Od srednjeg vijeka do danas, na našim prostorima se dosljedno brisao značaj pojedinca i individualizma, Ja naspram Mi
Od dolaska Turaka na ove prostore (za pojedine – Oslobodilaca), preko propasti čak i danas posvuda hvaljene socijalističke utopije, do krajnje neukusnih i degutantnih modernih lica sa predizbornih plakata, jedna činjenica je oduvijek bila konstantna – prostor na kojem obitavamo ili smo silom (ne)prilika obitavali na njemu je svakim novopridošlim sistemom redovno bivao zasijan sjemenom kolektivizma. Ovdje, međutim, ne podrazumijevam kolektivizme poput kibucizma, dakako. Kolektivizam koji je usađen u nas još u najranijim danima bivstvovanja uvijek i oduvijek imao je za cilj brisanje značaja pojedinca i individualizma kao društvenog pokretača, te nikada nije bio predstavljen na istinskoj volonterskoj osnovi.
Krenimo, pak, od (braće) Turaka čiji se kolektivistički sistem bazirao na razvrstavanju ljudi na religijske grupe koje su se vremenom podudarale s podjelama na povlašteni “asker” i potlačenu “raju”. Pokoreno stanovništvo Bosne, padom u nemilost sultanovih snaga koje su stoljećima marširale prema njihovom mokrom snu Beču, bilo je u prilici pristupiti sasvim jednostavnom i direktnom izboru – uzmite našu novu ideju i dobijte par premium privilegija uz komad zemlje koju ćemo vam potom dodijeliti ili odvojite zlato i djecu za porez koji vi krivovjerni zaslužujete. Nakon prvobitne zadrške, te nakon što su generacije koje su znale samo za čizmu Turaka shvatile da su ostali zatočeni na neodređen period u njenoj nemilosti, pokoreni ljudi Bosne počeli su prihvatati ideju svojih okupatora. Počeli su prihvatati gdje je njihovo mjesto i kako ga mogu poboljšati u sistemu u kojem su se, bez mogućnosti nekog trećeg izbora, zatekli. Bosna je pod okriljem feudalizma redom “promašivala”, između ostalog, razdoblja humanizma, renesanse, industrijske revolucije, prosvjetiteljstva i klasičnog liberalizma – temelja današnjih modernih uređenih država i društava. Ova sudbina Bosne, odnosno stanovništva koje je u njoj ostalo zarobljeno, teško je pala njihovim susjedima koji su svaku priliku pod obaveznim klerikalnim blagoslovima iskoristili za svojatanje zatočenih krvnih zrnaca. I ove ideje su, dakako, uvijek bile i ostale kolektivističke, redovno nabrijane klerikalnim strujama koje su definirale uslove pod kojim Ja moramo biti prvenstveno Mi. Ukratko, Bosna i njeno susjedstvo ostali su već tada skupa zaključani u mračnoj i klaustrofobičnoj ostavi, dok je ostatak Europe istraživao nepoznate uglove ostatka kuće u kojoj su se zadesili.
Novi sultan, odnosno kajzer, došavši u Šeher, osim zastave ništa krucijalno promijenio nije. Neki bi rekli, vakat mu je vala fakat bio tanak. Bilo je potrebno još nekih sedamdesetak godina od kajzera pa da se posljednji ornamenti feudalnog sistema i teokratskog prava uklone iz društva, koje je ionako većinom jedva ta prava i moglo uopće pročitati na papiru. Tek dolaskom komunista na vlast u južnoslavenskim zemljama, istina, opismenjavanje u BiH je prvi put u historiji bilo u vrtoglavom skoku. Dojučerašnji asker (novogovorovski drugovi i drugarice KP-a), te njihova raja (novogovorovski radnička klasa), radili su tada za neko novo kolektivno dobro koje je za primat opet postavljalo ideje u kojima je pohvalno biti samo Mi, a nipošto nešto razvratno i zločinački – Ja. Dojučerašnje mektebe ubrzo su zamijenili časovi marksizma, džume u džamijama su zamijenila druženja u mjesnim zajednicama, a kadije novopečeni drugovi sudije. Istina je, opet, da je ovaj novi kolektivizam izgradio industrijsku državu i iza sebe ostavio feudalnu tamu. Međutim, ono što je kolektiv iz pepela izgradio nakon Drugog svjetskog rata ubrzo su premašile inovacije individualaca u zapadnoj civilizacij. Jedno je, pak, bilo sigurno – potomci stanovništva koje je preko zimske noći prihvatalo ideju anadolijskih okupatora, preko ljetne noći su prihvatili ideju crvene revolucije.A morali su, onako kao i u prvom slučaju. Drukčije nisu mogli znati.
Nakon posljednjeg rata, sukoba nacionalističkih i fašističkih ideja protiv kojih se zadnje spomenuti kolektivizam oštro borio, širom Jugoslavije i općenito Istočne Europe (gdje je, da se ne lažemo, nekako i očekivano danas najveći broj upravo fašista), po prvi put u historiji ovog prostora – koliko god to nekima sada možda izazivalo podsmijeh, ljudi su napokon mogli napustiti okvire diktirane od strane nadređenih čuvara moralnih vrijednosti i kolektivističkog okvira koji ih je definirao. Po prvi put su mogli slobodno birati ljude koji bi morali predstavljati upravo one koji su ih izabrali, one generacije koji su napokon mogle javno i slobodno prezentirati svoje ideje, koliko god apstraktne i protiv autoriteta one bile, pa možda napokon riješiti se okova i okvira društva koje nikako pa da prebaci makar u drugu brzinu… O, kako je samo ovo bila naivna pomisao! Umjesto da su se postepenim preuređivanjem okoliša zapitali šta su to u biti svo ovo vrijeme propuštali, “naši” su usput prihvatili neke nove i radikalnije ideje koje zahtijevaju potpunu pokornost braće i sestara nekom višem autoritetu, pored činjenice da iznova izgradiše nove-stare torove bazirane na religiji, etničkoj pripadnosti i porodičnim/feudalnim vezama koje nadolazećim generacijama ništa drugo prodati ne mogu osim onoga što su njihovi predaci već ranije (ne)svjesno kupili, usput ne propitujući se da li je uopće to bila vrijedna akvizicija. A takve akvizicije su očito privlačne, jer uvijek počivaju na mislima da možda baš te iste stvari koje smo naučili ponavljati od mudrih starješina nas uistinu ovaj put mogu dovesti do drukčijih rezultata.
Autor: Damir Omerbegović, Prometej.ba
