Tako se mogao ponašati samo čovjek koji je pred svoje interese stavljao vrijednosti bosansko-hercegovačke zajednice
Piše: Ivo Lučić
Kad je prije tri godine umro fra Luka Markešić, dio medija je o tome izvijestio s neugodnom ravnodušnošću, a dio ga otvoreno optužio za izdaju hrvatstva. Fena je objavila škrtu vijest od jedva 60 riječi, a tek nešto malo širu Hina. U potonju je, unatoč kratkoći, dopisnik iz Mostara uspio ugurati tvrdnje da je Markešić podupirao Željka Komšića koji je izabran za člana Predsjedništva “mimo većinske volje hrvatskih birača u BiH” te da su mu “oponenti zamjerali da je u vrijeme komunističkog režima bio blizak Savezu komunista”.
Takve manipulacije u objavi o smrti ne bi se posramili ni oni za čiju su suradnju optužili Markešića, i to iz najtvrđih vremena komunističkih vlasti. Naime, Markešić je, zajedno s čitavim klerom u BiH, podržavao “hrvatsku politiku” dok se nije izopačila do te mjere da je suučesništvo s njom postalo posve neprihvatljivo svima koji drže do sebe, a kamoli za svećenika, sveučilišnog profesora i intelektulaca u jednoj osobi.
Zato sam obećao sebi da ću, čim mi se ukaže prilika, iznijeti svoja iskustva i dojmove koje je na me ostavio fra Luka. Premda sam imao svega nekoliko susreta s njim, osobnih ili kao čitatelj, njegovi su argumenti djelovali toliko uvjerljivo da su utjecali na formiranje nekih od mojih shvaćanja i stavova. Ni u kojoj fazi svoga obrazovanja nisam fra Luku imao za profesora. Nisam nikada išao na njegove mise. Sreli smo se svega nekoliko puta, ali utjecao je na mene više nego brojni moji profesori i svećenici čije sam mise slušao.
Novinari trebaju plakati
Prvo, fra Luka me naučio važnu profesionalnu lekciju. Protivno medijskim pravilima po kojima su činjenice svetinja, a emocije nešto neprikladno, čemu su nas učili i na fakultetu i u redakcijama, fra Luka je jednom prilikom istaknuo da kad pišu o tragediji, novinari trebaju plakati. Kad netko umire, kazao je oko sredine devedesetih, ljudi plaču. Kad umire jedan čovjek, treba plakati, a danas umire cijeli jedan narod – Bosanski Hrvati. Zato novinari trebaju nad tim plakati.
Doista, hinjenje neutralnosti i oslanjanje samo na činjenice o teškim tragedijama, može biti dio falsificiranje stvarnosti, jednako kao ustrajavanje na načelima objektivnosti. Kad se radi o tragediji na koju je Markešić upozorio, na uništavanje cijele jedne izvorne etnohistorijske matice bosanskog hrvatstva, iz koje su u važnoj mjeri generirane zajednice na zapadu i sjeveru, više je medija bilo u funkciji prikrivanja tragedije i zločina koji su toj matici počinjeni, nego što su o njezinoj sudbini pisali točno, suosjećajno i solidarno. Pored stručne i ljudske nedoraslosti novinara, tome je ponajaviše pridonijela politika Zagreba i Mostara. Zato je vijest o smrti fra Luke Markešića, kao jednog od najistaknutijih zagovornika autonomne politike bh. Hrvata, pisana po volji rečenih politika, a nipošto nije dostojna ispraćaja osobe koja je bila poglavar čuvenih bosanskih franjevaca u teškim vremenima.
Ideja Bosne
Drugo, fra Luka je svojom idejom Bosne u velikoj mjeri pridonio konstrukciji moga osjećaja domovine, koji se nekako bio izgubio. Sedamdesetih i osamdesetih politički procesi u BiH bili su mi odbojni, a modernizacija je potpuno rastočila zavičajnu zajednicu, pa je i sam pojam Bosne i Hercegovine za me postao neka vrsta povijesne lešine. Prvi zanos nakon političkih promjena uništio je ratni sukob, potpuno otimanje javnog dobra i privatizacija simbola. Stoga je fra Lukino tumačenje Bosne kao ideje i neke vrste idealne države, koja da bi opstala treba uvažiti interese svih nacionalnih zajednica, građanskih sloboda i iskustva suživota i suradnje, te koja se mora izgrađivati na svijesti o zajedničkom ishodišu, u meni proizvela rezonancu. Iznimna prirodna raznolikost, koja može pridonijeti osjećaju vlastitog ponosa, kulturni diverzitet koji slijedi bh. prirodu, kao i civilizacijski razvoj ostvaren u zadnjih 150 godina, govori da takva država ima podlogu i da ne bi trebala biti nerealna. Povremeno bih pratio fra Lukine tekstove i tekstove drugih bosanskih franjevaca jer me zanimalo kako u tim kompliciranim povijesnim prilikama vide odnose općeg i posebnog, nacionalnog i regionalnog, religijskog i ateističkog, kako valoriziraju tradiciju, i kako vide Bosnu i Hercegovinu.
Izvještavanje sa Sabora Hrvata BiH u okupiranom Sarajevu
Upravo mi je fra Luka omogućio da posjetim okupirano Sarajevo i u njemu novinarski pratim Sabor Hrvata u BiH, 6. veljače 1994. Do toga je došlo vjerojatno nakon neke od konferencija za tisak u Zagrebu – tadašnji bosanski franjevci bili su smješteni u Samoboru – na kojoj je takav skup najavljen. Zbog pridobijanja vodstva kuće da mi odobre put i dogovora oko organizacije, fra Luka je dolazio u Hinu i razgovarali bismo o tome u kantini u podrumu zgrade. Neki njegovi kolege i poglavari dolazili su, kad je trebalo, kod direktora i bili “kulturno” primani, ali nažalost, bez nekog rezultata. Fra Luka me, naprotiv, prijavio kao sudionika skupa, a ne kao novinara, jer je jedino tako bilo moguće doći – IFOR-ovim transportnim avionima – u Sarajevo.
Iako je Hina u Sarajevu imala dopisnika rođenog Sarajliju, vrlo cijenjena čovjeka i novinara, on je morao napustiti svoj grad zbog medijskog rata koji se mjesecima vodio između Zagreba i Sarajeva, a u koji se uplela i Hina unatoč razboritog odnosa dopisnika. Tako se Hinino izvještavanje iz Sarajeva mjesecima svodilo na prenošenje kratkih vijesti stranih agencija o tome koliko je u Sarajevu taj dan bilo ranjenih i poginulih.
Taman kad sam došao u Sarajevo, u hotelu se pronijela vijest o strašnom masakru na tržnici Markale, zbog čega cijeli dan nisam smio izaći. Predvečer, uzvanici su otišli na prijem kod nekog od crkvenih poglavara, ali mene nisu pozvali. Možda je netko smatrao da bih, kao novinar Hine, mogao biti “Tuđmanov špijun” i da je bolje da nisam u sve upućen. Sa skupa sam izvještavao kao jedini novinar iz Hrvatske. Kao da se radi o nekom sasvim rutinskom i za zajednicu nevažnom događaju.
Ratno Sarajevo
Zapravo, bilo je sasvim obrnuto. Hrvatska vlast je to znala i skup je održan protiv njezine volje. Podržavao ga je niz oporbenih stranaka, među ostalim, tada vrlo kredibilan HSS Drage Stipca, te kulturne ustanove poput Matice hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, kao i brojna društava iz inozemstva. Da bi oslabili njegov javni utjecaj, u Livnu je organiziran provladin skup s kojeg su izvještavali brojni mediji.
Zbog izolacije Sarajeva, slanje vijesti je bilo komplicirano, a ponekad bi se tekst i izgubio na putu do Hinina deska. S hotelskog faksa morao sam tekstove slati u Predsjedništvo BiH, jer je samo ono imalo međunarodnu vezu, a oni u Zagreb, što me prisiljavalo da pišem rijetko i sažeto. Redakcija je vagala svaku riječ, a ja sam dobio upute da se u idenftificiranju organizatora distanciram odrednicama tipa “koji sebe nazivaju” itd.
Zbog atmosfere na skupu i zbog boravka u tadašnjem Sarajevu, mnogi su mi se događaji trajno urezali. Svjedočio sam neobičnoj etici koja se razvijala iz te potpuno neobične organizacije života, vidio brojne prijatelje i rodbinu od kojih se neki nisu susprezali plakati preda mnom kao mala djeca. Bio sam na sprovodima žrtava s Markala koji su trajali svega nekoliko minuta, s minijaturnim vijencima od krep papira. Bio sam zahvalan i srce i mi je bilo veliko kao kuća. Za to je zaslužan fra Luka, i nikada mu to neću zaboraviti. Tako se mogao ponašati samo čovjek koji je pred svoje interese stavljao vrijednosti bosansko-hercegovačke zajednice.
(Prometej.ba)
