Kultura

10 tabela za razumevanje nejednakosti

THOMAS PIKETTY

U svojoj novoj knjizi „Kapital i ideologija“ koja izlazi iz štampe u martu 2020. Thomas Piketty nam na 1.200 strana daje 160 grafikona pomoću kojih dobijamo nove uvide u problem nejednakosti u poslednjih 250 godina. U nastavku teksta je prikazan deo tih podataka u 10 interaktivnih tabela.

Suprotno uvreženom mišljenju, Francuska revolucija nije ukinula visoku koncentraciju bogatstva. Štaviše, pred sam početak Prvog svetskog rata koncentracija bogatstva bila je čak veća nego u doba Starog režima. Prava revolucija odigrala se u 20. veku sa pojavom posedničke srednje klase: tada je 10% najbogatijih osiromašilo u korist 40% stanovništva na sredini lestvice. Ipak, 10% najsiromašnijih nikada nisu imali više od 10% bogatstva.

Globalizacija finansija krajem 19. veka imala je važnu ulogu u koncentraciji bogatstva. Neposredno pred Prvi svetski rat veliki deo bogatstva najbogatijih Britanaca i Francuza činile su njihove investicije u inostranstvu. Ova grupa je pretrpela velike gubitke zbog kolapsa tržišta u međuratnom periodu i regulacije finansija posle 1945. Investiranje u strane zemlje je i danas uobičajeno za Nemačku i Japan, ali je manjeg obima nego u prethodnoj fazi gobalizacije.

Pojava posedničke srednje klase u 20. veku može se delimično objasniti padom vrednosti imovine najbogatijih (nekretnine, profesionalni i finansijski kapaciteti). Ratom izazvana razaranja mogu objasniti samo jednu četvrtinu tog pada. Od jedne trećine do jedne polovine može se protumačiti činjenicom da je veliki deo bogatstva najbogatijih bio uložen u državne obveznice čija je vrednost pala gotovo na nulu usled inflacije i jednokratnih poreza. Ostatak pada objašnjava se političkim merama usmerenim na to da se prava vlasnika imovine ograniče (na primer, kontrola rente).

Do uspona posedničke srednje klase dovelo je opadanje vrednosti imovine bogatih, ali i smanjena koncentracija bogatstva. Politike progresivnog oporezivanja uvedene tokom 20. veku primenjivane su sve do 80-ih godina, što je dovelo do redistribucije bogatstva. Potom su fiskalne politike u prilog najbogatijima donele novi rast nejednakosti.

Bogatstvo najsiromašnijih Francuza čini samo novac koji trenutno imaju na računu. Kako se penjemo uz dohodovnu lestvicu, sve veći deo bogatstva čine prvo nekretnine, a zatim i finansijske investicije (akcije, obveznice i slično). Investicije na finansijskim tržištima čine najveći deo bogatstva najbogatijih 1% i čak 86% bogatstva najbogatijih 0,1%. Politike koje smanjuju poreze na finansijske prihode rade u korist onih na samom vrhu.

Thomas Pikety nudi analizu ponašanja glasača prema nivou obrazovanja, dohotku i imovini. On pokazuje da su socijaldemokratske partije u Francuskoj, Velikoj Britaniji i SAD, kao i u mnogim drugim veoma raznolikim zemljama, prošle kroz istu vrstu promene: u periodu od 1950. do 1980. te partije su privlačile glasove najsiromašnijih i najmanje obrazovanih, a onda su postale partije najobrazovanijih.

Prepuštajući najmanje privilegovane glasače njihovoj sudbini, ove partije su se okrenule privatnoj sferi. Fokusirale su se na emancipatorske aspekte svojih programa – svako ima pravo da poseduje imovinu i sačuva je uz zaštitu koju pruža država – ali su zanemarile delove koji generišu nejednakost i dovode do neograničene akumulacije bogatstva u rukama najbogatijih.

U 20. veku zabeležen je jedan od najvećih porasta ulaganja u obrazovanje. Zemlje su postepeno obezbedile punu pokrivenost prvo osnovnim, a onda i srednjim obrazovanjem. Pokazalo se da nije moguće osigurati i visoko obrazovanje za sve. Ali države, naročito socijaldemokratske, nisu nastojale da smanje nejednakosti u mogućnosti pristupu visokom obrazovanju.

Izgleda da je Evropa izgubila privlačnost i da se udaljila od mnogih Evropljana. Na referendumu o Mastrihtskom sporazumu u Francuskoj 1992, pozitivan ishod su osigurali najkvalifikovaniji i najbogatiji glasači. Referendum o evropskom ustavu iz 2005. loše se završio. Francuzi su ga odbili. Evropska unija je izgubila veliki deo poverenja i sada je podržavaju većine samo unutar najbogatijih 20% i najkvalifikovanijih 10%.

Isto se dogodilo u Velikoj Britaniji 2016. Najbogatijih 40% glasali su za ostanak u EU, kao i 20% ljudi sa najvećim prihodima i najvišim obrazovanjem. Zbog nesposobnosti da reaguje na rastuću nejednakost, kao i zbog poteza koji nejednakosti doprinose, EU je izgubila podršku svojih građana.

Posmatrano na duži rok, nejednakost u Francuskoj i ostatku Evrope još nije dostigla nivo iz perioda Belle Époque. Izgleda da je nejednakost danas najveća u regionu Bliskog istoka. Ali istorija pamti i veće razlike: najveća nejednakost zabeležena je u kolonijalnim društvima.

Christian Chavagneux, VoxEurop, 17.09.2019.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close