Ljudi obično, nesvijesni manipulativnosti ponuđenoga, biraju između samo dvije ponuđene opcije, lukavo izabrane na način koji jednu od njih preferira. Recimo, želite li da vas upucam odmah ili poslije? Izbor alternativa je praktički beskonačan, pa izlaz ne mora biti niti propali, tzv. „treći put“ kakav je propagirao Blair kao model društveno-ekonomskog sustava, već treba upregnuti vlastitu pamet, što je mnogo teže od uprezanja konja u kola kojima se namjeravamo vozikati. Daklem, „Istok ili Zapad?“ svakako nije jedini izbor, jer postoji bezbroj mogućnosti, jednu od kojih je inaugurirala bivša Jugoslavija, u čemu su je podržali ostali nesvrstani.
Sve je veći pritisak Zapada na građane da Rusi imaju navodnih pretenzija na Balkan, a pajaci na marionetskoj žici Zapada onda se – unezvjereni opasnošću od baćuški – okreću „slobodarskom Zapadu“ koji kao ne pokazuje nikakve koristoljublja lišene pretenzije na Balkan, na kojem se inače već sasvim udomaćio svojim sustavom, ekonomijom i vojnim bazama! Bez obzira što regionalno tek Srbija ne pokazuje spremnost formalnog vojnog vezivanja za ma koju stranu, unatoč diskutabilnoj politici prema susjedima (ona unutrašnja je stvar njenog naroda) ne vidim ni jedan ključni logični razlog zašto samosvjesne države, odlučne u obrani vlastitog dostojanstva i nezavisnog odlučivanja, ne bi istovremeno surađivale s ma kojim stranim partnerima na jednakopravnoj osnovi, bili oni s ma koje geografske ili političke strane svijeta. Usvajanje ovog principa iz vlastitih srbijanskih razloga (NATO-vo bombardiranje) ni na koji logični način ne govori protiv njega, međutim tranzicijske zemlje, uključujući one nastale raspadom Jugoslavije, guraju se u EU (razumljivo, mada je ona ustrojena po mjeri kapitala a ne građana) i NATO – što nipošto nije logički povezano i nužno. Karta pokazuje koje pripadnice EU nisu ujedno i članice ovog – kako ga nazivaju – „zapadnog obrambenog saveza“ (u kojem se, pod američkom hegemonijom pleše kako primaš svira), valjda stoga što se zemlje širom svijeta moraju braniti od njegovih samovoljnih, ili aposterirono legaliziranih intervencija!:
Plavim su označene članice isključivo EU, a narančasto članice samo vojnog saveza. Umjesto da primjeri država stabilnijih i razvijenijih od ma koje regionalne, koje ne pripadaju „obrambenom“ savezu, te dostojanstvena nesvrstana politika bivše države budu poticaj za uzajamne razgovore o miroljubivoj suradnji (što bi oslobodilo ogromna budžetska sredstva za razvoj), novostvorenoj regionalnoj buržoaziji važniji je vojni savez; ne kao garancija sigurnosti svojih država, već vlastitog socijalno-ekonomskog statusa stečenog pljačkom sugrađana. Narodi pak, dobrano izdresirani strahu i od susjedove sjene kad padne na njih, daju svekoliku podršku politici svojih pravih satrapa. Tip demokracije uvaljene od kapitala još manje je zastupljen u međunarodnim odnosima, gdje vrijedi princip toljage. Moja je veća od tvoje! Narodi su daleko od samosvjesnosti tipa eksjugoslavenske, koja je naginjala socijalističkom sustavu (ne Rusima!), sve dok se nije rasprsnula na paramparčad krivokletnika s dijametralno preokrenutim preferencijama. Štogod mislili o društvenopolitičkim sustavima i državama svijeta, vrijedi razmisliti nad navodnom Castrovom izjavom (nije manje stimulirajuća za „male sive ćelije“ jer je istinita, čak ako nije autentična):
Manimo se „filozofija“ o siromaštvu i inih floskula suprostavljenih uzročnim činjenicama. I vi biste skapavali da vam blokiram stan, ne dozvoljavajući susjedima da vas snabdijevaju životnim potrepštinama, kao što Amerikanci do dana današnjega rade toj državi (2009-te samo su SAD, Izrael i Palau glasali u UN protiv ukidanja američkog ekonomskog embarga zemlji koju je većini prelako optuživati a preteško shvatiti njen položaj). Ucjenjujući narod zahtjevom da se vrati na Batistin kapitalistički put (radi kojega je i izbila revolucija) protiv kojeg Amerikanci – spremni podržavati najreakcionarnije režime radi svog interesa – nisu imali ništa. Kad ljude iscrpiš do stadija kruljenja želuca, režimi im ništa više ne znače i prihvatit će baš svaki kako bi preživjeli. Oni koji u Americi vide baklju slobode zaista imaju zamračeni mozak, te im se i plamen šibice čini sjajnijim od sunca. Takvi gledaju, ali ne spoznaju uzroke onome što vide! Zar o bahatosti i nasilnosti kauboja ne govori dovoljno podatak iz 2015-te, da su od 239 godina postojanja u ratu proveli 222 godine (dodajte i dokaze samovoljnog napuštanja i nepriznavanja međunarodnih sporazuma, nepriznavanje presuda međunarodnih sudova protiv svojih državljana, nepotpisivanje „klimatskih“ sporazuma, raskidanje sporazuma o razoružanju, raskidanje sporazuma s Iranom, jednostrano uvođenje carina kao ekonomskog oružja – uz zaklinjanje o nikad postojećem slobodnom tržištu,…). Ta je država puna sebe i dapače, mada se narodi obično nastoje abolirati od ponašanja svojih elita i vlada (ta, ne ratuju i ginu po bojištima valjda potonji!), neminovno se postavlja pitanje o prevladavajućem moralnom habitusu onih koji više od dva stoljeća trpe takvu politiku. Ne samo pitanje o američkom, već i o svim svjetskim narodima koji takvu državu slijede, prihvaćajući je simbolom slobodarskih, demokratskih i humanističkih stremljenja! Sva zaklinjanja na Isusa, Muhameda, kršćanstvo, islam, judaizam, svete knjige, mirotvorstvo, humanizam i ina prenemaganja, u sudaru s praksom ispadaju krivokletstva i floskule. Padaju na evolucijskom statusu većine ljudskog roda, nesposobnog se od ponašanja krda uzdići do nivoa dostojanstvenih, skeptičnih, kritičkih, nezavisnih i humanih individua. Spomenuta će se država raspasti poput Perzijskog, Aleksandrovog, Rimskog, Osmanskog, Arapskih kalifata, Habsburškog, Trećereichovskog, Britanskog i inih imperija koji nisu znali slijediti znakove vremena i zahtjeve svojih podanika (a još manje tragove humanizma prisutnog u ljudima), samo s beskrajno tragičnijim posljedicama po čovječanstvo koje se zaglupljuje budalaštinama o nadi, Spasitelju i inim imbecilijama koje tijekom svoje pisane povijesti nikad nije našlo, a razum i ljudskost čini se nije niti tražilo.
Nakon raspada realsocijalističkog SSSR-a i ukidanja Varšavskog pakta, onaj suprotstavljeni koji više nije imao rezona postojanja poslije svršetka „hladnog rata“, u ime navodne (kapitalističke i imperijalne) slobode odmetnuo se od međunarodnih pravnih i humanističkih normi ovaploćenih u organizaciji Ujedinjenih nacija, te kao samonametnuta paravojna organizacija (sa stanovišta humanističkih razmatranja) nastoji regulirati međunarodni poredak. Nikoga NATO ne štiti od agresija, sem svojih članica od unutarnjih promjena kapitalističkog sustava u ljudski prihvatljiviji. Kapitalistički Zapad ili Rusi – dilema je samo za sposobne odlučivati tek između „je..nja“ sprijeda ili straga. Svatko zna na tržnici hoće li kupiti jeftinije ili skuplje banane, ne vodeći se primislima da jeftiniji nuditelj želi ovladati njegovom nezavisnošću, dovijeka ga vezati kao mušteriju. No, podozrenje eksponencijalno ekspandira ponude li Rusi jefinije i dugoročnije snabdijevanje plinom od Zapada – unatoč što se potonji zaklinje u tržne zakonitosti nezavisne od politike (pa i pameti) – apriori ih optužujući za zaplotne namjere. Neovisno od cjelokupnog povijesnog iskustva kako je upravo Zapad podredio sebi gotovo cijeli svijet kao kolonijalni zavojevač! Nakon propasti „realsocijalizma“ se termin Istok više ne koristi, već se oštrica uperuje na Rusiju i svaku drugu zemlju koja globalno ugrožava prevlast Zapada, koji milom i silom nameće svijetu ekonomsku politiku po svom ćefu! 22000 milijardi dolara američkog duga, koji bi upropastio ma koju zemlju planete, neki američki ekonomski mudrijaši misle riješiti opcijom „print and share“ (štampaj i dijeli) dolara, što bi ekonomski idioti regije i svijeta u cjelini prihvatili od prve ukoliko se ustoliči u zemlji poticatelja ideje, a da ne kažem kako je falsifikatori (kriminalci) cijele planete odavno koriste u praksi. Uvjeren sam da bi to svim srcem prihvatili građani s blokiranim računima, da im državni, „legalni falsifikatori“ ekonomskih, demokratskih i humanističkih načela koje nam poturaju kao izvorne, to dozvole raditi u kućnoj radinosti! U svjetlu američkog duga, agresivnog ekonomskog ponašanja i ekstremnih prijedloga poput navedenog, sve je jasniji porast broja zemalja koje odustaju od dolara – američkom valutnom politikom korištenog za jačanje hegemonije – u međusobnoj razmjeni dobara.
Bezbroj puta je sve to ponovljeno i blokirano medijskim propagandnim štitom navodno demokratskog, slobodnog „američkog načina života“, te ograničenim mozgovima masa. Pitajte preko pola milijuna beskućnika, ili do pred koju godinu oko 47 milijuna stanovnika koji su tek pred koju godinu dobili minimalnu zdravstvenu zaštitu (1, 2), primatelje socijalne pomoći,… U zemlji gdje realna plaća ne raste decenijama dok se broj multimilijardera uporno povećava, oko 35% Amerikanaca primalo je pred par godina neki oblik socijalne pomoći! NATO savez, sa sve do jednim svojim članicama, služi isključivo za održavanje kapitalističkog, eksploatatorskog, nedemokratskog i nehumanog poretka, kao vojni eksponent civilnih eksponanata (vlada) kapitala. Svaka represija (upravo se sprema ona nad Venezuelom, čiji narod mora sam razriješiti probleme u vlastitoj zemlji, a ma koji utjecaj mimo UN nije nego banditizam) u konačnici izaziva kontrarepresiju, to je povijesna činjenica. Nekada se smatralo agresijom čim je noga stranog vojnika prestupila granice države, danas ih elite dobrovoljno pozivaju da osnivaju baze na svojem teritoriju, u odnosu na opremljenost kojih domaća vojska predstavlja sprdačiju upotrebljivu za svečane mimohode i ratne igrice po poligonima, pod stvarnom komandom štabova udaljenih tisućama kilometara, kojima ministri obrane i vrhovni zapovjednici odlaze na hodočašće i rukopoloženje. Uz oko 800 vojnih baza u 149 zemalja svijeta (UN imaju 193 članica!), koje praktički opkoljavaju Rusiju (pomičući se sve bliže i Kini):
Amerika ima vojne baze u 149 država svijeta
narodi svijeta „strahuju“ da će ih pokoriti upravo potonja, a Zapad diže neviđenu galamu čim Rusi unutar vlastite države organiziraju vojne vježbe blizu granica! Grafička usporedba deset najvećih vojnih proračuna, samo slijepima ne ukazuje koji je usvojen u svrhu širenja vojnog utjecaja van vlastitih granica, na cijeli svijet:
U strahu su zaista velike oči i sitan mozak. Ne valja smetnuti s uma da u toj agresiji – za sada još ne i fizičkoj – na Rusiju učestvuju i regionalne saveznice NATO pakta, valjda u „samoobrambenoj“ misiji, kao pavelićevci svojedobno kod Staljingrada! Uz masu nedokazanih zapadnih optužbi, sankcija koje im ovaj jednostrano nameće, nedosljednog stava spram – primjerice – vojnog odcjepljenja Kosova (i rezoluciji 1244 Savjeta bezbjednosti UN) i referendumskog pripojenja Krima, nastoji se demonizirati panslavenstvo kao neprirodno spram misticizma pankršćanstva, narodi pod bivšom sovjetskom čizmom zaboravljaju da im je raspadajući se Sovjetski savez vratio samostalnost koju nisu izborili vlastitim snagama, a ovi lokalni (i malo šire) se više ni ne sjećaju da su ih fašizma oslobodili partizani u konačnom sadejstvu sa sovjetskom Crvenom armijom a ne Zapad (naravno da su na svjetskoj razini svi Saveznici dali obol pobjedi nad zlom). Bez obzira koliko zapadni vojni savez pomogao ili odmogao regionalnim narodima u ostvarenju ili sprečavanju ostvarivanja svojih iluzija, usporedba sa spomenutom situacijom govori sve o njihovim samoljubivim, pohlepnim egoizmom vođenim vođama koje krdo u stopu slijedi, naspram onoga koji je „imao muda“ zahvaliti na pomoći, odlučno zahtijevajući od stranih vojski da napuste oslobođenu zemlju koja će nadalje voditi nezavisnu politiku (1, 2), bez pristupanja vojnim paktovima. Ovo su tek ilustracije kako propagandna mašina mijesi i melje umove ljudi. I jedan od stare garde zapadnih političara od formata (danas je to možda jedino Merkel) u odnosu na današnje politikante, general de Gaulle, raskinuo je 1966-te s NATO paktom jer su svi ključevi odlučivanja bili izvan francuskih ruku, bojeći se da bi Evropa mogla postati američki protektorat. Sarkozy je, međutim, 2009-te vratio zemlju u okrilje pakta, i dalje zadržavši samostalnost odlučivanja o francuskim nuklearnim vojnim potencijalima.
Jeste li se pitali zašto se – da spustim stvar na individue – netko popne na krov i počne pucati po nevinim ljudima uzrokujući pokolj koji završi, samozadovoljan onim što je učinio, vlastitim suicidom? Reći ćete luđak, ali to je sasvim kriva dijagnoza. Radi se o ljudima koji su do krajnosti frustrirani nekom nepravdom nanesenom od društva, koje si nije dalo shvatiti njegov problem, prepuštajući ga jedinom rješenju koje mu je palo na pamet (osim da „crkne“ na cesti batrgajući se, napušten od svih) – osveti! Fizičkoj represiji kao povratu one mentalne, doživljene od društva koje nakon oplakivanja i sahrane nevinih žrtava pere ruke od udjela vlastite krivice dijagnozom – luđak! Stvar je jednostavna, i ludilo ima svoj uzrok! Sad (ne očekujem da će većina shvatiti na što sam ciljao, ne pravdajući ni pojedinca, niti društvo – inicijalnog okidača za ekstremnu reakciju na neko naneseno zlo ili nepravdu), razmislite o fiktivnom geniju koji može, iziritiran politikom vladara svijeta i ponašanjem ovaca nad kojima vladaju, postupiti kao u priči iz koje je odlomak:
„…Preozbiljan sam tip da se sa mnom možete igrati, zajebavati kako se to ljepše kaže; kažem li da ću vas ošamariti, budite savim sigurni da upravo to i slijedi, a poručim li da ću za dva dana – ukoliko SAD ne pristupi demontaži svojih nuklearnih kapaciteta – raznijeti Death Waley (Dolinu smrti), onda je tome zacijelo tako! Naravno, vladajući idioti te države prvo me nisu ozbiljno shvatili, a potom nisu ni mogli stupiti u pregovore sa mnom jer im nisam – sjetite se da sam genijalni informatičar – prepustio ni jedan kanal kojim bi to mogli učiniti. Na petoj ili desetoj stranici tabloida pojavila se vijest da neki luđak (kako su me apostrofirali) prijeti vladi Sjedinjenih Država, da bi poslije 48 sati svi svjetski listovi, televizije, radio stanice i internetski portali u udarnim vijestima izvjestili kako se više od 13 hiljada kvadratnih kilometara površine Doline smrti pretvorilo u zastakljeni krater dubine nekoliko stotina metara. Dakako da je cijela Zemlja to osjetila i prije izvještaja svojih medija. Pitate li se, zašto baš Death Waley, odgovor je sasvim jednostavan – ta ne rekoh li vam da sam humanist, paradigma humanističke etike koja ne može dozvoliti da tek tako, bez upozorenja i zorne demonstracije (upravo suprotno bacačima nuklearnih bombi na japanske gradove), pogine desetak milijuna stanovnika New Yorka, što je bio moj slijedeći javno proklamirani cilj – ukoliko se moji uslovi ne počnu izvršavati tijekom idućih tjedan dana. Uz dodatnu opomenu kako iza toga slijede, bez najave i nekog reda, gradovi ostalih država kugle zemaljske. Ukoliko se dodatno upitate zašto sam otpočeo sa Sjedinjenim Državama, jednostavniji bi odgovor bio: “a zašto ne, pa odnekud se uvijek mora početi?”, a onaj složeniji se svodi na to da su bogati osjetljiviji na vlastita stradanja negoli kad se to primjerice desi indijskoj, pakistanskoj ili kineskoj sirotinji. Kao što uviđate, ni psihologija mi nije strana disciplina…“
Ne vidim suštinske razlike između individualnog ludila i ludila krda pratećeg od sebe luđeg ubojicu, koji ih koristi kao oružje. Potonje je beskrajno opasnije, sa zastrašljivijim posljedicama koje narodi uvide tek kad se obračunavaju s poludjelim krdom, u lucidnijim intervalima svijesti između dva vlastita ludila koja će zahtijevati podjednak obračun s trenutno trezvenijima. Intimno svi predobro znaju jesu li se stavili pod komandu luđaka, kada je to bilo i dali ih neuravnoteženi tipovi vode k novim pokoljima, praktičnim izrazima evolucijskog zaostajanja. Svijet je suviše odmaknuo krivim smjerom (postkolonijalni imperijalizam, neravnomjerna raspodjela bogatstva, ad hoc poštivanje međunarodnih sporazuma, raskidanje ili nepristupanje ugovorima o neširenju nuklearnog oružja, vojne intervencije, klimatske promjene, zagađivanje tla i voda, smanjivanje resursa, porast izbjeglištva i ekonomskih migracija,…) a da bi bio moguć povratak bez prirodnih ili umjetno izazvanih katastrofa globalnih razmjera, koje bi (nažalost, nakratko – čemu svjedoči pouka 2.svjetskog rata) privele pameti ljudski rod, kao što šamar može prekinuti nečiji napad histerije. Sad, kako radijacija može izazvati i pozitivne genetske promjene, leži li u tome šansa ljudskog roda, da cinično priupitam. O tome pak, zašto NATO i sistem kojega je branitelj, za javnost postoji najvjerodostojniji odgovor s kojim je ista sasvim zadovoljna, a iza njega teško sposobna proniknuti. Zato!
Ladislav Babić
magazinplus.eu
