I ateizam i religija mogi biti bolesti očiju
AUTOR:
Dopustite mi da danas budem osobna, odnosno da jednostavno podijelim s vama koji čitate kolumnu, razmišljanje kakvo možda jest (nadam se) i vaše.
Naime, umorila sam se od svjetonazorskih podijeljenosti u našem društvu, od toga da pratim što rade udruge koje pretendiraju govoriti u ime ”kršćanskih vrijednosti“ i ”naroda“, kao i da slijedim aktivnosti udruga koje reagiraju na aktivnosti ovih prvih. Umorila sam se, premda sam uvjerena da treba reagirati na ove prve jer su se infiltrirali u politička tijela koja odlučuju o zakonima te premda sam uvjerena da su ove druge savjest i svijest građanskog društva u Hrvatskoj.
Umorila sam se od pokušaja da tumačim, najprije sebi, da je prevlast svjetonazorskih uvjerenja nad zakonima koji bi trebali vrijediti za sve bez razlike i bez obzira na broj, štetno za zdravlje demokracije. Ako takvo što uopće postoji u političkom životu u nas.
Podijeljenost po sebi nije štogod lošega. Štoviše, mislim da ih ima premalo, pa smo se sveli na binarnu uskogrudnost pro i contra.
Umorila sam se od govora o identitetima, nacionalnim, religijskim, političkim, rodnim ili kakvim već, od utvrda funkcija, od borbe protiv svih njih. Riječju: od siromaštva duhovnog i kulturnog.
Posve je beskorisno uvjeravati ma koga da, primjerice, biti protiv zakona koji bi branio pobačaj, ne znači zalagati se za pobačaj, ili da biti za restrikcije koje bi smanjile slobodu odabira onih kojima taj zakon ne treba jer ga ne bi ni kršili.
Posve je beskorisno ma koga uvjeravati da takozvana Istanbulska konvencija neće omogućiti eksperimentiranje s rodnim identitetima – ono se već događa i događat će se s Konvencijom ili bez nje. Zacijelo to ne bi spriječila negiranje njezine ratifikacije, koja, bi s druge strane, pomogla u jasnijem artikuliranju zakona koji bi štitile žene od nasilja.
Besplodno je govoriti da Deset zapovijedi nisu zapovijedi u vojničkom smislu te riječi, nego, među ostalim popis očuvanja ljudskosti koje se događa kada smo povezani s Bogom, prirodom, jedni drugima i, naravno, sa samima sobom.
Besplodno je govoriti kako se Isus uopće nije bavio moralom i moralnim poukama, nego onim što nas dovodi do toga da takve pouke postaju bespredmetnima. Tko ne želi čitati Evanđelje, zašto bi čitao tumačenja njime nadahnuta?
Zacijelo jest anonimnih vjernika, uključujući i svećenika i redovnik/redovnica koji doista žive svoju vjeru, ali njihov glas nismo čuli u javnom prostoru, pa rijetko i u onom kršćanskom. Zašto bi u naša vremena bilo drukčije?
U povijesti Crkve bilo je slobodnih ljudi vjere, ali oni su prije iznimke te povijesti nego njezino tkivo. No, upravo zahvaljujući njima Crkva kao općinstvo svetih, a ne kao institucija ima svoj raison d’être.
Ipak, žao mi je vjernika u Hrvatskoj. Mislim da ih svećenici podcjenjuju. Jest, poput nedonoščadi smo što trebaju autoritet koji bi ih vodio, ali vjerujem da bi mnogi bili kadri i za tvrđu hranu odgovornosti, samo kada bi im za to bio otvoren prostor.
Ići linijom manjeg otpora, propovijedati kako se propovijedalo i tumačilo Pismo pred sto, dvjesto godina, lakše je. Ali, bojim se, besplodno.
I najbolja pobožnost nije dostatna za mijenjanje svijeta, a mijenjanje svijeta ne ide bez mijenjanje čovjeka – što je glavna zadaća vjerničkog života: preobražavati nas s razine na razinu, sve do, kako bi rekao Pavao, punine Kristove, odnosno punine ljudskosti koja nije samo u onom ”ja“, nego u onom ”jesam“.
Žalosna sam kad vidim da je u takvoj zemlji sve manje slobodnoga javnog prostora za mlade. Odveć ih je malo. A mi starci se ponašamo kao da mladi nisu kadri razmišljati svojom glavom i odlučivati o svojoj budućnosti. Omogućujemo stvaranje i odgajamo inertnu masu koja će se povesti za odlukama starijih a da ih zapravo nije ni briga o dalekosežnosti utjecaja tih odluka na njihove živote.
Kada dođe moje vrijeme za mirovinu, živjet ću u zemlji siromašnih staraca. Neće nikoga ostati da se pobuni.
U smrt, znamo, ne ulazimo ni s jednim od ovih identiteta, niti s jednom od funkcija koje smo možda imali u društvu ili s poistovjećivanjima s ma kojom skupinom. Sa svom tom besmislenom prtljagom ni umiremo niti živimo. Živimo s onim što nas hrani, a ne s onim što nas definira, klaštri i iscrpljuje.
No, znamo li uopće što nas hrani da bismo to mogli i tražiti?
Bombardirani smo informacijama koja jednu drugu dovode u pitanje, ni jednoj, zapravo, ne možemo vjerovati. Od savjeta što je dobro za naše tijelo ili kako njegovati dobre odnose do toga za što se, zapravo, zalaže ovo ili ona udruga i kakvi interesi vode njihove najglasnije članove.
Tko još vjeruje vlastitoj sposobnosti osluškivanja potreba vlastitog tijela il tijela zajednice u kojoj živimo, tko još njeguje sposobnost vlastitog prosuđivanja uz rizik, dakako, da može i pogriješiti?
Suprotstavljenost ateizma i religije, ateista ili agnostika i takozvanih vjernika umjetna je tvorevina.
Uostalom, ne osjećamo li da su nam bliži oni koji s jednakom kritičkom odmaknutošću kao i mi promatraju što se događa oko nas, nego s onima s kojima nominalno dijelimo isti svjetonazor?
Nije li riječi o razini svijesti a ne o svjetonazorskim utvrdama koje i nisu drugo nego narativni identiteti koje sami konstruiramo od naših predrasuda, strahova i želja?
U nama, ako smo iskreni prema sebi samima, živi i ateist i vjernik, a agnosticizam je često uvjet za poniznost.
Jedna od etimoloških smjernica riječi ”ateist“, u korijenu koje je grčka riječ ”theos“, ide dalje od riječi ”Bog“, u ono prije, onkraj te riječi u koju nastojimo ugurati sve naše pojmove o transcendentnom.
Riječ theos značila je, primjerice, za Platona: viziju, kontemplaciju (teoriju u izvornom smislu te riječi).
Biti ateist, dakle, znači biti bez vizije, odnosno bez pogleda koje vidi svjetlost po kojoj je moguće vidjeti stvari koje se pojavljuju pred našim očima obasjane njome. Biti ateist znači biti usmjeren na vidljivo, zanemarujući nevidljivo.
Za filozofe Platonova vremena ateizam je smatran bolešću oka, odnosno pogleda nesposobna da vidi svjetlost. Zanimljivo da riječ Bog (Deus na latinskom) u jednoj od mogućih etimologija vuče značenje iz riječi dies – dan. Vidjeti Boga znači vidjeti dan, tj. svjetlost, ono što omogućuje svako viđenje. Zapravo, život sam.
S druge strane, tvrditi da vidimo, odnosno poznajemo Boga (Bog je ovo ili ono, ili traži od nas ovo ili ono) također je bolest očiju, pogleda, tj. oblik idolatrije. Mnogo je vjernika koji svoje ideje, predodžbe, pa čak i iskustva Boga, uzimaju za Boga samoga.
Kad je riječ o Bogu ili o negiranju Boga – oboje pretpostavlja Boga, bilo postojećeg bilo nepostojećeg – ne možemo pretendirati da znamo što znači objava. Jedino što možemo jest razgovarati o našem načinu na koju Objavu doživljavamo i razumijemo. I posve je legitimno da je to za svakoga drukčije, kao što je to bilo i za biblijske ljude.
Mnogi ateisti zapravo s pravom negiraju idolatrijskog Boga. Obje bolesti se međusobno otkrivaju.
Doista, ni ja ne vjerujem ni u Boga, niti Bogu što ga ateisti negiraju kao postojećeg. Uostalom, ne vjerujem da Bog postoji. On je posve onkraj kategorije egzistencije – prije ga valja tražiti, ili preciznije: pustiti da budemo pronađeni u području esencije. Stoga ne vjerujem ni u Boga, niti Bogu kakav bi se dao uhvatiti u ma kakvu predodžbu, pa i najuzvišeniju.
Istodobno, naravno, ne pretendiram ni da sam u kakvom povišenom prostoru iz kojega superiorno mogu o svemu tome prosuđivati. Vrlo često sam i sama dobar ateist i dobar idolopoklonik. Tek na putu da budem ono što jesam – vjernik: čovjek vjere, točnije vizije, svjetlosti, afirmacije života i radosti.
Rješenje nije povući se u Candidov vrt s ružama. Čini se da su i njegove ograde urušene te da i u naš privatni prostor zure sablasti iz javnoga života koje odlučuju koliki će biti naš privatni prostor.
Put jest svakako ponajprije raditi na sebi da bismo bili slobodna bića. Samo slobodna bića mogu graditi i slobodno društvo. Sve drugo su, kadikad i vrlo opasne, iluzije. Ne i vizije.
autograf.hr
