Da li je Putin pristao na novu podjelu svijeta …

NOVA PARTIJA ŠAHA (I): Da li je Putin pristao na novu podjelu svijeta i kakva je američka strategija slamanja Rusije?!

 

Od početka ruske vojne kampanje protiv DAIŠ-a i drugih terorističkih grupa u Siriji, SAD su imale teškoća da osmisle kontra-strategiju.

Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je ruska kampanja svakako ugrozila američke vitalne strateške ciljeve. Niti su SAD u poziciji da uklone Asada, što je njihov vitalni cilj u sirijskoj strategiji – niti su u poziciji da se bore protiv terorista, jer su oni za Ameriku u ovom trenutku jedine dostupne snage koje se bore protiv  sirijske vojske.

Dakle, postavlja se pitanje: na koji način SAD zapravo pokušavaju osujetiti rusku kampanju u Siriji?

Da bi pobjedili Rusiju u Siriji, od 28. oktobra 2015, SAD rade najmanje na tri različita, ali vrlo povezana fronta: diplomatski, ‘sektaški’, i vojni, koji uključuje kopnene i vazdušne operacije.

Međutim, postoje i one teorije koje pretpostavljaju da je Rusija pristala na šahovsku partiju Zapada te da samo uz veliku pompu razmjenjuju figure i sfere utjecaja u različitim regionima svijeta. Kao potvrdu ovome će navesti slične događaje iz historije od kojih je najpoznatiji dogovor Čerčil-Staljin.

Da li je Putin pristao na novu podjelu svijeta?

Tokom sastanka Josifa Staljina i premijera Velike Britanije Vinstona Čerčila u Moskvi 9. oktobra 1944. godine, zaključen je takozvani Dogovor o procentima — dogovor o podjeli jugoistočne Evrope na sfere uticaja. To je predložio Vinston Čerčil, što sam priznaje u svojim memoarima:

Stvarala se poslovna atmosfera i ja sam izjavio: Hajde da sredimo naše stvari na Balkanu. Vaša armija se nalazi u Rumuniji i Bugarskoj. I mi imamo tamo svoje interese, misije i agente. Nećemo se svađati oko sitnica.

Što se tiče Engleske i Rusije, da li se slažete da vi imate dominantan uticaj od 90 odsto u Rumuniji, a mi da imamo dominantan uticaj od 90 odsto u Grčkoj i po pola u Jugoslaviji? Dok su to prevodili, uzeo sam pola lista i napisao:

Rumunija: Rusija – 90 osto, ostali – 10 osto

Grčka: Velika Britanija (uz dogovor sa SAD) – 90 odsto, Rusija – 10 odsto

Jugoslavija: 50/50 odsto,

Mađarska: 50/50 odsto

Bugarska: Rusija – 75 odsto, ostali – 25 odsto.

Predao sam spisak Staljinu, koji je za to vrijeme saslušao prijevod. Nastupila je mala pauza. On je zatim uzeo običnu olovku i stavio veliki paraf na list i vratio mi ga.

List papira ispisan olovkom ležao je na sredini stola. Na kraju sam rekao – Ne čini li Vam se da bi ovaj papir trebalo spaliti, da buduće generacije ne bi rekle da smo cinično odredili sudbinu miliona ljudi? –Ne, Vi ga sačuvajte, odgovorio je Staljin.

Dakle, iz ove epizode Staljinovog i Čerčilovog razgovora možemo zaključiti da veliki igrači imaju svoje principe i metode rješavanja problema ‘sukoba utjecaja’ u strateškim regionima svijeta. Ko nam garantuje da slični dogovori nisu mogući i danas, u svijetu o čijoj sudbini odlučuje tek par ljudi u ‘mega-unijama’ u koje su grupisane sve države, a još teže možemo dobiti garancije da se oni ne sprovode trenutno.

Pobornici ove teze će još ukazati na zanimljivu situaciju u Južnoj Americi, gdje polahko pada ruska sfera utjecaja koja se oslanjala na socijaliste, a zamjenjuju ih desničari, koji su blisko povezani sa Washingtonom, odnosno sa diktatorskim režimima iz sredine 20 stoljeća. Evidentno je da taj region nije u fokusu medija i malo je ko i znao da je tamo počeo period sudbonosnih izbora, koji će, po svemu sudeći, nakon Argentine i Venecuele zahvatiti i države poput Ekvadora, Bolivije, Brazila, a možda čak i Kube. Sjetimo se da je američka ambasada ponovo otvorena na Kubi, počela je izradnja crkvi i džamija, Kubu su pohodili Papa, Erdogan i mnogi drugi ‘sumnjivi tipovi’. Sa druge strane ni Rusija, ali ni Iran, nisu pokazali interes da sačuvaju svoje favorite u vladajućim strukturama latinoameričkih država, pa se s pravom kod jedne grupe analitičara pojavila sumnja da je i Moskva odlučila ‘nešto izgubiti’, a za uzvrat dobiti nešto drugo u ovom trenutku vrijednije za nju.

Također, Rusija je bez adekvatne reakcije dopustila pad Libije i svrgavanje Gadafija, što je bio prvorazredni francuski interes. Također, žmirila je i na francuske intervencije u drugim afričkim državama, prije svega Maliju. A danas vidimo zbližavanje Rusije i Francuske po pitanju Sirije, koja je u doba otvorenog kolonijalizma bila francuska kolonija, a teroristi se i danas bore pod kolonijalnom zastavom Sirije sa tri zvijezde, koje predstavljaju kolonijalnu podjelu Sirije na tri entiteta.

Zauzvrat je Putin dobio da bez većih problema pripoji Rusiji Krim, koji je formalno-pravno bio u sastavu Ukrajine, pripoji Rusiji, a također će i istok Ukrajine završiti makar sa jakom autonomijom, dok ostatak Ukrajine vjerovatno neće nikada ući ni u NATO ni u EU.

Ako je istina da je Rusija zajedno sa SAD-om osmislila novu mapu svijeta, onda to sigurno neće proći bez raspada Turske, i njene podjele na nekoliko entiteta, ali i nekih država Zaljeva, uključujući prije svega Saudijsku Arabiju. Također, Rusija neće propustiti šansu da zagospodari nad Bosforom i Dardanelima, što bi bilo ispunjenje njenog vjekovnog sna.

Protivnici ove teze će odmah ukazati na sankcije koje su nametnute Rusiji zbog Ukrajine, na zaoštravanje zamrznutih sukoba na ruskim granicama, tenzije sa Turskom i skupu vojnu intervenciju u Siriji, koja se ne bi pokretala bez prijeke potrebe.

I zaista, logički posmatrano, teško da bi se neko upustio u vojnu kampanju poput one ruske u Siriji bez da je sticajem okolnosti ‘uvučen’ u cijelu priču. Također posmatrajući Putinove poteze u zadnjih par sedmica primijetit ćemo polagano gubljenje strpljenja kada je u pitanju sirijska kriza, ali i sve češću nervozu po pitanju granica na kojima stoje pripravni historijski neprijatelji Rusije. U tom svjetlu možemo kao ‘indirektnu prijetnju’ posmatrati Putinove izjave kako se ‘nada da neće morati upotrijebiti nuklearno oružje u Siriji’, čime nam poručuje da bi ga mogao upotrijebiti. Također, demonstracija sile testiranjem interkontinentalne rakete u Barensovom moru iz zaronjene podmornice ili gađanje terorističkih uporišta iz Kaspijskog mora i Mediterana šalju jasnu poruku svima onima koji se usude stati na put ruskim planovima u regionu Bliskog Istoka.

Tako se iz svega navedenog uslovno može izvesti zaključak da je Putin prije ‘zaglavio’ u dugogodišnji sukob na Bliskom Istoku, te da je svjestan opasnosti koja okružuje Rusiju pa ponekad počinje i prijetiti, nego što je imao jasan dogovor sa Zapadom oko preraspodjele utjecaja u strateškim regionima svijeta.

Sve u svemu, situacija je zategnuta do usijanja, a SAD koje imaju i ranija historijska iskustva sa SSSR-om pokušavaju igrati na kartu iscrpljivanja Rusije i njenih saveznika.

Također, među ruskim intelektualcima se već duže vremena vodi debata o stvarnom karakteru ‘kineskog prijateljstva’, uz redovnu opasku da Kina, iako se tako čini, ipak ne spava te da jednim okom stalno gleda na Rusiju i njena prostranstva bogata prirodnim resursima. Uz moguću kinesku prijetnju, oko Rusije se počinje formirati čvrst obruč.

Uzmemo li u obzir ekonomsku krizu, opoziciju koja će lahko huškati gladan narod na demonstracije, Putin će se doista naći u nezgodnom položaju. Međutim, postavlja se pitanje kako će Putin reagovati, odnosno da li ima izlaznu strategiju iz cijele situacije u koju je bio primoran da se uključi.

Za razliku od ruske strategija , koja je uvijek bila enigmatična, ali i često djelotvorna kroz historiju, SAD otvoreno vode borbu protiv Rusije na nekoliko frontova, a prvi je diplomatski.

Diplomatski front: Podmukli plan razbijanja saveza sa Iranom

Na diplomatskom frontu, SAD su vješto pozvale Iran na razgovor o mirovnom planu za Siriju. Važno pitanje je zašto je Iran u ovom krugu razgovora? Da li SAD očekuju da Iran promijeni svoj dosadašnji stav prema Asadu? Čini se da je to malo vjerovatno, jer je Iran čvrst saveznik predsjednika Bašara al-Asada. On takođe ima strateški pogled na krizu i ima svoje interese, čija materijalizacija zavisi od nastavka Asadove vladavine.

S tim u vezi, iranski zamjenik ministra spoljnih poslova Hosein Amir Abdulahijan, je više puta isticao da je Asad ključ rješenja. Prošlog mjeseca u posjeti Bejrutu je istakao: “Političko rješenje je jedini način okončanja sirijske krize, a Bašar Asad je dio tog rješenja.”

Položaj Irana u vezi sa Sirijom i Asadom čini pitanje iranskog uključivanja sve važnijim, posebno imajući u vidu da je Vlada SAD u više navrata, ponovila svoj stav da političko rešenje u Siriji ne podrazumijeva ostanak Asada na vlasti. “Asad mora da ode” je kamen temeljac cijele sirijske strategije SAD.

Činjenica je da SAD ulažu sve da bi okrenule Iran na svoju stranu, kao sredstvo slabljenja, ako ne i potpunog poraza ruske vojne ofanzive protiv terorista. Da to nije slučaj, SAD ne bi štedjele riječi da žigošu Iran zbog nedavne najave da će radi podrške Asadu poslati vojno pojačanje. Dakle, postavlja se pitanje: zašto se SAD ne suočavaju sa Iranom na isti način kojim se zbog podrške Asadu suprotstavljaju Rusiji? I zašto su SAD uključili Iran u “mirovne pregovore”, uprkos činjenici da Iran podržava Asada od samog početka sukoba?

Osnovni razlog za američku taktiku uključivanja Irana je pokušaj da se pridobije Teheran i da se Asad i Rusija isključe usred borbi protiv DAIŠ-a i drugih terorističkih organizacija koje pomaže CIA. Nudeći Iranu “ulogu” u odlučivanju o budućnosti Sirije, SAD zapravo pokušava da Iranu daju način da poveća svoju regionalnu i globalnu poziciju. Da li će Iran reći da ili ne je sporno pitanje. Međutim, jasno je da se iranski zvaničnici suočavaju sa snažnim unutrašnjim protivljenjem u vezi ulaska u koaliciju pod američkim vođstvom. A, s obzirom na dubinu odnosa Irana i Rusije, čini se malo vjerovatno da će Iran upasti u ovu zamku.

SAD moraju imati na umu minimalne mogućnosti za takav ishod. U takvoj situaciji, najvažniji, a možda i jedini razlog “pregovora”, uz učešće Rusije i Irana, dok Vašinton istovremeno podržava “umjerene” teroriste, je znatno iscrpljivanje ruskih i iranskih resursa koje su uložili radi podrške Asadu i protiv tekfirijskih snaga, uključujući i DAIŠ.

 

SAD se nadaju da će Rusija i Iran, nakon ulaganja značajnog finansijskog i političkog kapitala u Siriji, složiti sa mišljenjem Vašingtona da Asad mora otići i da mora biti stvorena nova vlada sastavljena od opozicije. SAD izgleda veruju da će Iran i Rusija biti pod velikim pritiskom da pregovaraju, obzirom na podršku Vašingtona “umjerenim” terorističkim organizacijama kao i na njihovu kopnenu invaziju Sirije, prije svega u cilju balkanizacije Sirije.

Igraju licemjernu igru sa Iranom i Rusijom, SAD siju sjeme za dalje uništavanje života i imovine u Siriji i šire. Kao što je Karter potvrdio u svom iskazu, SAD će biti podrška “umjerenim” snagama u Siriji i u Iraku. Ako je ovo nova strategija, mora da je mantra “mirnog rješavanja” i “dijaloga” samo licemjerno pokriće SAD-a radi zaštite svojih marionetskih terorističkih grupa i poraza Rusije i Irana u borbi protiv njih. Glavna ideja cijelog plana je da će SAD , ako uspiju da nagovore Iran, izolovati Rusiju. Ali i ako ne ispuni ovaj zadatak, Vašington smatra da će obje države zadržati u sukobu dovoljno dugo, što će ih iscrpjeti i tako na kraju primorati da prihvate kraj Asadove vladavine u Siriji.

SAD se naravno neće zadržati samo na diplomatskoj ofanzivi protiv Rusije. Već je počela druga faza, reaktiviranja starih i aktiviranja novih ratnih žarišta na ruskim granicama, uz pojačane tenzije sa Turskom i ukrajinski sukob koji još uvijek tinja i može se po potrebi brzo zapaliti.

 

Nastavit će se…

(Global CIR Team)