Paolo Barnard: Kako srušiti diktaturu? Samo zahvaljujući europskom “Gorbačovu”!
Diktatura elite se može srušiti iznutra samo ako i kada – u pravom trenutku – njen kolaps uzrokuju pripadnici istih snaga, prosvijetljeni i visoko obučeni, koji su bili sposobni da godinama prežive “pod površinom” i koji su zadobili povjerenje te iste diktatorske elite.
Najbolja pouka iz povijesti je kolaps Sovjetskog Saveza, koji se dogodio na jedini mogući način, a to je iznutra, zahvaljujući bivšem agentu KGB-a i budućem predsjedniku Mihailu Gorbačovu. Tako u svom blogu piše talijanski novinar i stručnjak za globalizaciju Paolo Barnard, koji je komentirao suprotstavljena mišljenja čitatelja o političkoj ulozi instrumenata masovne komunikacije kao što je Facebook.
Raspravljalo se o tome je li Facebook izvanredna prilika da se u cyber-prostoru šire revolucionarne poruke ili je samo “opijum za narod” koji svima daje priliku bezopasnog oduška u kontroliranom sustavu industrijske komunikacije? Oba tumačenja su istinita, piše Barnard na svom blogu. Sa svim svojim ograničenjima, čak i Facebook može biti od koristi čovječanstvu, ali pod uvjetom da se jednog dana probudi jedan “Gorbačov” koji će biti spreman uzdrmati same temelje moć. U suprotnom slučaju, bilo koja vrsta pobune izvana će biti beskorisna.
Bloger Nicolas Micheletti je optimističan i piše kako je Facebook izrazito podcijenjeno oružje.
“Istina je, može dovesti do ovisnosti. Odvaja nas od stvarnosti i oduzima slobodno vrijeme koje možemo posvetiti proučavanju tekstova za otvaranje uma. Ali mreža koju je stvorio Zuckerberg može informirati i senzibilizirati. Na Facebooku svaka osoba može biti “novinar” i svatko može biti izvor informacija”, kaže Nicolas Micheletti.
Međutim, Lorenzo Cortonesi ne gaji nikakve iluzije i za njega se na društvenim mrežama “mogu podržavati i širiti pametne ideje, ali samo do onog trenutka dok ne počnete ići na živce određenim krugovima”.
“Ako ste došli do 60 milijuna pregleda, to jest do brojki koje stvarno mogu nešto promijenti, možda pričajući o ”europskom ekonomicidu”, nestat ćete u virtualnoj magli u roku od 20 sekundi. Razlog? Facebook jednostavno nije osmišljen da bi se na njemu vodilo pravo ”novinarstvo”. Realno gledajući, zar netko stvarno misli da bi netko od nas mogao promijeniti svijet na Facebooku ? Ma dajte, molim vas!? Zar stvarno mislite da Merkel i Draghi ne znaju što je Facebook i koju bi silu mogao osloboditi da stvarno “proradi?”, kaže Lorenzo Cortonesi.
“Multinacionalne kompanije ništa ne prepuštaju slučaju”, odgovarajući Michelettiju piše Cortonesi.
“Facebook je upravo ono što je Paolo Barnard rekao u jednom starom intervjuu u kojem je govorio o Beppeu Grillu i njegovim “grillinima” – ispušni ventil. Dodao bih, Facebook je mjesto za letargične senilce koji na njega postavljaju fotografije mačića i glupe aforizme. Ništa više. I to ne smeta nikome. Oni koji su pokušali dijeliti ozbiljne informacije su zabranjeni, cenzurirani, zasjenjeni. Razlozi? Naizgled tehnički ili zbog ponašanja, ali su u stvarnosti nekome počeli ići na živce ili su postali opasni. Upravo smo proteklih dana imali dokaz tome, kada je stranica Paola Barnarda uklonjena nekoliko puta. Dakle, nemojmo se zauvijek zavaravati tim “vizijama” spasenja kako se ništa ne mijenja ništa iz kuće ili pišući neki članak. Istina je da se elita ne boji Facebooka, jer su oni ti koji su uložili novac da bi funkcionirao. U redu. Što onda učiniti? Samo 0,2% javnosti, prema Barnardu, shvaća tko vlada našim životima, odnosno, da su to beskrajno moćne nadnacionalne strukture. Dakle, koje alate i strategije koristiti da bi se zaustavio taj stroj?”, piše Lorenzo Cortonesi.
Iskreno, koliko je važno pisati transparente sprejem i paradirati ulicama? Koliko je važan Facebook? Treba li informirati ljude? Treba li osnivati neprofitne i nevladine udruge? Treba li se odlučiti na štrajk glađu ili svojim tijelom ići pred gumene metke?
Paolo Barnard, novinar, analitičar i autor knjige “Najveći zločin” (Il piu grande crimine) u kojoj prvi javno govori protiv “državnog udara” financijske elite nastanku neo-feudalne demokracije, zalaže se za drugo rješenje.
“Možda je jedina stvar koju zaista vrijedi učiniti sjediti 35 godina svog života u tišini, zaslužiti bijeli ovratnik unutar prostorija nekakvog ministarstva ili mega-banke, naći svoje mjesto u moćnim think-tankovima, ući na Bocconi i Sapienzu i iznutra pokrenuti napad”, kaže Paolo Barnard.
“Sovjetski Savez nikada u svojoj povijesti nije osjetio “gelere” tragičnih žrtava i herojstvo disidenata koji su skončali u mentalnim bolnicama ili u Sibiru, da bi na kraju bio srušen od strane vlastitog predsjednika, sigurno ne od Reagana i pape. Završni udarac ovoj diktatorskoj eliti, ako se to ikada dogodi, zadat će se koalicija super-tehnokrata koji će pogodovati javnom interesu. Takve osobe, koje pripremaju smrtonosni udarac, već zauzimaju pozicije moći. Pojednostavljeno, to je ono što se dogodilo kada su John Maynard Keynes, Piero Sraffa i neki visoko rangirani britanski intelektualci poput Williama Beveridgea, svi čvrsto umreženi u krugovima moći u Velikoj Britaniji, teoretizirali o socijalnoj državi, punoj zaposlenosti i gospodarstvu u javnom interesu. Ti su ljudi tada promijenili Europu”, pojašnjava Barnard.
To se dogodilo i u Italiji, 1970. godine, kada su Giacomo Brodolini i Gino Giugni, postali autori za radnike najnaprednijeg Radničkog statuta na svijetu. Oni su također bili “bijeli ovratnici u centrima moći”. Izvrsni! Današnja misija je uputiti nekog novog “Gina Giugnija” u Mosler Economics i tamo povratiti izgubljeni monetarni suverenitet, osloboditi državu financijskih ucjena i preusmjeriti gospodarstvo prema punoj zaposlenosti. Novi insideri će morati napredovati u sjenci i zauzimati važne pozicije s kojih će onda, jednog dana, moći potkopati neo-feudalno uređenje koji je uništilo europsku demokratsku civilizaciju. Jednako kao Gorbačov, insajderi će morati osvojiti puno povjerenje diktatorske elite i zauzimati sve veće pozicije u strankama, vladama i institucijama Europske unije, upravo kao da su vjerne marionete diktatorske elite. Rizik? Postoji, naravno i moguć je samo da se, u pravom trenutku, njihov napad uguši u nekoj od kontrolnih soba.
Međutim, to je trenutak u kojem u igru ulaze udruge i aktivisti koji nikada nisu otkrili svoju vezu s “infiltriranim bijelim ovratnicima”. No, do tog trenutka militanti “moraju raditi kao ludi da se umreže na širem teritoriju i dosegnu što veći broj svjesnih pojedinaca. Nikako ne treba djelovati među ukupnim javnim mnijenjem, jer je ključ nacionalnog spasa da infiltrirani bijeli ovratnici moraju ostati skriveni”.
Misija je, dakle, “otkriti jednom dijelu stanovništva fatalnu prijevaru koju provodi diktatorska elita. Drugim riječima, moraju shvatiti da ne postoji drugi način, te da je uništenje civilizacije i ljudskih prava već gotova stvar”.
Radi se o stvarima od najveće žurnosti. Ovo djelo “olakšavanja”, kaže Barnard, potrebno je kako bi se riješilo ključno pitanje: stvaranje relativne mase javnog mnijenja koja će podići glas kada “naši bijeli ovratnici” eliti na vidjelo iznesu svoje prijedloge. Diktatorska elita će to pokušati ugušiti, ali ako se javno mnijenje, čak i u malom broju, ali vrlo bučno, suprotstavi tome, moćnici će se uplašiti. U stvari, jedina što na svijetu može zastrašiti moćnike i jest pobunjeno javno mnijenje, pa čak i sam dojam da bi se javnost mogla pobuniti. Ne vjerujete? Kako mislite da se Pannella izborio za pobačaj i razvod u Italiji i to u vrijeme kada su zemljom neprikosnoveno vladali demokršćani i Vatikan? Tada se pokrenuo samo mali dio javnosti, ali vrlo bučan. Na “narod” općenito ne treba računati. Takva “većina” vrijedi manje od čvrste, kompaktne i odlučne manjine građana koja želi da se njihov glas čuje. Dakle, sve je u redu. Čak i Facebook, ali sve dok postoji jasna strategija.
Možemo se složiti ili ne s jednim ili jednim od izlaza kojeg nudi Paolo Barnard, ali činjenica jest da su se veliki imperiji uglavnom urušili iznutra. Sovjetski Savez, kojeg navodi kao najbolji primjer, nikada se ne bi urušio da bezlični partijski aparatčik Mihail Gorbačov desetljećima nije napredovao u strukturama vlasti sovjetskog carstva i na kraju mu iz predsjedničkog ureda zadao smrtni udarac.
Za Gorbačova se tvrdi da je bio preobraćen od agenata druge strane, najvjerojatnije tijekom posjeta Belgiji 1972. godine, a moguće je da je povjerovao u propagandu koju je širila CIA. Koja je od te dvije verzije istinita, potpuno je nevažno. On je desetljećima djelovao upravo onako kako savjetuje Barnard, kao “bijeli ovratnik iz sjene” kojega je u presudnom trenutku ga je podržala bučna manjina.
Postoje li takvi “bijeli ovratnici” danas u europskim nacionalnim strankama i vladama i institucijama Europske unije? Paolo Barnard tvrdi da da. Može li se vjerovati u pretpostavku da će jednog dana ti super-tehnokrati pokrenuti pobunu protiv diktatorske elite u korist javnog interesa i da će se ta prosvijetljena i visoko obučena skupina, koja je bila sposobna godinama preživjeti “pod površinom”, doista odlučiti na takav korak? Moguće. Zašto ne. No, trenutak kada se to dogodi će tražiti bučnu manjinu koja neće dozvoliti njihov nestanak i, prema Barnardu, čak i Facebook može odigrati presudnu ulogu da se to ne dogodi, ali samo pod pretpostavkom da se onaj mali dio militantnih aktivista ne zadovoljni ovim sredstvom komunikacije kao “ispušnim ventilom”.
Konačno, iako u ostvarenju posve drugih ciljeva, društvene mreže su odigrale ključnu ulogu u podizanju revolucija poznatih kao “Arapsko proljeće”. No pazite da vas, po izračunu Lorenza Cortonesija, ne pregleda oko 60 milijuna korisnika, jer će u tom slučaju iznervirani moćnici učiniti da u roku manje od 20 sekundi nestanete u virtualnoj magli.
Izvor: Barnard: Via la dittatura? Solo grazie a un nuovo Gorbaciov!
