logo
bios

Strah od globalnog zatopljenja – odličan alat za nametanje autoritarne vlade

Objavljeno prije 1 sedmica . u pet, nov 9th, 2018

Nedavno je na svom blogu Martin Armstrong objavio znanstveno izvješće koje potkopava temelje tvrdnje o ljudskom faktoru kao glavnom krivcu za  globalno zatopljenje. Podsjetimo kako su se pri određivanju prosječne temperature i određivanje klime i klimatskih promjena koristili podaci koji su manjkavi, nedostupni i pogrešni, a neovisna revizija je otkrila više od 70 ključnih nedostataka, što znači da predočeni podaci uopće nisu prikladni za izradu globalnih studija.

Pariška konvencija je utvrdila prosjek temperatura u svijetu od 1850. do 1899. godine, a kao “indikativne” je uzela netočne podatke kako bi odredila prosječne temperature iz predindustrijskog razdoblja i slijedom toga se ljudski faktor uzeo kao ključan čimbenik za povećanje temperature na globalnoj razini. Kako je ova studija izrađena na temelju netočnih, nepostojećih i nepotvrđenih podataka, a nema apsolutno nikakve mogućnosti da se prikupe podaci koji bi podržali ovu tezu o globalnom zatopljenju ili bilo koju drugu znanstvenu studiju, cijela teorija o ljudskom faktoru pada u vodu. Osim toga, prema izračunu pokrivenosti HadCRUT4, do 1950. su jedva dostupni podaci o Južnoj hemisferi, što još više dovodi u pitanje svrhu i cilj nove religije o čovjeku kao krivcu za globalno zatopljenje.

Globalno zatopljenje kao alat za nametanje autoritarne vlade

U tom slučaju, koji bi bio pravi cilj upozorenja na predstojeću katastrofu o čemu slušamo godinama. Martin Armstrong podsjeća na izjavu bivšeg čelnika i grobara Sovjetskog Saveza, Mihaila Gorbačova, koji je 1996. izjavio “kako će prijetnja ekološke krize biti međunarodna katastrofa i ključ za otključavanje Novog svjetskog poretka”, sugerirajući da će se ovim argumentom svjetske vođe služiti ne za očuvanje prirode, nego za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva koji su u globalističkoj agendi uspostava jedne vlade, koja bi pod krinkom “slobode, ljudskih prava i demokracije” zapravo bila autokratska diktatura za upravljanje cijelim svijetom iz jednog centra.

U stvari, Gorbačov nije otkrilo ništa novo, samo je rekao kako se stvara još jedna izvanredna situacija, a onda se uvjeri ljude da autokratskoj vladi, za sada još uvijek na nacionalnoj razini ili razini saveza zemalja, moraju predati još više vlastite slobode u zamjenu za sigurnost.

Oni koji su na vlasti uvijek traže veću moć, jer samo tako mogu kontrolirati gospodarstvo i društvo. Isto pokušavaju i bankari, iako u njihovim pokušajima manipulacije ne uspijevaju uvijek. Na primjer, ovih dana su objavljene informacije o mitu kojeg je Goldman Sachs davao u Maleziji i navodno podmićivao službenike širom svijeta kako bi manipulirao tržištima. Usprkos svemu, ljudi s vrha vlasti, koji ne moraju nužno biti predsjednici ili premijeri, sve će činiti da tu vlast očuvaju i ojačaju.

Ali za jačanje vlasti im treba strah među ljudima. Trebaju stvarnu i veliku krizu. Prije je to bio Hladni rat i vlade su plašile svoje građene nuklearnom katastrofom, a one su tu bile “da nas zaštite”.

Prije toga je velika prijetnja u Americi bili su Crveni trg i komunisti koji se skrivaju posvuda, sve nadgledaju i podatke šalju centrali u Moskvu. Američki građani su bili izloženi strašnom progonu i McCarthyevim saslušanjima. Onda je došla nuklearna prijetnja i mali Amerikanci, Europljani i djeca “Istočnog bloka” su vježbala kako se ponašati ako dođe do nuklearnog napada i na znak učiteljice ili učitelja su se skrivali ispod školskih stolova.

Kada se urušio Sovjetski Savez, velikim zapadnim silama, prije svega Sjedinjenim Državama, su trebale neke nove prijetnje i Amerikanci su dobili “9/11”. Tada smo odjednom trebali Putnu Sigurnosnu Agenciju i detaljne provjere prtljage i putnika diljem zemlje. Dobili su Domovinska sigurnost i Patriot Act, a da nisu mogli zarađivati 3000 dolara mjesečno. Sve to bez ikakvog objašnjenja, osim onog kojeg je u kratkoj izjavi na televiziji dao tadašnji predsjednik George W. Bush.

Sada se u istu svrhu koristi globalno zatopljenje i elite ovim diskursom dodatno koncentriraju moć. Žele ojačati, više kontrole i više poreza. To je proces koji povijesno nikada ne završava i trajat će sve dok je društvo ogorčeno, ali ne čini ništa. Subjektivno mišljenje Martina Armstronga je da bi, čak i da se elite sruše revolucijom, na vlast došli novi ljudi, koji bi možda imali dobre namjere, ali bi ubrzo krenuli istim putem kao i njihovi prethodnici. No, to je razmišljanje “što bi bilo kad bi bilo” i ne vrijedi ulaziti u beskrajne rasprave koje ne mogu dati nikakav odgovor.

Najnoviju tvrdnju Armstronga je zapravo potvrdio Larry Bell, stručnjak za zrakoplovstvo, okoliš i energiju, koji je 2013. za Forbes napisao zanimljiv članak, pun linkova na izvore u kojima su izjave raznih svjetskih vođa, dužnosnika i utjecajnih osoba koje su odredile da javnost treba alarmirati i uplašiti klimatskim promjenama ili ćemo svi nestati, a da ni same ne vjeruju u ono što govore

Na primjer, na klimatskom summitu Ujedinjenih naroda u Dohi, u Kataru, Christopher Monckton, savjetnik bivše premijerke Margaret Thatcher, rekao je “kako u 16 godina kako se održavaju te konferencije uopće nije bilo globalnog zatopljenja”, što je bilo istinsko bogohuljenje za sve okupljene.

“Ako trebamo poduzeti akciju, kako uvijek, trošak toga bi bio mnogo puta veći od troška poduzimanja naknadnih prilagodbenih mjera. Dakle, naša preporuka je da hitno trebamo pokrenuti pregled znanosti kako bismo bili sigurni da smo svi na dobrom putu”, dodao je Monckton, koji se među prvima usudio dovesti u pitanje znanstvena istraživanja na temelju se kasnije donose odluke.

Priča o klimatskim promjenama je počela ’70-ih i početkom ’80-ih i tada se na temelju ranih teorija i površnih istraživanja zaključilo da će emisije ugljičnog dioksida, koje uzrokuje čovjek,  izazivaju “opasno globalno zatopljenje bez presedana”. Kao odgovor, UN je brzo uspostavio Okvirnu konvenciju o klimatskim promjenama (FCCC), kako bi se organizirale konferencije, a zajedno s Međuvladinim odborom za klimatske promjene (IPCC) Ujedinjenih naroda su se provodila znanstvena istraživanja.

Središnja strategija koju je u borbi protiv klimatskih promjena promicao FCCC je bio “antropogeni” faktor, što je bilo briljantno. Naime, da se smanji količina emisije ugljičnog dioksida, kojeg emitiraju fosilna goriva, potrebno je razviti neke nove industrije i uzimati kredite za njihovu izgradnju. Drugim riječima, odlučeno je stvoriti tržište za kupnju i prodaju zraka. Ovaj program je na globalnoj razini trebao biti ostvaren kroz Sporazum iz Kyota.

Maurice Strong, koji je organizirao prvi summit Svjetske klime 1992. u Rio de Janeiru, Brazil, otvoreno rekao: “Možemo doći do točke gdje će jedini način spašavanja svijeta biti uništenje civilizacije. Nije li naša odgovornost da to spriječimo?”

“Jasno je da trenutni stil života i uzorci potrošnje bogate srednje klase, što uključuje visoku potrošnju mesa, konzumiranje velikih količina smrznute i praktične hrane, vlasništvo motornih vozila, golf igrališta, mali električni aparati, klimatizacija domova i radnih mjesta, te prigradskih stanova nisu održivi. Potreban je pomak prema životnim stilovima manje usmjerenim na ekološki štetne obrasce potrošnje”, rekao je tada Maurice Strong.

Bivši američki državni tajnik: “Čak i ako je teorija pogrešna, moramo je slijediti”

Bivši američki senator Timothy Wirth, koji je u upravi s Hillary Clinton i Alom Goreom bio državni tajnik za globalna pitanja, pridružio se Mauriceu Strongu u obraćanju na summitu o klimi i rekao: “Moramo se baviti problemom globalnog zatopljenja. Čak i ako je ta teorija pogrešna, radit ćemo prave stvari u smislu ekonomske politike i politike zaštite okoliša. Globalno zatopljenje i Protokol iz Kyota se moraju provesti, čak i ako ne postoje znanstveni dokazi koji potvrđuju da će to poboljšati efekt staklenika.”

Pokojni profesor Stephen Schneider sa Sveučilišta Stanford, autor knjige “The Genesis Strategy” iz 1976. godine u kojoj upozorava da rizik od globalnog hlađenja predstavlja prijetnju čovječanstvu, kasnije mijenja stav pogled za 180 stupnjeva i bio je glavni autor važnih dijelova triju sekvencijalnih IPCC izvješća.

Obični poslovni interesi, ali i puno više od toga

Krajem 1997. je Enronov lobist John Palmaisano komentirao Protokol iz Kyota.

“Ako se implementira, Protokol iz Kyota će učiniti više za promicanje Enronovog poslovanja od bilo koje druge regulatorne inicijative izvan restrukturiranja industrije električne energije i prirodnog plina u Europi i Sjedinjenim Državama Države. Potpora trgovini emisijama stakleničkih plinova bila je još jedna pobjeda za nas. Ovaj sporazum će biti dobar za Enronove dionice”, napisao je John Palmaisano.

Nažalost za Enron, to se nije dogodilo, jer je američki Senat jednoglasno usvojio rezoluciju kojom je jasno pokazao da SAD neće biti potpisnice bilo kakvog sporazuma koji bi “rezultirali ozbiljnim štetama američkom gospodarstvu”.

Bez obzira na SAD, Protokol iz Kyota je usvojen je 1997. godine i na snazi je od 2005. Potpisnici su se složili smanjiti emisiju stakleničkih plinova na razinu iz 1990. godine.

I kako je sve završilo? Japan, koji je obećao smanjenje od 6%, umjesto toga je vidio porast od 7,4%, usprkos 20 godina ekonomske stagnacije. Australija, koja je obećala sniziti emisije CO2  za najviše 8%, zabilježila je porast od 47,7%. Nizozemska, koja je obećala smanjenje od 6%, samo do kraja 2010. godine je završila s povećanjem emisija od 20%. Kanada, koja se zalagala za smanjenje od 6%, imala je porast od 24%.

U cjelini je EU ispunila svoje ciljeve uglavnom zahvaljujući padu gospodarstva i gašenju neefikasnih industrija iz sovjetskog doba i izvozu industrijske proizvodnje u inozemstvo, kako bi izbjegla troškove carina i transporta u trgovanju. Sljedeći njih, od svega su odustali i Novi Zeland, Rusija i Japan.

IPPR: Od klimatskih promjena su napravili “klimatsku pornografiju”

Godine 2006. Institut za istraživanje javnih politika (IPPR), think tank koji zapravo podržava smanjenje emisija CO2, objavljuje analizu o okolnostima koje dovode do globalnog zatopljenja na području Velike Britanije.

“Klimatske promjene karakterizira napuhani ili ekstremni rječnik, koji uključuje hitan ton i filmska rješenja. Upotrebljava se kvazireligiozno propagiranje smrti i propasti, dok se u retorici služi jezikom hitnosti i nepopravljivosti. Alarmizam bi mogao postati potajno uzbudljiv i učinkovit oblik onog što su nazva “klimatskom pornografijom”, 2006. upozorava IPPR.

Mike Hume, direktor britanskog Tyndall Centra za istraživanje klimatskih promjena, priznao je da, iako su klimatske promjene stvarne i ljudi bi mogli pridonijeti tome, “moramo duboko udahnuti i zaustaviti se”.

“Jezik katastrofe nije jezik znanosti”, rekao je Mike Hume, ali postaje sve jasnije da je upravo “jezik katastrofe” jedan od primarnih ciljeva, jer raspiruje iracionalni strah i ljudi se dragovoljno odriču slobode i predaju je u ruke autokratske elite.

Velik dio zastrašujućih vijesti šire mediji koje nadzire Međuvladin odbor za klimatske promjene (IPCC), tijelo Ujedinjenih naroda, ali visoko politizirana organizacija koja zapravo ne provodi nikakva temeljito klimatsku istragu, što je potvrđeno nedavnom revizijom.

Čaki Forbes priznaje da IPCC objavljuje površne procjene temeljene na navodno nezavisnim istraživanjima, ali neki od njegovih najutjecajnijih zaključaka se uopće ne temelje na istinskim istraživanjima, niti su ispravno provjeravani kroz prihvaćene znanstvene procese.

Zagovornici teorije o ljudskom faktoru u globalnom zatopljenju se odriču svojih riječi

Više desetaka tisuća znanstvenika poslalo je prosvjede glede neznanstvenih praksi IPCC-a. Neki kritičari uključuju i bivše vatrene zagovornike klimatskih promjena. Jedan od njih je poznati znanstvenik James Lovelock, koji je predvidio da će daljnje emisije CO2 dovesti do opće nesreće.

“Do kraja ovog stoljeća je više od milijarde ljudi umrijeti, a ostatak parova za podizanje ljudske rase, koji prežive, bit će na Arktiku gdje klima ostaje tolerantna”, 2006. je pisao Lovelock.

Nedavno je, međutim, očigledno shvatio da je pretjerao i sada priznaje: “Ne znamo što klima radi. Prije 20 godina smo mislili da znamo. To je dovelo do nekih alarmantnih uradaka, uključujući i moje. Sada je jasno da se to nije dogodilo”, napisao je Lovelock i ukazao na “Neugodnu istinu” Al Gorea i “The Weather Makers” Tima Flannerya, kao druge publikacije koje šire strah među ljudima.

Drugo bivši zagovornik ove teorije, a sada žestoki protivnik nepotrebnog alarmizma, je i dr. Fritz Vaherenholt, osnivač njemačkog ekološkog pokreta koji je vodio odjel za obnovljivu energiju, drugo po veličini komunalnog poduzeće u Njemačkoj. Njegova nedavna knjiga pod nazivom “Hladno Sunce: Zašto se klimatska nesreća neće dogoditi”, optužuje IPCC za golemu nesposobnost i nepoštivanje, posebice zbog pretjerivanja sa širenjem straha o klimatskim promjenama.

Hans Joachim Schellnhuber, suradnik i koautor spomenute knjige, tvrdi kako su njihove alarmističke projekcije iz 2001. bile pretjerane.

“Toplije temperature i visoke koncentracije CO2 u zraku mogu čak dovesti do puno većih poljoprivrednih prinosa”, dodaje Hans Joachim Schellnhuber.

Suosnivač Greenpeacea, Peter Moore, složio se kako se koristi od globalnog zatopljenja u velikoj mjeri podcjenjuju, a naglasak se daje na navodnu nadolazeću katastrofu.

“Nemamo nikakvih znanstvenih dokaza da smo uzrok globalnog zatopljenja koji se dogodio u zadnjih 200 godina. Alarmizam nas tjera da kroz taktike plašenja usvojimo energetske politike koje će stvoriti ogromnu količinu energetskog siromaštva među već siromašnima. Kažu kako to nije dobro za okoliš, ali u toplijem svijetu možemo proizvesti više hrane”, rekao je More u televizijskom programu 2011.

Kada je Moore upitao tko je odgovoran za promicanje neopravdanog straha i njihovih motiva, rekao je: “Snažna konvergencija interesa. Znanstvenici koji traže novčanu pomoć, mediji traže naslove, sveučilišta traže ogromne potpore od velikih institucija, zaklade, skupina za zaštitu okoliša, političari želeći da izgleda kao da štede za buduće generacije i svi oni koji su se usredotočili na ovo pitanje.”

Sada se ponovo vratimo izjavi Mihaila Gorbačova, koji je 1996. godine, jet ona pojašnjava koji stu to svi oni koji su se usredotočili na ovo pitanje, od kojeg mnogi znanstvenici, nakon sustavnog istraživanja okreću leđa i odriču se ranijih radova i  izjava.

“Prijetnja ekološke krize bit će međunarodni katastrofa i ključ za otključavanje Novog svjetskog poretka”, rekao je Gorbačov.

Razmislite o riječima francuskog predsjednika Jacquesa Chiraca kojim je podupro Protokol iz Kyota.

“Po prvi put čovječanstvo uspostavlja pravi instrument globalnog upravljanja koji bi trebao naći svoje mjesto u svijetu i organizaciji zaštite okoliša koje Francuska i Europska unija žele uspostaviti”, rekao je Jacques Chirac.

Forbes / Armstrong Economics

Nezavisna revizija otkrila prijevaru u podacima o globalnom zatopljenju

N. BABIĆ

Logicno.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh