Kada u obraćanju nekog političara ili u programu neke partije primijetite da se pominje ideja povratka srednje klase možete da budete sigurni da se onaj ko je to osmislio nije najbolje upoznao sa značenjem tog pojma.
Ana Nives Radović – Portal Analitika
Srednja klasa nije nigdje otišla da bi mogla da se vrati – ona se formira, nadgrađuje, razvija, ali i rastapa i uništava u dugotrajnim, složenim procesima koji nijesu vezani isključivo za promjenu materiajlnog statusa.
Shvatanje da srednju klasu čini zbir pojedinaca čija je finansijska slika višestruko bolja nego u onoj u kojoj se nalaze siromašni zapravo je ključna prepreka da se doprinese njenom razvoju.
Površnost takvog pristupa je možda najbolje ilustrovati primjerima, a bilo ih je prethodnih decenija dovoljno da nikome neće biti teško da ih se sjeti, poput onih gdje se neko ko je potekao iz relativno siromašnog okruženja za kratko vrijeme obogatio na način koji najčešće uključuje neki oblik ilegalnih ili amoralnih radnji.
Činjenica da se nečiji materijalni položaj poboljšao, čak i kada to uključujue brojniju grupu pojedinaca, njihovih porodica, saradnika i bliskih prijatelja, ne znači da je došlo do suštinskog unapređenja položaja neke klase. Društveni prosperitet nije bio rezultat takve promjene jer u takvim okolnostima nije došlo do razvoja, već je vidljiv pad sistema vrijednosti, građanske svijesti, značaja obrazovanja i kulture i kvaliteta razmjene koja se na bilo kom planu odvija unutar novonastale klase boljeg materijalnog statusa.
Samo na osnovu toga što srednju klasu načelno posmatramo kao nešto što je definisano nivoom primanja, stepenom obrazovanja i vrstom informacija, usluga i dobara koja se unutar nje razmjenjuju, ne znači da pojedinačni rast u bilo kojoj od ovih oblasti umjesto ukupnog može da unaprijedi položaj nekog pojedinca.
Pojedinac ne može da se uzdigne na društvenoj ljestvici tako što će iz pozicije nekoga ko nema gotovo nikakvo vlasništvo nad kapitalom preći u značajno vlasništvo nad proizvodnim kapitalom.
Srednja klasa, koja se gradi u kontinuiranom procesu, predstavlja sredstvo koje rad pojedinaca i kompanija pretvara u kapital kroz štednju i investicije. Tipičan uzlet na društvenoj ljestvici koji omogućava prelazak iz radničke u srednju klasu povezan je sa kapitalizacijom rada tokom koje se vrijeme i uštede ulažu u visoko obrazovanje, što omogućava kapitalizaciju rada koja nastaje kao rezultat povećanja produktivnosti.
Stoga je ključna razlika između srednje i radničke klase zapravo sposobnost prve da transformiše rad u kapital, dok aktivnosti radničke klase samo doprinose finansiranju tek nešto štre od osnovne potrošnje.
Radnička klasa nije definisana obrazovnim kvalifikacijama ili vrstom djelatnosti u kojoj se nalaze radni angažmani njenih predstavnika, već ograničenim pristupom sredstvima za pretvaranje tog rada u kapital.
Shvatanje ovih razlika koje se prožimaju u izjavama današnjih političara ne samo Crne Gore ili regiona, već i kada je šira evropska scena u pitanju, povlači naizgled jasnu granicu između rada i kapitala, pri čemu je radnička klasa nagažovana u subjektima koji su u vlasništvu preduzetnika što zavise od kapitala koji kontrolišu komercijalne banke.
Iz takve perspektive dominantnom snagom kapitalizma smatrala bi se eksploatacija rada. Bez obzira na to što se radna snaga i suštinski eksploatiše u ovakvim procesima, ovakav pristup ne uklapa se u stvarnu dinamiku koja naglašava značaj uloge kreditnih aktivnosti, postojanja duga i potrošnje srednje klase, koja stvara profit velikim vlasnicima kapitala.
Oni koji su u takvim sistemima niže pozicionirani na listi shodno zaradi koju ostvaruju imaju koristi od svojih poslodavaca, ali ne i od banaka ili onih koji profitiraju od prodaje dobara i usluga bolje plaćenim radnicima, odnosno srednjoj klasi.
Zaduživanje je u ovom slučaju veoma isplativo, no radnici sa niskim platama imaju ograničen fond profitabilnosti, jer kapaciteti kojim raspolažu mogu proizvesti onu količinu vitalne supstance koju nije moguće povećavati dodatnim stimulansima.
Stoga, kriviti kapitalizam kao takav za društveno raslojavanje koje nastaje kao rezultat političkih, koruptivnih, nezakonitih i nepoželjnih radnji, a nikako samo tržišnih faktora jednako je besmisleno koliko i lamentovati nad nestankom srednje klase, a promovisati sve ono što je dovelo do njenog uništenja – rasipanje resursa na one oblasti u kojima njihovo povećanje ima smisla baš koliko i sipanje desetina litara vode u jednu od devet saksija sa biljkom koja od toga neće bolje rasti, dok će ostalih devet uvenuti zbog suše.
Taj resurs može biti bilo šta što se u društvu nebalansirano eksploatiše, posebno uključujući vrijeme provedeno u debati koja nikada neće imati ishod koji bi doveo do poboljšanja situacije.
Srednju klasu razara sve manja dostupnost resursa za njen razvoj, odnosno manje povoljna cijena te dostupnosti. Drugim riječima, život u srednjoj klasi zahtijeva konstantno upapređenje položaja i čim se taj proces prekine on automatski znači da je došlo do pogoršanja.
Bez srednje klase sposobne da se razvija na svim poljima i da za te procese crpi što dostupnije resurse nema društvenog razvoja. Posebno kada je o ekonomiji riječ, bez srednje klase sposobne da se slobodno zadužuje i opuštenije troši sredstva tržište propada. Rast nastaje iz ambiciozne potrošnje na proizvode i usluge koji su stvar izbora, a ne na ono što je nasušna potreba.
Funkcionisanje srednje klase održava se najčešće uz pomoć zaduživanja, jer prohtjevi i potrebe rastu proporcionalno sa drugim faktorima kvaliteta života. Međutim, sposobnost da se kreditima finansira baš sve što se želi sve češće prouzrokuje dužničko ropstvo.
Za vlasnike kapitala srednja klasa i njeni sve raznovrsniji prohtjevi su izvor prihoda, jer oni sa niskim primanjima nemaju pristup povoljnim kreditnim linijama.
Zaduživanje srednje klase opravdano je isključivo ukoliko se nivo prihoda i sigurnost dohotka povećavaju u slučajevima veće produktivnosti, uz pristup produktivnom kapitalu.
Međutim, često isticano smanjenje nivoa kapitala koji bi trenalo da povećava dohodak u vlasništvu srednje klase je ekonomija koja danas u potpunosti zavisi od špekulativnih balona. Kapital koji je u stvarnom vlasništvu srednje klase odnosi se na imovinu kod koje je izražena brza amortizacija, kao što su automobili, tehnološki uređaji i ostalo, dok se nekretnine otplaćuju u dugom procesu prije nego što postanu dio „stvarne“ imovine koju je moguće unovčiti.
Srednju klasu neće ni sačuvati, a još manje „vratiti“ donosioci odluka ili oni koji to žele da budu samo zato što ovakve okolnosti iz bilo kog razloga žele da promijene, billo da to izjavljuju zbog političkih poena ili iskrene želje, jer je tad društveni sloj zapravo žrtva klasne borbe u kojoj resurs kakav je vrijeme nije pravilno vrednovan.
