1884. godine Austro-Ugari uspostavili kolski saobraćaj u Sarajevu
Stoljećima, sve do otkrića parnog stroja, za potrebe prijevoza ljudi i dobara koristili su se prvenstveno konji. U starom Sarajevu su se za uprezanje konja pravile posebne prikolice koje je narod prozvao arabe. Taj turcizam koji predstavlja kola ostao je do danas, pa se može čuti da neki stariji umjesto automobil kažu araba.
Prema riječima Mufida Garibije, arhitekte i dobrog poznavaoca historije grada, razvoj Sarajeva za vrijeme vladavine Austro-Ugara bio je nezamisliv bez konja.
Gradnja Katedrale
– Austrijske vlasti su dolaskom u Sarajevo, poslije izgradnje stare Željezničke stanice, došle na ideju da uspostave kolski saobraćaj, odnosno da kao sredstvo javnog prijevoza uvedu tramvaj koji će po uskotračnim šinama vući konji. Gradnja Katedrale bila je dodatni poticaj za uvođenje kolskog tramvaja, jer je ideja bila da se njime, osim ljudi, prevozi i materijal za njenu izgradnju– kazao je Garibija.
Tako je avgusta 1884. godine počela gradnja pruge od stare Željezničke stanice na Čengić-Vili do Katedrale. U sklopu gradske pruge bila je izgrađena i glavna tramvajska stanica, na sadašnjem Trgu oslobođenja-Alija Izetbegović.
– Pruga je bila s dva kolosijeka, polazila je od stare Željezničke stanice, današnjom Titovom ulicom do Katedrale, zatim se Ferhadijom ponovo vraćala do Ćemaluše (Titove ulice) i opet do stare Željezničke stanice. Ovakav kružni tok s dvostrukim kolosijekom omogućio je lakše i brže kretanje tramvaja – rekao je Garibija.
Finansiranje konjskog tramvaja i pruge s glavnom stanicom koštalo je više od 150.000 kruna.
Uredna kola
– Vlasti su posebnu pažnju vodile o disciplini u tramvajima. Materijal se prevozio u posebnim kolima, a tramvajska su uvijek bila čista, uredna i nakićena. Osoba koja je upravljala konjima nije bila u kabini, dok je drugi činovnik vodio pažnju o naplati i redu u tramvaju – navodi Garibija.
Imao 28 sjedećih mjesta
Garibija pojašnjava da je tramvaj bio napravljen od metala i lijepo dizajniran. Imao je 28 sjedećih mjesta i ličio na onaj iz Beča. Vožnja od Čengić-Vile do Katedrale trajala je 28 minuta, a povratak je nekoliko minuta duže, jer su vozači usljed blagog nagiba morali više kočiti.
Niske cijene karata
– Cijena karata je bila niska i pristupačna svakome, pa su Sarajlije u slobodno vrijeme koristile tramvaje za obilaske grada. Razgledali bi šta se to novo dešava i tražili nove teme za čaršijske besjede – ističe Garibija.
avaz
