Ja baš i nisam kontala to s bratstvom, jer su u našem selu živjeli većinom Hrvati, malo je tko koga trpio, uvijek netko s nekim nije pričao, tako da je i nama djeci bilo zabranjeno da idemo u kuće neprijatelja svojih roditelja. Sve te svađe bile su većinom međaškog karaktera.
Zemlja u kojoj su ljudi vjerovali u sve i svašta više ne postoji. Moć uroka, tajne okrenutog fildžana, propuh koji te može ubiti ako se nađeš između dva otvorena prozora, u sve to se bezuvjetno vjerovalo, u zemlji koje više nema. Ali, pošto zemlju čine ljudi, a ljudi još uvijek postoje, postoji i ta zemlja. Ona je sada u Švedskoj, Kanadi, Srbiji, Njemačkoj, Australiji, Hrvatskoj, Švicarskoj. Ona je tamo gdje su njeni ljudi. Oni i dalje ratuju. Prenose loše gene. Mi u Bosni čekamo da nas napadnu.
Bilo je u tim vjerovanjima neke magije. Što je Bog bio straniji, to je magija bila ubitačnija. Iako su kršćani strogo vjerovali u svoga Boga i bojali se svega što je muslimansko, za svoje nevolje, i bolesti nepoznatog porijekla, krivili su uroke, takozvane nabace, i pomoć su tražili kod muslimanskog hodže. Za osobu koja bi nagazila na urok govorilo se da je nagraisala.
Tako su, nerijetko, kršćani išli kod hodže da s njih skine uroke, kad god bi nagraisali, negdje između kućnog praga i bunišća. Urok je obično bio smotuljak, u kojem se nalazila vlas kose, ljuska jajeta, komadić crvenog platna. Njegova je zadaća bila da naškodi onom tko na njega “nagazi”.
Naročito su za mentalne bolesti bili krivi uroci ili nabace. Tako, ako bi netko imao depresiju ili pomućen um, vjerovalo se da je toj osobi netko nešto nabacio. Nikome, naročito na selu, nije padalo na pamet da ide doktoru. Išlo se hodži, nekad se do njega putovalo i pola dana. Što je hodža bio dalje, to se više vjerovalo u njegovu sposobnost.
Najjače su bili ljubavne nabace ili zapisi. Tako je u selima, zemlje koje više nema, bilo nemoguće da se kršćanka zaljubi u muslimana na prirodan način. Za svaku takvu vezu bila je odgovorna nabaca. Roditelji su po cijeli dan putovali konjskom zapregom do najboljeg hodže, koji je te zapise trebao identificirati i dati upute kako se riješiti njihovih moći. Usprkos tome, kršćani i nekršćani su sklapali brakove, skupa gradili pruge, išli na godišnje odmore. Samo mi nismo išli nikuda.
U našem selu je bilo sve što je čovjeku potrebno za dobar život: crkva, kafana, škola, veterinarska stanica i pošta. More je bilo negdje daleko, predviđeno samo za učiteljsku djecu i dobre plivače. Ja sam do četrnaeste godine plivala u kanalu koji se ulijevao u Savu. Tu se nije moglo udaviti, tu sam bila sigurna, ja i sva djeca iz našeg sela.
Moje muke, koje su počele na satu istorije, nastavit će se na fakultetu, 1985. godine, kada mi se obratio profesor narodne obrane, znate kolegice vi ste iz ustaškog kraja. Bila sam zbunjena. Dugo sam razmišljala o tome, što je s tim htio reći. Jer, osim pisanja poezije, crtanja žena s bizarnim frizurama i kuća, ništa me nije interesiralo, a naročito ne ustaše.
Zemlja sa sedam padeža, čak i s onim za tračanje (o kome, o čemu) razvijala se pod stijegom socijalizma, bratstva i jedinstva, i strahom od crne magije. Dani i godine su prolazili, ja sam odrastala između tekstova Titovim stazama revolucije, seoskih štafeta, burnih dočeka Novih godina, novogodišnjeg programa, u kojem su redovno učestvovala “Sedmorica mladih”, srbijanski bend, omiljen u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Politika, niti u svijetu, niti kod kuće, nije me zanimala. Kod kuće je sve ionako bilo jasno, znalo se tko pije, a tko plaća. Znalo se o čemu se smije govoriti samo kod kuće, a o čemu u školi. Tko je okupator, a tko neprijatelj.
Moje muke, koje su počele na satu istorije, nastavit će se na fakultetu, 1985. godine, kada mi se obratio profesor narodne obrane, znate kolegice vi ste iz ustaškog kraja. Bila sam zbunjena. Dugo sam razmišljala o tome, što je s tim htio reći. Jer, osim pisanja poezije, crtanja žena s bizarnim frizurama i kuća, ništa me nije interesiralo, a naročito ne ustaše. Vjerovala sam da su oni nestali zajedno s četnicima, kada su napisani prvi poslijeratni udžbenici povijesti. Čak i kada smo se igrali rata, uvijek su jedni bili partizani, drugi Švabe. Nitko se nije igrao ustaša i četnika. Oni za nas djecu nikad nisu bili popularni.
Mnogo kasnije, krajem osamdesetih, čuti ću priču da je 1945. godine pao Berlin, a Odžak, mali gradić na sjeveru Bosne, se još uvijek borio. Pred svršetak 2. svjetskog rata vladalo je stanje općeg ludila. Loša informiranost i siromaštvo su doveli do košmara. Jedni su vjerovali da se bore protiv četnika, a drugi da se bore protiv partizana. I jedni i drugi su stradali na Bleiburgu. O tome se nikad nije pričalo. Za sve muškarce, čije slike su bile na nadgrobnicima, iznad praznih grobova, govorilo se da su nestali. Činilo mi se da su pronađeni tek devedesetih, i da su tada konačno sahranjeni.
Moje djetinjstvo pratit će večernje sjedeljke, takozvana sijela, na kojima sam prisluškivala ženske uzdahe, klepetanje igala, koje se miješalo s ratnim pričama i legendama o vilama i vilenjacima. Uživat ću u tim pričama sve dok ne otkrijem knjige i počnem čitati. Knjiga će mi pomoći da ne poludim, da shvatim svijet oko sebe, da uđem u razgovor sa Stendhalom, Tolstojem, Andrićem, Selimovićem, da tamo nađem odgovore na neka pitanja, na koja mi nitko nije mogao odgovoriti.
Euforija bratstva i jedinstva, koje treba čuvati kao zjenicu oka svoga, zahvatila je cijelu zemlju, sve do početka osamdesetih godina. Vjerojatno su ti, koji su nas stalno opominjali na važnost bratstva, znali nešto što mi djeca nismo mogli znati. Ja baš i nisam kontala to s bratstvom, jer su u našem selu živjeli većinom Hrvati, malo je tko koga trpio, uvijek netko s nekim nije pričao, tako da je i nama djeci bilo zabranjeno da idemo u kuće neprijatelja svojih roditelja. Sve te svađe bile su većinom međaškog karaktera. Ono pravo bratstvo i jedinstvo, o kojem smo učili u školi, vježbali smo na nekoliko srpskih obitelji, pozdravljajući ih s dobar dan. Inače, sve ostale smo pozdravljali s faljen Isus.
O Srbima nisam čula ništa dobro. Te bili su četnici, te par dana pred završetak rata prešli u partizane. Otimali, ubijali, pljačkali. I hajde ti sad voli te razbojnike. Naši su uvijek bili žrtve. Domobrani koji su čuvali svoje domove. Ustaše nitko nije spominjao, sve do 1984. kad je baba ispričala priču o ustaši koji se zvao kao i njen pokojni muž, koji je greškom stradao zbog njega. Zato je baba mrzila samo jednog ustašu. O ostalima nije pričala. Što su Srbi mislili o nama, ne znam, vjerojatno što i mi o njima. Muslimani se nikad nisu spominjali, osim ako je trebalo praviti oluke ili kovanu ogradu. Vjerovala sam da su oni samo dobre zanatlije. Gdje su bili u 2. svjetskom ratu, saznat ću mnogo kasnije.
Srbi, Hrvati i Muslimani (sada Bošnjaci) su se sastajali na proslavi 1. maja, na proslavi Dana borca, na vašaru u Odžaku, povodom rođendana nebeske Kraljice. Tu su počinjale i raskidale se ljubavne veze između ova tri bratska naroda. Rijetki su ulazili u miješane brakove. Takvima je na početku bilo najgore. Poslije smo se navikli na njih, baš kao što se navikne na egzotično bilje i životinje.
Jedva sam čekala da se oglasi školsko zvono, kako bih što prije istrčala na svjež zrak, prije nego se ugušim. Ja sam bila i poslušna i dobra učenica. Jedini problem mi je zadavao sat istorije, naročito lekcije vezane za 2. svjetski rat. Bila sam rascijepljena između verzije 2. svjetskog rata moje babe i Salihe te učiteljice istorije. Vjerovala sam babi i učiteljici Salihi. Sumnjala sam u obadvije.
Naša zemlja je polako izrastala u mit o junaštvu. Slavili smo Boška Buhu, Mariju Bursać, Ivu Lolu Ribara, mlade partizane, skoro djecu, koji su se borili protiv Nijemaca, protiv fašizma. Našoj zemlji, koja je nastala na mučeništvu, stalno je prijetio vanjski neprijatelj, tako da se cijela zemlja, kao i mi djeca, već od pionirskih dana pripremala za obranu. Vježbali smo se u postojanosti, patriotizmu, davali zakletve da ćemo biti poslušni omladinci i dobri učenici. Neki su, usprkos zakletvi, propadali više puta, a neposlušni su kažnjavani šibanjem dlanova, udarcem kredom u čelo ili stajanjem u kutu učionice. Te, seoske učionice, zimi su imale miris uglja, zbog peći kojima su se grijale. Jedva sam čekala da se oglasi školsko zvono, kako bih što prije istrčala na svjež zrak, prije nego se ugušim. Ja sam bila i poslušna i dobra učenica. Jedini problem mi je zadavao sat istorije, naročito lekcije vezane za 2. svjetski rat. Bila sam rascijepljena između verzije 2. svjetskog rata moje babe i Salihe te učiteljice istorije. Vjerovala sam babi i učiteljici Salihi. Sumnjala sam u obadvije. Nije bilo lako naći sredinu između kućne i javne istorije.
Partizani su se rijetko spominjali. Jednom je otac pričao kako ga je jedan partizan stavio na koljeno, pomilovao po kosi, rekao da i on ima kod kuće jednog takvog malog, dao mu komadić čokolade i otišao. O Njemačkoj vojsci se pričalo sve najbolje. U selu su dijelili brašno i slatkiše, bili su prijatni i nikome nisu činili nikakvo zlo. Meni nije bilo jasno zašto smo se onda borili protiv njih kad su bili tako dobri.
Slušajući priče starijih, stekla sam dojam da se rat vodio između Srba i Hrvata. Između ustaša i četnika. U tim pričama su jedni druge žive pribijali na križ, vadili oči, odsijecali prste, bacali u jame i klali. Zbog tih strašnih priča imala sam noćne more, i počela sam se bojati Srba, iako je jedini Srbin s kojim sam se družila bio moj školski drug, Andrija. On me uvijek branio od nasilnih dječaka, koji su samo vrebali priliku da nama curicama podignu suknju i tako nas osramote pred cijelim razredom. Ti dječaci su bili Hrvati. Za Andriju se govorilo da je kopile, nisam znala što je to, pretpostavila sam da je nešto loše, da ima veze s njegovom majkom. To je još više pojačalo moj zaštitnički odnos prema njemu, tako da sam u trećem razredu dobrovoljno sjela s njim u klupu, kako bih cijelom razredu dokazala da između nas i Andrije nema razlike. Nisam to radila zbog bratstva i jedinstva. To je za djecu bilo nešto što se ticalo starijih, nije imalo veze s nama, jer u razredu ili ćeš drugima dati da prepišu tvoju zadaću ili nećeš. Ili si šupak ili raja.
U našu kuću su dolazili pravoslavci, iako su oni bili naši “neprijatelji”. Jedan od njih je bio očev školski drug, Mićo. Mićo je bio Srbin. Otac Hrvat. To im nije smetalo da zajedno druguju, idu na prela, ašikuju s curama. Kada se Mićo oženio, otišao je na privremeni rad u Austriju, u Salzburg. Moj otac je ostao u selu, bavio se zemljoradnjom, svake nedjelje išao u crkvu. Nije ga zanimala politika, najviše ga se ticala prognoza vremena, zbog nje je kupio radio, na moju sreću s gramofonom, na kojem ću ja slušati ploče Bijelog dugmeta, Zdravka Čolića i Srebrnih krila. Nedjeljom prije podne, otac je na Radio Odžaku slušao želje, čestitke i pozdrave, a popodne je dvorištem odjekivao glas Milke Babović ili Mladena Delića. Otac je slušao prijenose skoro svih nogometnih utakmice, a da nikad nije navijao ni za jedan tim osim za nogometni klub Mladost Donji Svilaj, i za reprezentaciju Jugoslavije.
Baba je cijeli život vjerovala u novi rat. Ništa nije bacala, govorila je: nek se nađe, ne daj Bože rata. Ja sam u nevjerici vrtjela glavom, uvjeravala je da je to nemoguće dok je Tita, i sve dok u naše selo stiže štafeta. Baba nije voljela Tita, ali ga nije ni mrzila, jednostavno, nije htjela ništa imati s njim
Baba je svaki dan, u tri popodne, pila kavu s babom Ivkušom i babom Maricom, ratnom udovicom. Ti rituali su ponekad prekidani, kad bi baba pila kavu s Pašom, muslimankom, ženom bogatog mesara iz čaršije. Dok su one ispijale kavu i uvijek nešto šuškale, ja sam virila iz prikrajka i divila se ženi u dimijama. Sve na njoj je bilo čisto, utegnuto, odisala je dostojanstvom. Za razliku od moje babe, koja je cijeli život nosila crnu maramu, suknju i kecelju, ova žena je nosila bijele marame, šarene dimije i bila je prava egzotika u našoj kući. To je bio moj prvi susret sa “strancima”.
Ponekad je na kavu dolazila Milka, babina druga, Srpkinja. Baba ju je srdačno dočekivala, pile su kavu, pričale o poljskim radovima, o grahu i žižku, koji ga je i ove godine napao. A, kad bi se ispričale i iskafendisale, baba je Milki spremila kesu jaja, mladi sir, usula olbu rakije i teglu domaćeg meda. Kad je bila sigurna da je otišla, i da je više ne može čuti, mrštila se i zamjerila joj što je po završetku rata otela njene otkane rubine. Milka je na to imala pravo, jer je njen muž bio partizan, bolje rečeno, četnik koji je desetak dana pred kraj rata prešao u partizane. Tako je tvrdila moja baba. Nisam razumjela zašto se baba pretvara, zašto s njom pije kavu kad joj zamjeri što ju je pokrala. S druge strane, bilo mi je drago što je baba bila dobra s njom, jer je to služilo našoj stvari, širenju bratstva i jedinstva.
Baba je cijeli život vjerovala u novi rat. Ništa nije bacala, govorila je: nek se nađe, ne daj Bože rata. Ja sam u nevjerici vrtjela glavom, uvjeravala je da je to nemoguće dok je Tita, i sve dok u naše selo stiže štafeta. Baba nije voljela Tita, ali ga nije ni mrzila, jednostavno, nije htjela ništa imati s njim. Partija je branila odlazak u crkvu, a crkva je za nju bila jedino mjesto gdje je mogla otići od kuće, obući čisto odijelo, zavezati uštirkanu maramu. Tamo je bio njen Bog, kojem je mogla povjeriti sve svoje tajne, a naročito onu o smrti njenog muža. Pretpostavljam da mu se tamo žalila na Milku i na one koji su greškom ubili moga djeda.
Vrijeme je prolazilo, zemlja se razvijala, neki su odlazili u Njemačku i Austriju. Kada sam napunila tri godine otišla je i moja majka, vjerovala je da će ostati tamo samo dok ne zaradi dovoljno da se napravi kuća. Tek 1992. godine, kad počne rat u Sarajevu, nas dvije ćemo početi zajednički život. Ja izbjeglica, majka gastarbajterka.
Te 1970. godine kada je majka otišla na privremeni rad u Austriju, ostala sam s babom. Ona me nije mogla naučiti ni čitanju ni pisanju, jer je bila nepismena. Naučila me je da sve dođe na svoje mjesto, da je strpljen spašen, i da vjera u dobro čuva čovjeka od zla.
Često sam se, dok je baba sjedila sa svojim drugama, pretvarala da spavam. Tako sam dolazila do informacija, koje s nama djecom nitko nije dijelio, jer se znalo što se priča pred djecom, a što pred odraslima. Po onom što sam čula, zaključila sam da u našem selu skoro nema vjernika. Jedni su se kurvali, drugi otimali tuđu zemlju, treći ubijali nezakonitu djecu. Priče o ratu su također išle u prilog mojoj tezi, da su vjernici bili manjina. Možda su se zato više puta godišnje ispovijedali, mislila sam, i čudila se svijetu odraslih.
Baba je sve probleme rješavala vjerom i raspelom. Pred nevrijeme i oluju, panično bi skidala križ sa zida, ulijetala u vodeni vrtlog i nasred dvorišta stavljala križ, koji nas je trebao zaštiti od leda i groma. S pogledom na raspetog Isusa, po kojem su udarale teške kapi kiše ili kugle leda, osjećala sam se sigurno i zaštićeno. Tek u sedmom razredu, kad budemo učili o funkciji gromobrana, shvatit ću da je baba imala sreće što je nasred dvorišta nije opalio grom i sažego i nju i metalno raspelo. I kad smo u novoj kući ugradili gromobran, ona je vjerovala u moć križa, i dalje ga je iznosila za led i kišu, za slučaj da dođe do kvara na gromobranu. Babina potreba za dvostrukom zaštitom prešla je i na mene. Tako sam u torbi uvijek nosila rezervne hula-hop čarape, krstila se dva puta pred ispit, pila vodu i kad nisam bila žedna, za slučaj da ožednim.
Baba je strogo vodila računa o redovnom odlasku na mise, teglila me na svibanjsku pobožnost, na jutarnje mise zornice, koje su počinjale u šest sati ujutro. Drhtala sam pored nje u hladnoj crkvi i molila Boga da što prije završi. Živcirali su me liturgijski rituali, te ustani, te sjedni, klekni, baš kao na satu tjelesnog. Molilo se i u kući, sedam puta dnevno: ujutro, u podne, prije i poslije ručka, prije i poslije večere, i pred spavanje. A svaka molitva je završavala rečenicom: Bože sačuvaj nas od kuge, gladi i rata. Ja sam kolutala očima, zbog babinog permanentnog straha od novog rata.
Tek ću se u aprilu 1992. godine na ulicama Sarajeva sjetiti babe. Morala sam priznati da je baba bila prorok ili je samo znala nešto što mi djeca nismo znali. Ipak, sve njene molitve, ni postovi utorkom i petkom, nisu joj pomogli u tome da spriječi rat. Ali, možda su spriječili našu smrt.
Nedjeljom se čuvao od zemljanih radova. Taj dan se na njegovom licu osjećala nelagoda. Sa čovjekom koji navečer ne liježe umoran nešto ne štima. Činilo mi se da je otac uvijek jedva čekao da osvane ponedjeljak, da obuče prljavo odijelo u kojem se osjećao dobro, i znao tko je.
Kada sam odlučila pisati ovu priču, sumnjala sam da će ikoga zanimati, jer u velikim pričama su glavni likovi upleteni u velika svjetska zbivanja, utiču na tok povijesti, dok je moja obitelj bila samo žrtva povijesnih zbivanja i previranja, većina njih jedva da je naučila pisati, a pisali su samo kad su stavljali potpis na važne ugovore i dokumente. Tek poneko pismo, poslano u Austriju ili Njemačku, pružalo im je priliku da ne zaborave pisati.
U našim životima nije bilo ničega dostojanstvenog, uzvišenog, osim boli koju je svatko od nas nosio u sebi, i o kojoj se nije pričalo. Oca je mučilo što nikad nije imao oca. Babu je mučilo što nema muža. Mene je mučilo što nemam majku. A najviše me mučio život na selu. Kada sam završila srednju školu, smišljala sam načine kako pobjeći iz njega. I padne mi na pamet da upišem fakultet. Tako sam pobjegla iz sela i izbjegla preranu udaju.
Otac je uvijek nosio prljavo odijelo, statusni simbol vrijednog čovjeka. Što je čovjek na selu bio prljaviji, što je imao više blata ispod noktiju, više su ga cijenili. Subotom je sjekao nokte i kupao se. Nedjeljom se čuvao od zemljanih radova. Taj dan se na njegovom licu osjećala nelagoda. Sa čovjekom koji navečer ne liježe umoran nešto ne štima. Činilo mi se da je otac uvijek jedva čekao da osvane ponedjeljak, da obuče prljavo odijelo u kojem se osjećao dobro, i znao tko je.
Iako sam srednju školu pohađala u gradu, imala sam osjećaj skučenosti. Smetao mi je nepisani moralni pravilnik malih sredina. Sve dok ne odem na fakultet, u Sarajevo, utjehu sam nalazila isključivo u čitanju. Knjige su otvorile vrata jednom novom svijetu, postepeno sam nalazila sredinu između javne i kućne povijesti. Što sam više čitala, osjećala sam veće samopouzdanje, u meni se probudio revolt protiv sela i njegovih pravila. Babu moje znanje baš i nije nešto posebno dojmilo. Oca je samo zanimalo hoću li naučiti dobro računati. Jer, u životu je sve stvar dobre računice i procjene, ako na vrijeme posiješ, na vrijeme ćeš i žnjeti. Koliko uložiš, toliko ti će ti se vratiti. Što nisi sam zaradio, to nećeš ni potrošiti. Na njegovo razočarenje, mrzila sam brojeve, na času matematike sam se preznojavala, i kradom crtala ženske glave i kuće, sa suncem većim od kućnog krova. Crtanje je postala moja terapija koju ću zadržati cijeli život.
Život je tekao, zemlja se razvijala, smjenjivale su se ekonomske krize, a nas su stalno mučili potisnuti osjećaji nepovjerenja, plamičci mržnje tinjali su u nama kao magma uspavanog vulkana. Slutnja da će nas napasti iznenada se obistinila 1990. godine. Prije toga umro je Tito i prestale su se nositi štafete od Triglava do Vardara.
Za razliku od babe, koja je cijeli život živjela u strahu od rata, otac je bio optimista. I kad je počeo rat u Hrvatskoj, govorio je: u Bosni ga neće biti, a ako ga i bude, naletjet će ko proljetni pljusak, preletjeti preko nas, i kvit. A, ja? Kad je počeo rat u Bosni, znala sam da smo dobro nagraisali, negdje između babine usmene predaje i časova istorije.
Ružica Miličević, polis.ba
