SVAKI GLAS JE VAŽAN
Ovo slušamo svaki put u vrijeme izbora. Tvrdi se da je svaki glas zaista važan. Što je donekle tačno — važan je kao jedan od sto miliona glasova (ako govorimo o predsjedničkim izborima u SAD). Ali ako je utjecaj na rezultat jedan od 100 miliona ili 0,000001 odsto, to je praktično nulti utjecaj. Šansa da jedan glas odredi pobjednika izbora je astronomski mala.
»GLASANJEM DOBIJAMO LAŽNI UTISAK DA IMAMO UTJECAJ, ALI JE ZATO GUBITAK SLOBODE, NA KOJI TIME PRISTAJEMO, SASVIM STVARAN.«
A u stvari je još gore, jer glas koji se daje na izborima nije glas za određenu potitiku ili odluku. To je glas za kandidata ili za političku partiju koji će odlučivati umjesto Vas. Međutim, Vi nemate ama baš nikakav stvarni utjecaj na odluke koje će kasnije taj kandidat ili partija donositi! Nikako ne možete da ih kontrolišete. Tokom četiri godine oni de odlučivati kako hoće i Vi to ništa ne možete da promijenite. Možete da ih zasipate papirnom ili elektronskom poštom, da padnete na koljena pred njima, da ih preklinjete ili proklinjete — ali oni odlučuju, i tačka.
Svake godine vlast donosi na hiljade odluka. Onaj Vaš glas, za nekoga ko može da radi šta god hoće, ne pitajući Vas za mišljenje, zaista nema mjerljiv utjecaj na te odluke.
Vaš glas najčešće zapravo i nije nekakav stvarni izbor. Već je pokazatelj neodređene simpatije za jednu od partija ili kandidata. Rijetko se pojavljuje političar ili politička partija sa kojom se slažemo u svemu. Pretpostavimo da Vi ne želite da se novac troši na pomoć nerazvijenima ili na rat u Afganistanu. Možete da glasate za partiju koja se tome protivi. Ali možda se upravo ta partija zalaže za povećanje starosne granice za odlazak u penziju, sa time se Vi ne slažete.
Štaviše, nakon što je partija ili osoba za koju ste glasali pobijedila na izborima, oni vrlo često krše svoja predizborna obećanja. I šta onda? Trebalo bi da možete da ih tužite za prevaru, ali ta mogućnost ne postoji. Jedino što možete je da za četiri godine glasate za neku drugu partiju ili kandidata — i opet sa istim mizernim rezultatom. Glasanjem dobijamo lažni utisak da imamo utjecaj, ali je zato gubitak slobode, na koji time pristajemo, sasvim stvaran.
Kada građanin dođe na biračko mjesto, on misli da utječe na pravac u kojem će njegova zemlja ići u budućnosti. Kao što smo na početku pokazali, u jednom vrlo malom stepenu to je tačno.
Istovremeno, time pristaje da 99,9999 odsto birača odlčuje o svemu sto utječe na njegov život. Na taj način, birač izgubi mnogo više utjecaja na sopstveni život nego što dobije utjecaja na živote drugih. Učinak bi bio daleko veći ako bi građanin mogao samostalno da odlučuje o svojoj svakodnevici. Na primjer, mogao bi da odlučuje na šta de trošiti novac, a da ne mora prije toga polovinu svojih prihoda da plati državi kroz razne poreze, doprinose, carine, akcize, takse…
Ili da damo drugi primjer — u našem parlamentarnom demokratskom sistemu građani imaju vrlo mali direktan utjecaj na obrazovanje svoje djece. Ako žele da promijene način školovanja i žele veći utjecaj od onog kroz biračku kutiju, moraju da se pridruže nekoj lobi grupi, ili da pišu peticije političarima, ili da organizuju proteste pred zgradama vlade. Postoje organizacije roditelja koje pokušavaju na ovaj način da utječu na obrazovnu politiku. To zahtijeva ogromno vrijeme i energiju, a gotovo da ne daje nikakav rezultat. Bilo bi bezgranično jednostavnije lakše kada se država ne bi miješala u obrazovanje i ako bi nastavnici, roditelji i đaci (studenti) mogli da donose sopstvene odluke, kao pojedinci ili skupa.
Naravno da političari neprestano pozivaju ljude da glasaju, pritom naglašavaju i da glasanje utječe na politiku vlasti, ali za njih je ustvari jedino važno da visoka izlaznost znači pristanak, odnosno to im daje moralno pravo da vladaju ljudima.
Mnogi pogrešno vjeruju da je glasanje na izborima moralna obaveza. Često se čuje da onaj ko ne izlazi na izbore nema pravo da javno iznese svoje mišljenje ili da prigovara zbog političkih odluka. Na kraju krajeva, kažu, ako nisi glasao — tvoje mišljenje više nije ni važno. Ljudi koji ovako misle izgleda nisu u stanju da zamisle nekog ko odbija da povjeruje u lažni utjecaj koji nam nudi sadašnja demokratija. Oni zapravo pate od štokholmskog sindroma: zavoljeli su svoje tiranine i ne shvataju da su u zamjenu za samostalnost prihvatili da budu podređeni političarima i birokratama.
Odlomak iz djela: Frenk Karsten; Karel Bekman, Demokratija – Mit i stvarnost, str. 21-23.
Priredio: Resul Mehmedović
Dialogos
