije, prije svega zbog blizine granica Donjecke i Luganske Narodne Republike, gdje bi u slučaju takve ugroze Rusija sigurno rasporedila svoje sustave za neutraliziranje prijetnje.
Unatoč svemu, s druge strane igra živaca sa sankcijama i dalje traje, iako one ne daju željene rezultate. Europska unija, kao vjerni vazal Washingtona, ovih dana čini još jednu kardinalnu grešku. Naime, ovog tjedna je Bruxelles pokrenuo „pravni napad“ na rusku plinsku kompaniju Gazprom, optužujući je za prekomjernu naplatu plina kupcima u istočnoj Europi, prenosi portal Poslovni.hr.
Europska povjerenica za tržišno natjecanje, Margrete Vestager, priopćila je „kako istraga protiv Gazproma traje već dvije godine i da bi EU od Gazproma mogla tražiti od 10 do 15 milijardi dolara odštete.
Europska komisija je najavila kako bi službena istraga mogla završiti do kraja godine i onda će se sa sigurnošću znati narušava li Gazprom europska pravila konkurencije, naročito u zemljama istočne i središnje Europe, tj. u Poljskoj, Letoniji, Litvi, Estoniji, Češkoj, Slovačkoj, Bugarskoj i Mađarskoj. EK je priopćila da je ruska kompanija mogla napraviti prekršaj u tri moguća slučaja – prilikom podjela tržišta plina, što otežava slobodne isporuke u zemlje članice EU, prilikom proširenja isporuka plina i prilikom određivanja cijene za klijente i njeno vezivanje za cijenu nafte, piše Russia.hr.
Prema europskom zakonodavstvu, kazna za kršenje pravila konkurencije može dosegnuti 10 posto godišnjeg prihoda kompanije, a ruski gigant ima godišnju prodaju u vrijednosti od preko 100 milijardi dolara godišnje, a Europsku uniju opskrbljuje s oko 30 posto potrebnog prirodnog plina.
Europa u ovim okolnostima jest primarni potrošač ruskog plina i nafte, pa bilo koja šteta od puknuća veza između Ruske Federacije i Europe teško može biti precijenjena, ali se zato Rusija već godinama polako okreće istoku i posebno jača odnose s Kinom, a prema izjavama stručnjaka , za 2-3 godine, u najgorem scenariju 4, ruske će energetske kompanije u potpunosti preorijentirati naftne i plinske tokove prema istoku i Bruxelles kao da ne uviđa kakvu grešku čini.
Čelnik Gazproma, Aleksej Miller, prije nekoliko dana je jasno rekaokako ne postoji ni teoretska mogućnost da se produže tranzitni ugovori o isporuci plina Europi preko Ukrajine, koji ističu 2019. godine, te da će se, što se potreba europskog tržišta tiče, Gazprom u proširenju svojih kapaciteta fokusirati isključivo na „Turski tok“, a u ukupnom poslovanju posebno na azijske partnere.
Specijalizirani portal Oilprice također piše „kako će se Putin posljednji smijati sankcijama Zapada“, dok Bruxelles i dalje nastavlja s mazohističkom politkom sučeljavanja s Moskvom na vlastitu štetu.
Moskva i Gazprom kao da kupuju vrijeme i ne žele zaoštravati odnose s Europskom unijom, ali sve do onog trenutka dok Gazpromu trebaju europski kupci.
Međutim, neke kompanije europskih zemalja kao da vode dvosmjernu politiku. Dok s jedne strane njihove vlade podržavaju Europsku komisiju i „kao partneri NATO saveza ispunjavanju svoje obveze“, njihove kompanije surađuju s Rusijom. Ovdje je konkretno riječ o francuskoj kompaniji Total, ali se nikada neće saznati je li njen bivši izvršni direktor kompanije, Christophe de Margerie, glavom platio svoju odluku da, unatoč sankcijama, poslovno surađuje s Rusijom i Kinom.
Kako god bilo, još jedan znak “prkošenja zapadnim sankcijama” se može smatrati 27. ožujka ove godine, kada je Kina najavila da će s 15 milijardi dolara financirati francuski energetski div Total u ulaganjima u ruski projekt LNG Yamal u sjevernom Sibiru. Unatoč zapadnim sankcijama, većinski dioničar projekta Yamal, ruska plinska kompanija Novatek, teško će obustaviti cijeli posao. Štoviše, Yamal je dokaz da Rusija više ne ovisi o ulaganjima sa Zapada.
Od 27 milijardi dolara investicija u projekt u Yamal, vlasništvo Novateka je 60%, francuski Total ima 20% i Kineska kompanija CNPC 20%, a cilj projekta je iskoristiti ogromne rezerve prirodnog plina u sjeverozapadnom Sibiru, koje sadrže 84% ukupnog ruskog prirodnog plina, čime će se svjetski udio Rusije na brzorastućem tržištu ukapljenog plina udvostručiti.
Arktička regija također sadrži 22% svjetske neotkrivene nafte i plina, a za najveći dio neiskorištenih plinskih ležišta se smatra da se nalaze na ruskom teritoriju.
Trenutno su ruski LNG kapaciteti iznose 10 milijuna metričkih tona godišnje (MTPA), ali će projekt LNG Yamal taj broj više nego udvostručiti.
S početkom izvoza 2017. godine će projekt LNG Yamal će već izvoziti16,5 milijuna tona LNG-a godišnje, što je vrijednost francuske potrošnje plina u periodu od šest mjeseci, a ovaj će sektor i dalje jačati. Doista, prije njegove smrti je bivši izvršni direktor kompanije Total,Christophe de Margerie, imao sasvim normalan poslovni pristup i s Rusijom sklopio posao unatoč sankcijama, tvrdeći da “se taj projekt mora dovršiti”.
Međutim, najava Kine o sklapanju ugovora s francuskom kompanijom za daljnje financiranje projekta LNG Yamal pokazuje da je poslovni pristup kakvog je imao Christophe de Margerie iznimka i nakon godina zapadno-ruske međuovisnosti o energetskim projektima, režim sankcija je odlučno gurnuo Moskvu prema Aziji, gdje sada traži potporu, financiranja i tehnološku razmjenu (know-how).
Nakon od više od 20 godina stagnacije u energetskom sektoru, Kina i Rusija su konačno potpisali 20-godišnji 700 milijardi dolara vrijedan ugovor o isporuci plina Kini, što je oko 17% od ukupne godišnje potrošnje Pekinga. No, to je samo prvi korak.
Tijekom putovanja u Indiju u prosincu 2014. godine, predsjednik Vladimir Putin i indijski premijer Narendra Modi su potpisali niz bilateralnih sporazuma, nazvanih “Druzhba-Dosti”, s ciljem unapređenja suradnje u obrani i energetskih industrija dviju zemalja.
Štoviše, prema ugovorima će Indija i Rusija “istraživati zajednički razvoj tehnologija za preradu rijetkih materijala u ruskom Arktiku”. Najavljujući posao, Putin se ponosno našalio “kako su Rosneft i Gazprom dvije najveće zajedničke tvrtke, koje se zajedno sa svojim indijskim kolegama pripremaju za projekte u razvoju ruskog Arktika i jačanju sektora ukapljenog plina.”
Ova dva sporazuma iz 2015. godine su bila pravo iznenađenje za ruske arktičke projekte i svu popratnu industriju zemalja-partnera, čiju važnost ne treba podcjenjivati. Moskva je svoj posao u Aziji u potrazi za potporom, financiranjem i tehnološkoj razmjeni završila. Takav ubrzani pomak Rusije prema azijskim partnerima dovodi do zabrinjavajućeg trenda za budućnost mogućnosti ulaganja za zapadne tvrtke, koje režimom nametnutih sankcija sada naprosto imaju vezane ruke.
U rujnu 2014. godine su ruski Rosneft i ExxonMobil otkrili ogromne rezerve prirodnog plina i nafte u Karskom moru, ali je zbog američkih sankcija nametnutih samo nekoliko dana kasnije Exxon bio prisiljen odustati od 700 milijuna dolara vrijednog projekta i povukao se iz Arktika. Kao rezultat toga, Rusija se morala okrenuti partnerstvu s azijskim zemljama, od kojih je dobila svu potrebnu stručnost i tehnologiju za razvoj svojih unosnih arktičkih ležišta.
Od 61 velikog naftnog i plinskog polja koja su otkrivena unutar Arktika, 42 se nalaze u na teritoriju koje koje pripada Rusiji. Dok su sankcije ozbiljno ugrožavale rusko gospodarstvo i vršile udar na rusku valutu, jednako tako su pogodile zapadne kompanije kojima je onemogućeno da se udruže s ruskim tvrtkama i iskoristite ove ogromne rezerve.
Unatoč tome što je odsječen od zapadnog financiranja i tehnologije, analitičari su izrazili optimizam po pitanju projekta Yamal, a broj ljudi koji rade na projektu će se sa 6 000, koliko ih trenutno radi na njemu, do kraja ove godine povećati na 15 000.
“Budući da sam bio tamo, shvatio sam da će projekt postati stvarnost”,izjavio je je naftni analitičar Maxim Moshkov.
Ako situacija i dalje ostane kakva je danas, onda je ovim će poslana zabrinjavajuća poruka Zapadu, jer ruski energetski sektor će se od učinka zapadnih sankcija sigurno oporaviti u srednjoročnom razdoblju.
Projekt Yamal LNG i potez Kine, te novootkriveno partnerstvo Rusije s Indijom su ključni koraci Moskve u planu podrivanja zapadnih sankcija. Sada je svima jasno da su sile u nastajanju, ujedno i partneri Rusije iz skupine BRICS, više nego spremne da popune prazninu koju su širom otvorenu ostavili odbjegli zapadni investitori.
Sa svoje strane, Sjedinjene Države su nedavno poručile “kako ne vide kraj sankcijama sve dok Krim ne bude vraćen Ukrajini” i Zapad kao da ne vidi rizik pretpostavljanja geopolitičkih i geostrateških ciljeva Washintona onih zajedničkim ekonomskim, posebno u rastućoj industriji energetskog sektora.
Američke ekonomske sankcije su Rusiju zbližile s azijskim partnerima više nego je to ikada zabilježeno u povijesti, a pokojni De Margerie je svima govorio: “Možemo li živjeti bez ruskog plina u Europi? Odgovor je ne. Postoje li razlozi da živimo bez njega? Mislim da je ne postoji!“
I dok zemlje članice Europske unije i američka vlada iz Ukrajine nastoje poljuljati Putina, bilo bi bolje da razmišljaju o neželjenim dugoročnim posljedicama koje sa sobom nosi izbjegavanje suradnje s ruskim tvrtkama na Arktiku i kakve će to posljedice imati za europsku i američku ekonomiju.
Kao što je rekla Aliona Afanasjevna, viša analitičarka Forex Cluba: “U kriznim vremenima uvijek postoji mogućnost za jačanje svoje pozicije na određenom tržištu.”
“I dok su ostale međunarodne tvrtke bježe sa scene, ukupna predanost Rusije i kompanije Novatek projektu Yamal LNG jamči još veću suradnju s novim-starim partnerima. Zapadne vlade i energetske kompanije bi to trebale uzeti u obzir”, za Oil Price piše Scott Belinksi.
Što na kraju čini Europska komisija? Prijeti Gazpromu tužbom i zahtjevom za odštetu u iznosu 10% ukupne godišnje zarade, što bi moglo biti između 10 i 15 milijardi dolara. Scott Belinksi je napisao „kako će se Putin posljednji smijati zapadnim sankcijama“, a mi zbog sulude, mazohističke i vazalske politike Europske komisije moramo strahovati da se ruski predsjednik ne smije preglasno, jer ćemo u tom slučaju mi, kao stanovnici zemalja Europske unije, morati plaćati račun za odluke političara koje smo izabrali ili koje su nam nametnuli. Posve svejedno, oni donose odluke u naše ime, a te odluke nas vode u propast.
Svu su se nakon maratonskih pregovora u Minsku, nakon 16 sati sastanka s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, francuskim predsjednikom Hollandeom i ukrajinskim predsjednikom Porošenkom pitali zašto se Putin smijao kad je izašao iz dvorane za pregovore, a uskoro bi se mogli pitati zašto će se smijati i nametnutim sankcijama, čije ćemo posljedice na kraju mi morati plaćati.
Vezano za temu: Rusija treba još 2-3 godine da se potpuno okrene istoku – imperativ Washintona je spriječiti jačanje rusko-kineskog saveza
