Poklonstvo jednog od najvažnijih državnih funkcionera (prvog u Bošnjaka) čovjeku koji tvrdi da su brda piramide, da se jonima liječe bolesti, govori o totalnom srozavanju društva. Ili da to pojednostavim: nemoguće je da bi čuveni doktor Isidor Papo, čovjek koji je uradio blizu 4.000 operacija na otvorenom srcu, umjesto u medicinu vjerovao nekom nadri-travaru iz Visokog, da mu dadne sporiša za anginu pectoris, ili da, recimo, Predrag Matvejević traži instrukcije za jezik od Rame Isaka, da ga upita da mu bude recenzent za Mediteranski brevijar… Tobejarabi! Torabizacija institucija je davno započeta i tu dr. Bećirović nije nikakva nova pojava: manjak znanja, višak ambicija i kalkulantski odnos prema državi i društvu je odlika ljudi koji dobro “prođu” i bogami i traju, ali su to za historiju prolazni prazni likovi čiji dometi ne pređu prag kabineta u kojem stoluju.
Piše: Amer Obradović
Velika se hampa digla kada je početkom dvijehiljaditih teksaški povratnik Semir Osmanagić zakolutao priču o “piramidama” u Visokom. Svi su vidjeli brda oko tog bosanskog gradića, a on – piramide. I to četiri, čini mi se. Nošen narodnim odobravanjem, medijskim mejnstrimom koji mu je titrao i tezom – kad može u Međugorju, može i kod nas – Osmanagić je tada vrlo brzo priskrbio podršku visokih bošnjačkih zvaničnika, od rahmetli Sulejmana Tihića, pa do Harisa Silajdžića, rahmetli Ahmeta Hadžipašića, tadašnje gradonačelnice Sarajeva Semihe Borovac i mnogih drugih. Magazin Dani u to doba je bio jedan od rijetkih medija koji se javno suprotstavljao toj šarlatanskoj ofanzivi, koja nema nikakve veze sa ozbiljnom naukom i svakom laiku je jasno da je brdo Visočica – brdo. Osmanagić, da bi opravdao svoje teze, u Visoko bi dovodio različite ljude, “autoritete”, a jednog od njih je visočka čaršija prozvala Mister Bambuča, po uzoru na onog lika što je bio zaštitni znak u reklami za piće, za jednu Fantinu varijantu. “Trebate čuvati svoju pravu, a ne lažnu prošlost”, rekao mi je u intervju 2006. prof. dr. Anthoni Harding, predsjednik Evropske asocijacije arheologa (EAA) koji je došao u posjetu Bosni i Hercegovini. Ispričao mi je da se divi Daorsonu pored Stoca i ostalom kulturnom-historijskom nasljeđu kojeg Bosna i Hercegovina ima. Ipak, medijski se boriti protiv njegovih teza je postala borba sa vjetrenjačama i sve je bilo besmislenije uvjeravati ljude u nešto što tako očito. Vrijeme je prolazilo, a brdo nije postalo piramida, naročito se o tome prestalo pričati o ona ostala tri brda koje su također proglašeni piramidama, pa se Osmanagić morao okrenuti alternativnom konceptu: odigrao je kartu na ono nematerijalno, ono što ne moraš vidjeti, dokazati, na “čudotvorne” tunele i pozitivne jone, ljekovita svojstva i priču o pozitivnom krugu sreće. U neko doba, stvar se skuhala i Osmanagić je etablirao priču – lokalnim vlastima je bilo dobro, turisti su počeli dolaziti, nisu se ni one kantonalne vlasti bunile jer se to uklapalo i u njihov politički svjetonazor, dok su ovi sa viših nivoa šutjeli jer im je moglo naštetiti rejtingu. U Visoko je u neka doba došao i Novak Đoković i dao završni smeč toj burleski kojoj su repetitori, valjda, ljudi žabe iz svemira.
Turizam raste, ljudi dolaze, dolaze muzičari, glumci, znani i neznani idu u tunele, udišu svjež zrak, vjeruju da im je bolje, da su jonizirani i da mogu osvojiti Wimbledon. Osmanagić se uspostavio kao lik, naučnik-narodnjak koji zna tumačiti šta je bilo prije deset (šta deset), stotinu ili koliko god hiljada godina treba. On zna sve, od Visokog do Atlantide. Politici je postao nedodirljiv i svako ko bi dirnuo u njega i njegove maštarije, imao bi problem i s pravom bi se bojao se za svoje glasove i narodski rejting. I teško se tu šta može, jer dovoljno se sjetiti Torabija, prepune Zetre iz dana u dan, hektolitara vode koje su prevareni ljudi kupovali i u zrak dizali, da bi ih blagoslovio i “liječio” piramidom koju je rukama pokazivao taj marokanski mufljuz, i jasno je kako je ova zemlja plodno tlo za manipulaciju. “Intergalaktička” energija najbolje se prima kod neukog svijeta. I znaju to svi ozbiljni ljudi manje-više, a priča o Visokom kojeg posjećuju desetine hiljada turista jednostavno je dalo Osmanagiću štit kojeg političari dođu samo da pomaze, da se od njega očešu, a i on od njih… Tako je do Visokog i “kompleksa Ravne” stigao i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, dr. Denis Bećirović. Doktor historijskih nauka.
Dr. Bećirović je, kako su saopštili iz njegovog kabineta, bio oduševljen, željan da Predsjedništvo bude pokrovitelj za neku manifestaciju koja se tu odigrava. Drugi doktor, Osmanagić, to je shvatio da je prvi doktor time dao “legitimnost projektu”. Doktor doktoru. Kakvi članovi Predsjedništva, takvi i naučnici i to je jednostavno komadić u slagalici modela koji ovo društvo drži tu gdje jest – a nisko smo u svakom parametru koji održava životni standard. O nauci i da ne govorimo. Mi smo očito zakazali, a ovakvo poklonstvo jednog od najvažnijih državnih funkcionera (prvog u Bošnjaka) čovjeku koji tvrdi da su brda piramide, da se jonima liječe bolesti, govori o totalnom srozavanju društva. Ili da to pojednostavim: nemoguće je da bi čuveni doktor Isidor Papo, čovjek koji je uradio blizu 4.000 operacija na otvorenom srcu, umjesto u medicinu vjerovao nekom nadri-travaru iz Visokog, da mu dadne sporiša za anginu pectoris, ili da, recimo, Predrag Matvejević traži instrukcije za jezik od Rame Isaka, da ga upita da mu bude recenzent za Mediteranski brevijar… Tobejarabi! To se u ozbiljnim državama ne može desiti. Torabizacija institucija je davno započeta i tu dr. Bećirović nije nikakva nova pojava: manjak znanja, višak ambicija i kalkulantski odnos prema državi i društvu je odlika ljudi koji dobro “prođu” i bogami i traju, ali su to za historiju prolazni prazni likovi čiji dometi ne pređu prag kabineta u kojem stoluju. I u ovoj priči nikako ne mogu biti krivi Mekki Torabi ili Semir Osmanagić. Oni su samo odrađivali posao. I za njih i za one čije nominalne titule imaju značenje samo u naučnim krugovima na potezu od Kiseljaka do Travnika. I u tunelima Ravne pored Visokog.
tacno.net
