Kad Merkelova pomiluje!

Njemačka zbog demografskih problema ima već danas, a imat će u budućnosti još više, potrebe za ”svježom krvi” ili ”kvalificiranom radnom snagom”, ali se plaši nekontroliranog useljavanja i zlouporabe azila, jer to zlorabe ovdašnje ekstremne političke opcije.

(AUTOR: MILE LASIĆ – autograf.hr)

Vjerojatno je zbog toga i upriličen u Rostocku sredinom srpnja razgovor njemačke kancelarke Angele Merkel i mladih ljudi u dobi između 14 i 17 godina, koji se pretvorio – zahvaljujući suzama jedne palestinske izbjegličke djevojčice – u prvorazredni medijski i politički događaj.

”Teško je vidjeti da drugi mogu uživati u svojim životima, a ti sam ne možeš…”, kazala je bespomoćna Reem Sahvil moćnoj Angeli Merkel kako bi objasnila da će njezini snovi o studiju u Njemačkoj biti uništeni ukoliko napusti ovu zemlju. ”I ja imam ciljeve kao i svi, obrazovanje je moja želja i cilj koji želim postići”, objasnila je Reem na tečnom njemačkom jeziku. ”Ja to razumijem, pa ipak moram…, politika je ponekad teška”, uzvratila je obzirno Merkelova, ”ti si veoma draga osoba, ali znaš, u palestinskim izbjegličkim kampovima su tisuće i tisuće izbjeglica, pa ako sada kažemo svima njima da mogu doći, kao i svima u Africi da mogu doći, mi se s tim ne bismo mogli nositi.”

Reem se rasplakala, pa je Merkel konstatirala: ”Ti si napravila odličan posao”. Potom ju je pomilovala po kosi, otkuda i potječu medijski naslovi ”Merkel streichelt”, pa i u ovoj kolumni. Potom smo u medijima mogli čitati kako Reem i njezina obitelj već četiri godine žive u Njemačkoj, kako Reem osim materinjeg tečno govori i njemački i engleski, dok uči švedski, kako joj unatoč tomu što je ”dobro integrirana” prijeti neizvjesna sudbina, jer je njezina obitelj ovdje s privremenim boravkom, s kojim se ne smije raditi, itd.

Palestinska djevojčica je uistinu doprinijela da se u uzavreloj diskusiji o novim izbjeglicama, kojoj ton daju razni desničari, čuju i glasovi onih koji nemaju predrasude prema ”budućim Europljanima”, pa su se mogli čuti i glasovi koji ne razumijevaju Njemačku kao etničku, nego i kao ”političku zajednicu” jednakopravnih šansi za sve, kozmopolitiziranih ambijenata i identiteta, kako je to nenadmašno formulirao pokojni profesor Ulrich Beck.

I nije se moralo dugo čekati na nezadovoljstvo njemačkih ekstremista, pa je u prvih šest mjeseci ove godine zabilježeno 170 ozbiljnijih incidenata (zapaljeno je nekoliko izbjegličkih skloništa, pucalo se na kuću s izbjeglicama u blizini Leipziga, manipulira se strahovima, prosvjeduje, raste ksenofobija). Sve je podsjetilo malčice i na užase iz devedesetih godina prošlog stoljeća, kad su izgorjele neke turske obitelji u Solingenu ili kad je organiziran lov na strance u Rostocku i Hoyerswerdeu.

Kao opsjednut pratim ovakve rasprave već četvrt stoljeća, pa primjećujem da se u SR Njemačkoj danas samosvjesnije govori i o tim pitanjima. Učinilo mi se da se ovdje razumjelo ono što je već prije četiri decenije priželjkivao švicarski književnik Max Frisch (1911.-1991.), kada je upozoravao da su u Njemačku došli ljudi, ma koliko joj je tada trebala samo radna snaga iz inozemstva. Još samo da se i u Europskoj uniji danas razumije: dolaze nam ljudi, naši budući sugrađani!

”I tako se od Levanta kreću ljudi i narodi čija se vjera i nada svela na jedno: osvojiti srce Europe i zakoračiti u raj. Sretnete li ih na njihovom putu, budite dobri prema tim ljudima, nahranite ih i obodrite. Oni su budući Europljani”, tako je nedavno književnik Miljenko Jergović protestirao protiv ravnodušja tijekom prolaza tih ljudi kroz zemlje bivše Jugoslavije, protiv svih barijera, uključivo Orbanovog zida između Mađarske i Srbije.

Izbjegličke su nade, dakle, vezane za pošten azilantski postupak u Njemačkoj (traje od pet do osam mjeseci), eventualnu iznimku u zakonima o boravku ili tek kalkuliraju s nekoliko mjeseci pristojnog života u zemlji. Ali tim putom će doista samo brojni Sirijci i Iračani dobiti pravo na boravak u Njemačkoj, dok se izbjeglice s Balkana nemaju čemu nadati, jer dolaze iz tzv. sigurnih zemalja, mjereno međunarodnim standardima.

Statistike govore, naime, da Sirijci i Iračani dobivaju u 99% slučajeva azil po ubrzanom postupku, dok ljudi s Balkana u žurnom postupku u 99% slučajeva dobivaju izgon. No, oni ponovo dolaze, tako da gotovo polovina svih zahtjeva za azilom u Njemačkoj u 2015. potječe od ljudi s Balkana. Upravo o njima je govorio nedavno ministar unutarnjih poslova Bavarske Joachim Herrmann: ”Za samo sedam dana stiglo je više od 5.000 ljudi, pretežno s Balkana, koje su krijumčari ostavili kraj puta. Za sve njih treba naći odgovarajući smještaj.”

Za azilante s Balkana je nepremostiva prepreka postavljena već time što dolaze iz tzv. sigurnih zemalja, ali i dodatno nakon što je njemačka vlada protumačila da balkanske želje nisu dovoljne za azil, što je pokrajinska vlada u Bavarskoj razumjela kao ”zeleno svjetlo” da za izbjeglice iz Albanije, Kosova i Crne Gore izgradi dva zasebna izbjeglička centra, čemu se protive iz SPD-a, Zelenih i NGO-sektora.

I dok se političari prepiru, u prihvatnim izbjegličkim smještajima vlada kaotično stanje, pa se mogu itekako razumjeti riječi predsjednice Njemačke asocijacije gradova Eve Lohse: ”Stigli smo do granice svojih kapaciteta”. U Hamburg, primjerice, dnevno pristiže više od 300 izbjeglica, svi su smještajni kapaciteti prepunjeni, pa se na ledinama podižu izbjeglička kontejnerska i šatorska naselja, a slična je situacija i u izbjegličkom logoru u Deggensdorfu, na jugu Njemačke.

Među zemljama EU nema nažalost solidarnog ponašanja čak ni glede tzv. fair useljeničkih kvota, po kojima bi razmjerno veličini zemlje i privrednoj snazi trebalo raspodijeliti izbjeglički ”teret”.

U pravu je Miljenko Jergović, izbjeglice je potrebno pristojnije tretirati već na njihovom putu u Europu. Potom treba učiniti sve da ”budući Europljani” što prije postanu i dobri građani EU. Za to je neophodna europska solidarnost, ali za potpunije rješenje ovog problema je nužna suradnja svih, posebice moćnih zemalja i međunarodnih organizacija, onih koji su zakazali glede svjetskog ethosa, svjetskog ravnomjernog razvoja i svjetskog mira.

Jer, rješenja za seobu naroda ne nalaze se u prvom redu u EU, nego u onim zemljama iz kojih ti ljudi bježe glavom bez obzira! A to je zadaća i EU i cijele međunarodne zajednice!