logo
bios

Ladislav Babić: Neuračunljivi kolos

Objavljeno prije 4 mjeseca . u sri, jul 17th, 2019

Neuračunljivi kolos

        Kaže se da se bika drži za rogove, a čovjeka za riječ. Prevedeno na politički teren, to znači da se države trebaju pridržavati potpisanih unutrašnjih i međunarodnih ugovora, kad isti stupe na snagu. Samo potpisivanje ne znači ništa, jer državni i međudržavni ugovori stupaju na snagu tek kad ih ratificira (potvrdi) parlament ili senat zemlje potpisnice, odnosno – u međunarodnim ugovorima – kad to učine parlamenti određenog broja zemalja. Tada su ti ugovori obavezni u međunarodnom pravu, ali tek kada stupe na snagu ratifikacijom u određenom broju država. Neke zemlje ne žele potpisati izvjesne ugovore zarad vlastitih razloga; ekonomskih, socijalnih ili očuvanja vojne moći radi zastrašivanja (prvenstveno susjeda) itd. (primjerice, Ugovor o neširenju nuklearnog oružja nisu potpisali Izrael, Indija, Pakistan, a Demokratska Narodna Republika Koreja se povukla iz Ugovora – mada su posjednice nuklearnog naoružanja koje i nadalje razvijaju – a ugovoru se nije pridružio ni Južni Sudan). Za razliku od izbjegavanja potpisivanja međunarodnih sporazuma, postoje suptilnije metode njihova opstruiranja, tako da čin potpisivanja u javnosti stvar dojam o naprednoj državi potpisnici, spremnoj na međunarodnu suradnju, ali de facto ona izbjegava (čak i desetljećima) ratificirati ugovor u parlamentu, pa ga paraf ničim ne obavezuje. Tu je onda i kršenje ratificiranih ugovora, ili napuštanja kruga potpisnica zarad promjene unutrašnje političke situacije kojoj više ne odgovara njegovo poštivanje.

        Svjetski prvak u kršenju domaćih ili međunarodnih ugovora, njihovom neprovođenju ili napuštanju, je zemlja koja u očima naivaca predstavlja uzor demokracije, u osnovi ponajveći svjetski državni terorist, a kojeg vjerno slijede i podupiru „napredne demokracije“ pridružujući se tako krugu međunarodnih pustahija. Demokracija je pojam kojim se suvremene države rado kite, kako za domaće tako i vanjske potrebe, ma bile svjetlosnim godinama udaljene od nje. Ona nije statični, zauvijek zacementirani pojam, i od inauguriranja ovog oblika vladavine od antičkih Grka mijenjao se njen smisao, navodno dovodeći do njenog usavršavanja.

Demokracija ili demokratija (grč. δημοϰρατία: vladavina naroda), oblik vladavine u kojem se političke odluke donose voljom većine, najčešće kroz izbore ili referendume, u kojima sudjeluju svi građani.”. U posljednjim desetljećima demokracija se koristi kao sinonim za (zapadnu) liberalnu demokraciju, ali je također priznato i postojanje tzv. ne-liberalne demokracije. “Liberalna demokracija” se obično odnosi na liberalno shvaćanje ustava i ljudskih, odnosno građanskih prava, ali se također koristi i za opisivanje nekih drugih aspekata društvenog života. Definicija demokracije se s vremenom proširila i na aspekte društva i političke kulture koji se direktno ne odnose na oblik vladavine. Većina liberalnih demokracija su parlamentarne, odnosno predstavničke demokracije, ali postoje mnoge varijacije demokracije, neke čisto hipotetičke. Izraz “demokratski” odnosno demokracija se u širem smislu koristi kako bi se opisao način odlučivanja u različitim društvenim organizacijama.“

Put od zapadnjačkog shvaćanja demokracije do stvarne, socijalističke demokracije (sinteze političke, socijalne i ekonomske demokracije), još izdaleka – štogod zaglibljeni u močvaru vlastitog uma s nedostatkom vizije, mislili o tome – nije završen. Sem toga, s humanističkog gledišta, ona je u smislu prevladavajuće definicije, vrlo zamagljen pojam. Naime, narod može odlučiti ovako ili onako, čime ga „demokratski“ izbor može odnijeti kako na stranu dobra tako i na „tamnu stranu“ (nacisti su demokratski provedenim izborima – jasno, uz nedemokratsku pripremu terena – ušli u Reichstag!). Dakle, samodefiniranje države demokratskom itekako je podložno kritičkom razmatranju. Još kad ista država provodi vlastitu volju na međunarodnom planu kao samoinaugurirani „svjetski policajac“ – u čemu joj pomažu sateliti – mimo Svjetske organizacije (ili međunarodnim dogovorom osnovanih institucija) s jedinim legitimitetom arbitrirati u međunarodnim odnosima, onda se ta država i svi njeni trabanti realno sami stavljaju u krug banditskih država, ma što one i njihovi državljani mislili o tome, uvjeravajući svijet u suprotno. Ako osobu koji se ne pridržava zakona smatramo kriminalcem koji podliježe sankcijama pravnog sustava svoje države, onda na isti način moraju izigravatelji međunarodnih normi ponašanja biti podvrgnuti sankcijama međunarodnog prava. Stvarnost je doduše takva, da se formalni zazivatelji norme „um caruje snaga klade valja“ u praksi vladaju po onoj „sila boga ne moli“.

        Neupitni aktualni predvodnik te prakse su sasvim neupitno Sjedinjene Američke Države, globalni gospodar (doduše, sve nemoćniji) svjetskog poretka, kao što je to Rimsko carstvo bilo u prastara vremena. Nemoralnost vladanja te države u praksi, nije potrebno dokazivati pribranijim i objektivnijom članovima ljudskog roda, posebice narodima koji na vlastitoj koži osjećaju kandže američkog (zapadnjačkog) shvaćanja demokracije. Često zazivanje američkog Ustava kao svetog pisma američke demokracije, pada već na povijesnoj praksi odnosa države prema starosjediocima ili licemjernom odnosu spram Lincolnovog ukidanja ropstva, a u službenoj međunarodnoj politici realizirano besprigovornim savezništvima s najreakcionarnijim režimima (Saudijskom Arabijom il svojevremeno s JAR). Ili, primjerice, bezrezervnoj podršci izraelskoj politici prema Palestincima – u čemu te dvije države često bivaju u UN preglasane od svih članica – te čvrsto savezništvo s despotskom Saudijskom Arabijom kojoj se gleda kroz prste za najgora kršenja ljudskih prava. No, tko zaključke ne formira evidentnim djelovanjem te najopasnije države današnjice po svjetski mir, međunarodni pravni sustav, ekonomiju, okoliš i globalne klimatske promjene, podastrimo mu pisane dokumente koji svjedoče o lažljivoj, stoljetnoj politici koja se pred međunarodnom javnošću nastoji skriti propagandnim smicalicama, a uvlači u svoju sferu interesnog djelovanja (temeljem nehumanih kapitalističkih premisa) niz država koje je u tome prate, svrstavajući se srodnim interesima vlastitih elita u krug voluntarizma koji ordinira međunarodnim poretkom. Kao što se bika drži za rogove, a ljude za riječ, tako se i države drže za poštivanje potpisanih ugovora, a ako ih konstantno izigravaju i ne poštuju, same prisiljavaju ostatak svijeta da ih drži na distanci služeći se (nažalost) njima primjerenom metodom – učešćem u trci u naoružanju. Što je, dakako, zanemarimo li moralnost cijele te „atletske“ discipline – uspješno jedino kod ponajvećih i najsnažnijih učesnika, dok u većine država ne može spriječiti petljanje Amerike gdje joj se i kad joj se sprdne, u – kako to ona pravda – zaštiti vlastitih interesa. Interesno područje te velesile postao je cijeli svijet, a samo njena vlastita procjena jamči jeste li u, ili izvan sfere njihove oružane „zaštite“. Kako je rat (oružana intervencija) samo „nastavak politike drugim sredstvima“ (prema pruskom generalu Karlu von Clausewitzu), stupnjevanje agresivne politike konačno neizbježno dovodi do krvi. Politika se najčešće vodi diplomatski, sklapanjem bilateralnih ili multilateralnih ugovora, što bi moralo biti učinjeno u dobroj vjeri a ne „s figom u džepu“. S obzirom da svijet još uvijek pokreće isključivo probitak (kojem se etika i moral tretiraju kao sluškinje, umjesto obrnuto), kapitalizam je – kao puko interesno zasnovan sistem – pravi majstor u potpisivanju i potonjem zaobilaženju, kršenju ili napuštanju ugovora koji su parafirani od najviših predstavnika države, kadgod to interes zahtijeva, a najpodliji način njihova neispunjavanja je namjerno odlaganje ratifikacije, čime potpis postaje mrtvo slovo na papiru jer ne obavezuje. Maher nad maherima u izigravanju potpisanih unutrašnjih, kao i međunarodnih ugovora – na sve moguće načine koji im padnu na pamet – su upravo SAD, i to još od faze prisvajanja indijanskih teritorija. Prema američkim nacionalnim arhivima, ratificirano je 374 ugovora potpisanih između SAD-a i indijanskih plemena od 1772. do 1867. godine.“. Mnogi od njih nisu bili poštovani ili čak ratificirani, što je jasno ukazivalo da se ni nisu namjeravali poštivati. Drugi izvori govore o čak više od 500 prekršenih ugovora američke vlade s Indijancima. Poznat je veliki protestni marš američkih Indijanaca „Staza prekršenih ugovora“, koji je obilazio cijelu državu i konačno završio – pred predsjedničke izbore – u Washingtonu, postavivši svoje zahtjeve u 20 točaka.

„Povijest je prošarana ugovorima koje su SAD potpisale ali nisu ratificirale, potpisale – a zatim povukle potpis, pa čak i odbile potpisati nakon što su sve ostale poticale na potpisivanje. Kapricioznost o međunarodnim ugovorima je stara američka tradicija. Započinje samim stvaranjem zemlje: stotine ugovora potpisanih s indijanskim plemenima koji su ili prekršeni ili nisu ratificirani. Danas su SAD jedna od zemalja koje su ratificirale najmanji broj međunarodnih ugovora o ljudskim pravima – od 18 sporazuma koje je usvojila UN, Amerika je ratificirala samo pet.“

Nabrojimo samo neke od njih

– Ugovori između vlade i američkih Indijanaca (1722.-1869.)

– Versajski ugovor, 1919

– Ženevski sporazum, 1954

– Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora, 1982

– Konvencija o pravima djeteta (CRC), 1989

„CRC je važan dokument o ljudskim pravima iz nekoliko razloga. To je prvi sporazum o pravima djece, koji uključuje širok raspon prava (obrazovanje, zdravstvo, pravda) za maloljetnike. Vrlo brzo je postigla široku potporu, uz gotovo jednoglasnu ratifikaciju diljem svijeta. SAD su sporazum potpisale 1995. godine. To je jedina zemlja koja ga nije ratificirala .“

– Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih testova, 1996

„Iako je sporazum o zabrani nuklearnog testiranja usvojen u Generalnoj skupštini UN-a 1996., a ratificiralo ga je 166 zemalja, sporazum još nije stupio na snagu zbog osam ključnih zemalja koje ga još nisu ratificirale. SAD, koje su potpisale 1996., jedna je od njih – ostale su Kina, Egipat, Indija, Iran, Izrael, Sjeverna Koreja i Pakistan.“

– Ugovor o zabrani mina, ili Ugovor iz Ottawe, 1997

– Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda, 1998

– Protokol iz Kyota, 1997

– Pariški klimatski sporazum, 2015

– Iranski nuklearni sporazum, 2015

– Sporazum o klimi, Osaka, 2019

Russell Means, indijanski aktivist za prava američkih Indijanaca, koji je vodio i spomenuti protestni marš Indijanaca na Washington, dao je upozorenje koje se američkih vlada, posebno one pod Trumpovm predsjedavanjem, nije ništa dojmilo:

 „Majka Zemlja je zlostavljana, moći su zlostavljane, a to ne može trajati zauvijek. Nijedna teorija ne može promijeniti tu jednostavnu činjenicu. Majka Zemlja će uzvratiti, cijela okolina će se osvetiti, a zlostavljači će biti eliminirani. Stvari zatvaraju puni krug, dolaze tamo gdje su počele. To je revolucija.“

Nabrojeni su samo neki od sporazuma koje Sjedinjene Države ili nisu potpisale, ili nisu ratificirale, ili istupile iz sporazuma nakon što su ga potpisale, čemu bi trebalo dodati još i Konvenciju protiv mučenja (prihvatile su je s rezervom, a nisu pristupile Fakultativnom protokolu,ugovoru koji se nadovezuje na nju, a koji uspostavlja međunarodni sustav inspekcije za mjesta pritvora po uzoru na sustav koji postoji u Evropi od 1987. godine) i Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Također, SAD se povlači iz Sporazuma o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa (INF) sklopljenog s Rusijom za „hladnog rata“ 1987. godine.

        Sve to znači da tu „uzor državu“ ništa, sem prosudbe vlastitog pravnog sistema, ne obavezuje; primjerice, zaštita djeteta, kršenje zabrane mučenja ili zalaganje za sprječavanje klimatskih promjena. Istovremeno dok se moja država dupelizački ulaguje Americi, mene obavezuju kojekakve „trice i kučine“ koje samonametnuti vrhovni svjetski pravni i moralni arbitar ne prihvaća ili krši na globalnoj razini, a moja ulizička država na to nema što reći. Međutim, u temeljnom pravnom aktu SAD, njegovom Ustavu, stoji među inim:

„Ovaj Ustav i zakoni Sjedinjenih Država koji će se donijeti u skladu s tim; i svi ugovori koji se sklapaju, ili koji će se donijeti, pod nadzorom Sjedinjenih Država, bit će vrhovni zakon zemlje; a suci u svakoj državi bit će vezani time, bez obzira na ma koju suprotnu formulaciju u Ustavu ili zakonima bilo koje države.“, (Ustav SAD, stavak 6),

što znači da je cjelokupno djelovanje Sjedinjenih Američkih Država na unutrašnjem i vanjskom planu, s obzirom na prekršene ili napuštene ugovore – protuustavno! Detaljni pregled ovih sporazuma (što nije cilj članka) pokazuje sav „humanizam“ i „demokratičnost“ ove države, koja kako na unutrašnjem tako i na međunarodnom planu ne cijeni stremljenja drugih država (sad, kako u kojih iskrena) da reguliraju svoje odnose na humaniji način, spriječe širenje ratova, ograniče niz globalnih prirodnih fenomena koji prijete opstanku vrste, ali i jednako tako – afirmiraju vladavinu prava u odnosima država, kao i prava pojedinih skupina stanovništva (poput djece, primjerice). Amerika sebi zadržava pravo naspram cijelog svijeta nametati svoj sud o nečemu u čemu se svi – osim nje – slažu, i nimalo je ne ometa zaobilaženje jedinih legitimnih organa za rješavanje svjetskih pitanja (prvenstveno UN), te se kao najveća državna baraba sprda s potpisanim ugovorima. Koliko samoživu politiku provodi ta država svjedoče i sankcije koje samoinicijativno, bez ikakvog utemeljena u međunarodnom pravu, nameće drugim državama, s izgovorima koji bi neopravdano trebali opravdati. Zar nije to banditizam na globalnom nivou, a nažalost u tom kriminalnom ponašanju slijede je veći i manji sateliti – prvenstveno Zapad koji to čini slijedom interesa kapitala, a potom i navodno suverene ficlek državice tipa Hrvatske, Slovenije, i sve one regionalne stremeći se upisati u međunarodnu mafijašku organizaciju koja svoje postojanje i interese brani oružanom prijetnjom (NATO), bez legitimiteta da se tako ponaša.

        Navedeni su tek neki važniji sporazumi koje Sjedinjenim Državama i pratećim strvinarima znače manje od centa profita, njihovog pravog međunarodnog interesa. Kraća lista nepotpisanih ili neratificiranih ugovora SAD samo je dio mnogo potpunije liste američkih ugovora, potpisanih, raticifiranih, neratificiranih, prekinutih ili naprosto prekršenih. Poznati američki intelektualac, lingvist, humanist i politički aktivist Noam Chomsky kaže u jednom intervjuu:

„SAD su svoj prvi veto Vijeća sigurnosti uložile 1970. i brzo su preuzele vodeću ulogu u tome. To je jedina zemlja koja je otišla toliko daleko da je stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se poziva sve države da poštuju međunarodno pravo – ne spominjući nikoga, ali bilo je shvaćeno da je to bio odgovor Washingtonu na odbijanje naloga Svjetskog suda da okonča svoje “odbijanje” presude o „protuzakonitoj uporabi sile“ (međunarodnog terorizma) protiv Nikaragve i plaćanje značajnih odšteta. SAD rijetko ratificiraju međunarodne konvencije, a kada se to dogodi, obično je riječ o ključnim rezervama, koje se učinkovito izuzimaju: konvencije o genocidu i mučenju, i mnoge druge.“

SAD su pojavom Monroeve doktrine vodile nedosljednu izolacionističku politiku uzdržavanja „od bilo kakva miješanja u politiku i prilike evropskih država, a neprijateljskim činom smatrat će svaki kolonizatorski, ekspanzionistički ili intervencionistički pokušaj neameričkih država na američkim kontinentima“. Napustile su je ulaskom u prvi, a potom u drugi svjetski rat, nakon kojega od te političke filozofije nije ostalo ništa u praksi. Samoinicijativno, Amerika se smatra gospodarom svijeta, te tako i djeluje namećući svoje stavove prvenstveno ucjenama, sankcijama, diplomatskim, ekonomskim i vojnim pritiskom ostatku svijeta (sem malog broja zemalja sposobnih tome se oduprijeti), a narodi kojih se zaklinjanje u suverenitet uglavnom svodi na služenje novim gospodarima, pokorno je slijede.

        Dodamo li tim pisanim obavezama koje Amerika ignorira ili odbacuje i ratove koje vodila proteklih stoljeća, a dr. Zoltan Grossman je nabrojao blizu 150 američkih – što prikrivenih, što onih pod plaštom NATO pakta, do onih sasvim otvorenih vojnih intervecija širom svijeta – uključivo i one unutrašnje, protiv indijanskih starosjedilaca – počevši od 1890. sve do one nedavne u Siriji, (još potpuniji spisak može se naći na Wikipediji), postaje jasno zašto je ovo najopasnija država na kugli zemaljskoj otkad je svijeta i vijeka. Snabdjevena naoružanjem (na koje je prošle godine potrošila otprilike kao osam zemalja zajedno, koje su na listi od drugog do devetog mjesta), ekonomskom snagom i propagandnom mašinom tako razrađenom da se Goebbels čini čistim amaterom, nepoštivanjem, neprimjenjivanjem i odbacivanjem međunarodnih sporazuma, odlučnošću koja ne preza od najvećih zločina u ostvarenju vlastitih interesa (to je jedina zemlja koja je dvaput upotrijebila svoje nuklearno oružje), sve više postaje rak na tijelu čovječanstva, koje je ionako – prema nekima – kancer na tijelu planete.

        Pred sidrenjem brodova na Ellis Islandu (otok Ellis), karanteni i središnjem mjestu za prijem migranata, evropske iseljenike tijekom 19. i početkom 20. stoljeća dočekivao je pogled na “Kip slobode” – francuski dar Sjedinjenim Državama – na čijem podnožju su uklesani stihovi pjesme Emme Lazarus, iz poeme “Novi Kolos”:

„…Dajte mi vaše umorne i siromašne,

Vaše potlačene mase koje žude da slobodno dišu,

One koje ste prokleli i protjerali sa vaših obala,

Pošaljite mi te beskućnike i stradalnike,

Za njih podižem baklju pored zlatnih vrata.“

Imigranti su izgradili Ameriku, a nova, sumanuta politika američke administracije prema njima – bilo legalni ili ilegalni – ne vodi računa o tome da i oni nezakoniti doprinose njenom prosperitetu (što ne znači i svih njenih građana), a još manje o humanom razrješavanju problema. Ona se ne odnosi tako samo prema aktualnim nezakonitim migracijama, koje psihotični predsjednik želi riješiti izgradnjom zida prema Meksiku, već i velikom broju ilegalnih migranata koji godinama borave u zemlji iz raznoraznih razloga (rat, represija, terorizam, ekonomska bijeda, spajanje obitelji,…). Tako da poema Lazarusove uglavnom može poslužiti ilustraciji „bilo pa prošlo“ vremena; „baklja (slobode) pored zlatnih vrata“ odavno je tek reliktni, okamenjeli ukrasni element spomenika. Amerika postaje sve protivno onome za što se formalno zalaže, čak i zapisuje u svojim najvišim dokumentima. Država koju treba držati za „rogove“, jer njena riječ je toliko relativna da se u nju apsolutno ne valja pouzdati.

Ladislav Babić

magazinplus.eu

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh