Donošenjem odluke o vanrednom stanju u Republici Srpskoj, gotovo svakodnevno počele su se donositi nove mjere. Od zabrana kretanja za starije, preko policijskog časa, sve do najnovijih obaveza nošenja zaštitnih maski i rukavica.
SARA VELAGA / Buka
A potom i ograničenog kretanja za grupe koje broje više od tri člana. Vremenom je postalo upitno i na koji način se građane informiše, ali i to koliko se krše ljudska prava donošenjem novih odluka.
Mogu li se građani uopšte snaći u novonastaloj situaciji i kako im se čini način donošenja odluka, istražili smo za BUKU.
Aktivista i član grupe Pravda za Davida Ozren Perduv za BUKU navodi kako je najvažnije slušati stavove struke, koja bi ujedno trebalo da vodi glavnu riječ. Međutim, ono što mu smeta jesu potezi izvršne vlasti.
„Smeta mi to što sa više mjesta dobijamo uputstva kako da se ponašamo, šta smijemo, a šta ne. Jedan štab, drugi štab, ministar, predsjednica, premijer, srpski član predsjedništva, gradonačelnik, glavno koordinaciono tijelo. Svaki dan od strane navedenih dobijamo spisak mjera koje treba da poštujemo. Često se dešava da ljudi koji nisu nadležni za neke od stvari istupaju u javnosti i saopštavaju odluke. Vrlo teško je to sve ispratiti, pogotovo za mjere koje stupaju na snagu gotovo odmah. Čini mi se kao da sve vrijeme moram biti ispred TV-a ili na društevenim mrežema kako bih bio u toku. Takav pristup smatram neozbiljnim.“
Dodaje da je prva uredba donesena od proglašenja vanrednog stanja od strane predsjednice ona o zabrani izazivanja panike, pa ga interesuje da li je baš ta uredba morala biti prva?
„Da li je moguće da je to toliki prioritet. Bojim se da bi moglo doći do zloupotrebe te uredbe. Želim da vjerujem da se to neće desiti. Takođe, može se primijetiti da donesene mjere ipak ne vrijede za sve isto i to predstavlja moguću opasnost da onda i drugi građani manje poštuju donesene mjere. Prije svega mislim na vjernike koji se okupljaju na crkvenim liturgijama. Približava nam se najveći pravoslavni praznik i mogu se očekivati velika okupljanja vjernika. Kako će se država odnositi prema tome? Mogli smo primijetiti da vlastodršci izbjegavaju da te događaje komentarišu. Po svemu sudeći, ne žele da se zamjere Crkvi.“
Navodi kako nema ništa protiv crkve, kao ni protiv vjernika, ali odgovornost u ovoj situaciji bi trebala biti zajednička svima nama. A pravila bi morala da vrijede za sve jednako.
No, ne samo da pravila ne vrijede jednako za sve, već naše vlasti konstantno pooštravaju mjere, što nije slučaj u zemljama gdje je demokratija razvijenija. Upozorava na to predstavnik Centra za životnu sredinu Tihomir Dakić, koji za BUKU ističe da je jedan od razloga uvođenja tih mjera pojašnjenje da smo mi, kako kaže “‘stoka’ koja ne zna da posluša savjete i upozorenja stručnih lica, ako i kada se ona jave.
„Gledajući ljude na ulici više od 90% ljudi koji se kreću slušaju poreporuke iovako oštre, tako da ne vidim smisao daljnjih zaoštravanja, sem jedne. Radi se o prikrivanju propalog zdravstvenog sistema, tako da su u pravu kada kažu da je “isključivo do nas” ako želimo da se izvučemo iz ovoga šta god da je u pitanju, jer na njih ne možemo ili možemo veoma malo da računamo.“
Upozorava kako prilikom donošenja mjera vidimo samo nekoliko predstavnika, a postavlja se pitanje gdje je sveobuhvatni pristup donošenja odluka?
„Gdje su psiholozi, ostali epidemiolozi, doktori različitih struka, pa što ne i profesori fizičkog vaspitanja? Šta radimo od ljudi? Kažemo im ostanite kući, vežite se za radijator, spustite roletne jer će virus kroz otvoreni prozor? Mislim da je previše istih informaicja, svi mediji pišu samo o smrti, zaraženim, respiratorima, koja vlada šta radi. Na dnevnom nivou znamo koliko je ljudi koliko umrlo, Niko ne govori o tome koji su načini ostali da se borimo protiv zaraze, a da to nisu smiješne maske i zarazne rukavice?“
Dodaje kako u svakom informisanju nedostaje pojašnjenje zašto se neka odluka donijela, a navodi kako ne shvata ni koja je uloga srpskog člana Predsjedništva Milorada Dodika u novonastaloj situaciji.
„Koja je njegova uloga generalno? Predstavnik kriznog štaba? Možda je Bog, Otac i sveti Duh za mnoge, ali mislim da nije osoba od koje bi se trebale uzimati izjave po pitanju mjera.“
Ističe kako je jedna stvar evidentna u ovom periodu, a to je da postoje ljudi koji isključivo vjeruju Vladi i povezanim tijelima, kao i oni koji apsolutno ne vjeruju Vladama i žele struku, ali i mali broj onih koji nikome ne vjeruju i imaju svoje teorije.
„U svemu ovome očigledno je da se pokušalo i uspjelo u nekoj mjeri zabraniti kritika djelovanja vlasti, pa vas love po FB i uživo, ukoliko nešto prokomentarišete loše po trenutnu vlast. Kako se to zove? Ograničavanjem kretanje starijim licima narušavate njihovo zdravlje i naredne godine epidemije će ih desetkovati i ne mora to da bude Corona, pratite statistiku i vidjećete, ali ko sada za to mari. Ljudi se moraju kretati a pogotovo starija lica, stoga je bitno da ko može i ima mogućnosti ide na selo i bježi od ovog urbanog terora.“
Zaključuje kako ograničavanje da se ljudi socijalizuju utiče na ljudsku psihu, a evidentno je da veliki dio naroda ima PTSP pa su nove generacije odgojene da ne razmišljaju, nego slušaju nadređene.
„Nema kritičkog razmišljanja, takve osobe su protjerane posljednjih godina. I na kraju, ovo naroda što je ostalo voli ove mjere, sviđaju im se policijski čas, zabrane kretanje i slično. Ostavljen im je mali prostor slobode u koji gledaju kao nagradu i poklon jer su poslušni. Žao mi je, ali je to tako. Ovaj narod i kada sve ovo prođe, neće htjeti veću slobodu.“
Na ugrožavanje ljudskih prava i sloboda upozorava advokatica Jovana Kisin, koja za BUKU navodi kako se postavlja pitanje koliko su ova ograničenja nužna i legitimna.
„Svakako da prioritet u vanrednom stanju mora imati princip transparentnosti, dakle poštivanje načela javnosti u smislu redovnog i blagovremenog obavještavanja građana o preduzetim mjerama, zatim upozoravanja pa tek onda mjere sankcionisanja ukoliko dođe do kršenja. Poštivanje ovog redoslijeda je nužno u situacijama kada odluke koje se donose stupaju na snagu danom donošenja kao što je slučaj sa zaključcima Republičkog štaba za vanredne situacije. Kada je u pitanju kažnjavanje, prioritet moraju imati delikti koji se tiču širenja zaraze i ugrožavanje zdravlja ljudi, nikako verbalni delikti kao što se sprovodi u praksi.“
Upozorava na niz pravnih pitanja na koji način ispoštovati odluke koje stupaju na snagu samim danom donošenja.
„Propisati da određena odluka stupa na snagu narednog dana od dana donošenja ne bi mnogo uticalo na posljedicu a građanima bi značilo mnogo. Sve moguće nedoumice u smislu značenja, vremena primjene, načina primjene moraju biti izričito napisane u samoj odluci. U slučaju da se ne ispoštuje minimalni rok za obavještavanje građana o novoj mjeri, i pristupi se kažnjavanju, građanin kojem je uručen prekršajni nalog treba zatražiti sudsko odlučivanje i pozvati se na pravnu zabludu.“
Dodaje da ukoliko bilo ko smatra da je diskriminisan, da nije jednak pred zakonom, uvijek može podnijeti prijavu protiv osobe koja krši propisane mjere i na osnovu Zakona o slobodi pristupa informacijama tražiti informacije od nadležnog organa da li je postupio po prijavi ili ne.
Ali na kraju se ostavlja pitanje koliko je ljudi uopšte spremno tražiti svoje pravo na slobodu?
