Mensur Ćatić rođen je 7. lipnja 1959. u Doboju, Bosna i Hercegovina.
Po zanimanju je pravnik. Djetinjstvo i mladost proveo u Odžaku, gimnaziju završio u Modriči, živio u Doboju, Sarajevu, Banjaluci, te Mađarskoj, Poljskoj i Danskoj.
Danas živi i stvara u Visokom.
Objavljene knjige:
– ,,Pjesme za drugo mjesto” IK ,,Zalihica” Sarajevo, 2008.
– ,,Eskimska ruža” IK ,,Bagrem” Gradište,Hrvatska, 2010.
– ,,Golubovi nad odrom” IK Polaris kao ideja, Novi Sad, 2013.
– ,,Podnevni mjesec” Banatski kulturni centar, Novo Miloševo, 2015.
– ,,Sokrat na psihijatriji” IK Klepsidra, Kreševo, 2015.
– “Ako te mačka vidi golog”, već štampana u Srbiji, a u pripremi izdanje za BiH, 2019.
-“Strah od završetka filma”, IK Treći krug, Beograd, 2021.
-“Ljubavi, umro nam je Jonesko”, IK Presing, Mladenovac, 2022.
-“Udarci iz kuka”, IK Presong, Mladenovac, 2022.
Zastupljen u Antologiji bošnjačke poezije Ervina Jahića, Antologiji balkanskog sublimizma Tomislava Dretara…
Neke od pjesama su mu prevedene na francuski, slovenski, makedonski, bugarski, engleski, danski i njemački jezik.
“Za takve se pjesnike kaže da su veliki i jedinstveni, a poezija koju nam oni daruju prestaje biti tek književna vrsta i čitalačka radost – pretvarajući se u trajno blago i sadržaj našeg vlastitog mentalnog, emotivnog i spoznajnog iskustva.”– Abdulah Sidran
Opširnije:
– Sretan rođendan Mensuru Ćatiću
– Mensur Ćatić dolazi – niotkud
AKO NEKO BOSNOM NAIĐE
(pita za Lizavetu Ivanovu)
šta ću ako neko naiđe
pitao je moj djed golobrad negdje u galiciji
pucaćeš ahmače pucaćeš
govorio je neki kaplar
nisi na teferiču ahmače
a i na teferiču se bolan puca
a šta ću ako neko naiđe
pitao je moj djed golobrad
kad mu je nana prvi put otvorila pendžer
pucaće babo u tebe ahmače pucaće
nisi na teferiču govorila je
vješajući mu se oko vrata
a i na teferiču se puca ahmače moj
šta će ti ovolika pita bona habiba
kad ti više ni kovrca pojest ne mogu
i kad su se djeca već odavno razišla
pitao je moj djed bjelobrad
ako neko naiđe ahmače moj
ako neko naiđe
NEPROKLETA AVLIJA
avlija nije samo sjećanje
onih koji su je preživjeli
i mjesto u srcu kud su odredili
da im dođe vječnost ili smrt
kao i svaki drugi musafir i gost
ona je prostor između imena
onih kojima pripada
i sjene koju baca
kuća u kojoj žive
potok u kojem žubore
zapamćeni glasovi prolaznika
i lelujaju sjene komšijskog
drveća i djece
tamo gdje je noć samo tren
između popodneva i jutra
vrijeme za koje ptica
pored kamene česme
nađenu mrvicu
uznese do neba
ZVORNIČKI NOKTURNO
Jesi li to ti, Enko?
Jesam, zar mi ni glasa ne poznaš, sejo?
Poznam, braco, ali ne znam jesi li to ti.
Ko bi drugi našim glasom govorio, sejo?
Mati naša, braco. Mati naša u noć, za nama idući.
KAMEN
Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome
odgovara da je otac ostao u zemlji. Trenutak kad se domovina i
smrt podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod
kamen.
SNIJEG NA RUKAMA
Ništa ti, tako ja oduvijek. Snijeg mi ovaj na rukama
samo behar malo ostudenio. Glava mi ostala
greben u pustinji. Moje su oči dvije rupe još vrele u jastuku
gdje su prespavali oni koji se vole. Vidi, kapa mi mokra
a kiša još nije ni pala. Možda mi se samo jedna noga
malo smanjila pa se zato nagnem kad hodam. Ta zraka
popodnevnog sunca na tvojoj haljini. Mislio sam da je mrlja
od sladoleda ili da mi nosiš malog žutog psića.
Mislio sam da Bog živi u sobi u kojoj moj dedo klanja
DORUČCI NA BICIKLU
Mnogo sam pisao o ocu
nikad ne pomenuvši
koliko je na tome biciklu pojeo slova
na pitama umotanim u listove Oslobođenja.
DUĆAN
Predveče je zatvorio dućan
i vraćajući se kući pogledao u njene prozore
jer od nečeg se mora živjeti
GODINE IZMEĐU
Dopisivali su se ceduljicama i nastavnik ih istjerao s časa.
Dok sjede na klupi u parkiću prilazi im melek.
Jesi li ti melek? pita djevojčica.
Jesam, kaže melek i zagrli ih oboje.
Voljećete se jedne godine kao pravi muškarac i žena, kaže.
Djeca oboje pocrvene i ,,Kad?” otme im se s otvorenih usta.
Između vaših prvih i drugih brakova, kaže melek.
Nećemo biti u braku zajedno? pita djevojčica
i melek kaže,,Ne, nećete.” Čuje se zvono za kraj časa
i ona se naglo okrene prema školi i zatetura.
Odlaze u školu. Dječak je putem stidljivo uzima za ruku.
Melek gleda za njima. Briše suze.
***
PRIČA O SELVERU
Kad god bi se potukao s nekim na ulici
Selver je iskaljivao bijes na svom malehnom bratu Mukadesu.
Boljela je zvijezde i drveće Mukadesova zabezeknutost i neshvatanje.
izvan svakoga zla.
Nikad nije odrastao.
Umro je jednog dana
od groznice i otvorenih očiju.
Selver je ostario ali nikad nije postao čovjek.
***
STO METARA, FINALE
(triptih)
Zbijeg
Kad čovjek zauvijek napušta kuću u kojoj je rođen
kazaljke na zidnom satu ožive u repove vukova koji reže na njega.
Zidovi se ofreskaju sjenama da se dnevna soba uhrami u sjećanju
i ne bude predskazanje
uzimanja otisaka u azilantskom centru.
…
Imao sam stotinu metara prednosti. Zgrabio sliku žene
i jednogodišnje kćeri. Miloševe Izabrane pjesme-Spasenje
Dječje igračke razbacane po podu zagrcnu se toplinom davnih popodneva
Stvari i ljudi pogubljeni putem.
Pogrbljeni kao nove zastave.
Pogrmljeni nebom i prućem.
Novi mladi heroji kao putevi
što su nekad spajali sela a sad razdvajaju svjetove
…
Na skeli koja pluta preko Save curica iz Podrinja nekome odgovara
da je otac ostao u zemlji. Trenutak kad se domovina i smrt
podvlače pod istu riječ. Kao zmija pod kamen.
…
Gradovi teški za grljenje kao ramena s puškom.
Dijete Europe
Na Berlinalu 2015. nagrađen je dokumentarac Flotel Europa Vladimira Tomića. Autorovo, porodičnom kamerom zabilježeno sjećanje na dio djetinjstva
stiskan na brodu za bosanske izbjeglice u kopenhagenškoj luci.
U jednom širokom kadru razmazanog filma prepoznao sam Amru .
Po širokoj crvenoj bluzi iz poljskog Karitasa.
Sjećam se godine koju smo odplutali u maloj kabini bez prozora
U Pijanisti, kratkom romanu Alesandra Barika iz 1994-te
prepoznao sam sudbinu naše Emine. Jedinog djeteta
koje se rodilo i umrlo na flotelu Europa.
Ervin Panofski je u svojim predavanjima govorio o stvaranju slika
kao onog dijela sebe s kojim bismo mogli razgovarati.
Flotel Europa je bio usidren stotinu metara od Andersenove Male sirene.
Sjećam se djevojčice koja je iz majčine utrobe izašla u utrobu broda.
U Miloševoj knjizi Spasenje ima poglavlje koje se zove Dnevna svjetlost
i započinje pjesmom Dijete Europe. Sjećam se slanosti vjetra
na rubovima kupljenih ruža. Dvoje mladih iz Osake
koji su je toga proljeća snimili na vrhovima mojih prstiju.
Možda ćemo jednom moći da to što kažemo dodirnemo rukama,
pjevao je Miljković u Pohvali svetu.
…
Sad živim blizu visočkog groblja.
Preko puta za Kiseljak cijela je padina Visočice kao djevojačka kosa
smočena u ledenu Fojnicu. Kovrdža slijepljena od sjenovitih
zelenih vrba u vodi. Bio sam nekad pjesnik. Kao dijete iz Andrićeve priče
što se za nekog slavlja prenajelo halve i umrlo.
U mezarlucima samo ponekad zableji mali bijeli nišan moje kćeri
kao janje pušteno u minsko polje.
Finale
Izbjeglice iz Podrinja u Njemačkoj kupili su troja invalidska kolica
zemljacima izbjeglim u Visoko. Salem P. se tako svako jutro spusti
stotinu metara do klupe ispod Kraljevačke džamije.
Tu kolica preuzmu dječurlija s Kraljevca
i spuštaju se u njima niz Poštansku.
Jedna ,,bambuća”- pola sata.
Dovoljno da Salem ispije dva litra sarajevskog piva
i zapjeva. S one strane Plive.
Između ezana i dječje vriske.
Mensur Catic ~
Dakle, u izdanju Univerziteta iz Bitole u pripremi je moja nova knjiga Bik na motociklu s mojom novom zbirkom pjesmica Djeca iz Torina i poširim izborom iz mojih ranijih knjiga i evo zahvaljujući trudu i ljubaznosti divne pjesnikinje i prevoditeljice Stela Maja Bosilkovska, mali isječak iz dolazeće knjige, Sto metara, finale u prijevodu na engleski i makedonski ( radna verzija)
( na kraju i izvorna verzija na bosanskom koje neće biti u knjizi)
