logo
bios

Ladislav Babić: Amerika – rasanjivanje

Objavljeno prije 7 godina . u ned, nov 11th, 2012

Amerika – obećana zemlja! Kažu uglavnom oni koji je percipiraju izdaleka kroz ružičaste naočale obojane optikom Hollywooda i vjerom kako nada ipak nije zauvijek skrivena na dnu Pandorine kutije. Uglavnom, isti tip ljudi koji iz tjedna u tjedan očekuje dobitak na Super sedmici, ne brinući pritom o matematičkim zakonima koji bi da im već u samom početku sasjeku uvijek iznova proklijalu mladicu vjere što je njeguju u duši.

Kroz žar i hlad
Taj vitez mlad,
Prepreke silne svlado –
Uz pjesme poj,
Jedan sni boj:
On traži Eldorado.
Oni koji su bili, pa se vratili, ne govore mnogo – tim je, čini se, glasnija ona manjina što je uspjela u socijaldarvinistočkom boju za opstanak u ovoj – uvijek nekako drugima „obećanoj zemlji“.
Al’ starost, gle,
Ne njega gre –
Srce, o gdje si mlado?
Sve odno vrag,
Nigdje ni trag –
Toj zemlji Eldorado!
Amerika, uzor demokracije, građanskih sloboda i obećanja uspjeha. Amerika, suvremeni Eldorado za sve napaćene ovoga svijeta, koje statua na ušću rijeke Hudson već stoljeće i četvrt – nesmanjenom snagom – vabi sirenskim zovom Emme Lazarus:
“Daj mi svoje umorne, svoje siromašne, svoje šćućurene mase koje žude da slobodno dišu”
Dakako, zanemarimo li godišnje useljeničke kvote koje raspisuje američka Vlada i testove koje morate položiti da bi se našli među sretnim štićenicima “Majke svih izgnanih” kako još nazivaju “Slobodu (koja) prosvjetljuje Svijet”. Na filmu, u pjesmi i u ljudskoj duši, stvari su ipak nešto drukčije negoli u stvarnom životu. Zvirnimo malo detaljnije u tu čarobnu meku za naivne i zaslijepljene idealiste.
Američke vojne intervencije
AmerikaUpitna6 
        Ljudima koji – mada vole poeziju i ne može se im poreći nedostatak idealizma u životu, ali su dovoljno realni da vide “kud pjesma šumom, tud stvarnost drumom”SAD odavno (posebno nakon Rooseveltova raskida s izolacionističkom politikom) percipiraju kao “svjetskog policajca”. Državu koja sukladno svojim interesima – a u njihovu sferu one ubrajaju cijeli svijet – ima prste gdje treba i ne treba. U svim događajima koje dapače i prečesto same kreiraju kako bi zadovoljile vlastiti probitak, pritom tretirajući narode svijeta kao nedoraslu balavurdiju. Naravno, ne uvijek javno, no ionako se sve značajne diplomatske igre odigravaju iza pozornice. Kaže se kako balkanci vole međusobno ratovati no, njihove ratove u proteklih stotinjak godina mogli bismo izbrojati i na prste obje ruke. U usporedbi sa “Amerima” gotovo da izgledamo kao miroljubiva čeljad koja se tu i tamo zavadi (doduše, s popriličnim brojem leševa kao ishodom). Dr. Zoltan Grossman je nabrojao blizu 150 američkih – što prikrivenih, što onih pod plaštoma NATO pakta, do onih sasvim otvorenih vojnih intervecija širom svijeta (uključivo i one unutrašnje, protiv indijanskih starosjedilaca), počevši od 1890. sve do one u Libiji 2011. godine. Još potpuniji spisak može se naći na Wikipediji. Pa kad ljudi sve to znaju – a znaju, sem onih sasvim ravnodušnih i/ili nenačitanih – zašto im je Amerika toliko prirasla srcu, napose njihovim vladama? Vlade očito vezuju interesne spone, bilo samostalno odabrane, bilo one nametnute od svjetskog žandara. A pojedince? Možda ilustrativan odgovor nudi usporedba sa starijim bratom, sitnim uličnim nasilnikom, koji vas je u djetinjstvu štitio od ostalih klinaca. Kasnije se vaš brat premetnuo u prvorazrednog siledžiju spram mirnih stanovnika susjedstva, možda čak i ubojicu, no njegove se zaštite niste odrekli – što vas brige za druge, kad je u pitanju vaša koža, zar ne? Što nas brige za druge narode, kad znamo tko nam je pomagao u olujnim i srodnim meteorološkim nepogodama, a sad nam još i drži zaštitinički NATO-kišobran nad glavama! Da se američke policijske igrice ne završavaju samo na vojnim intervencijama, pokazuju i nebrojeni primjeri pritisaka njihova pravosuđa u pravosuđe (nazivno) suverenih zemalja. Poput slučajeva Wiki Leaks, Richard O'Dwyer ili primjerice, jednog od najvećih websiteova za razmjenu fajlova – MegaUpload, što su samo sitnice u odnosu na nametanje ugovora, sankcija, blokada, i srodnih radnji, suverenim državama koje se ne uklapaju u njihovu sliku svijeta po vlastitoj mjeri, a da o liferovanju oružja pobunjenicima protiv nepoželjnih režima niti ne govorimo.
Ljudska prava u SAD
AmerikaUpitna4
        Jednom godišnje, američko ministarstvo vanjskih poslova – State Department – objavljuje svoj godišnji izvještaj o ljudskim pravima diljem svijeta. Dijeleći lekcije poput neprikosnovenog apsolutnog sudije, poput roditelja svojoj nestašnoj dječici, implicitno se postavlja na vrhunce moralnosti i humanizma, te mu kao pripada pravo da donosi sudove o svim državama svijeta – dakako, osim svoje vlastite. Za upitati se, kako bi se američka vlada osjećala da joj neka omanja zemlja – k tome, ne daj bože, ideološki sasvim s dijametralne strane političkog spektra, javno dijeli lekcije preko svojega ministarstva. Nezamislivo, jeli? No, zašto je onda zamislivo ovakvo američko vladanje? U novije vrijeme, rastom ekonomskog i vojnog značaja Kine i Irana, Ameri dobijaju – makar samo od njih – dostojan odgovor. Uopće pritom nije važna potpuna vjerodostojnost svih tih izvještaja o kršenjima ljudskih prava – već je jedino ispravno zaključiti kako o takvim stvarima ne može arbitrarno suditi bilo koja pojedinačna zemlja. Daklem, to pravo bi isključivo pripadalo Ujedinjenim narodima, odnosno njenom Vijeću za ljudska prava, a svakako bi se s većim povjerenjem primali i redoviti izvještaji nevladinih organizacija poput Amnesty Internationala. Koliko su SAD zainteresirane za ovakav, većini država prihvatljiviji pristup razmatranju stanja ljudskih prava i njihova kršenja, govori i činjenica da su tek 2009. prvi puta izabrane u Vijeće za ljudska prava UN. Naime, Bush-ova administracija smatrala je Vijeće proizraelski nastrojenim, te nije ni pokazivala nikakav interes za suradnju sa njim. Pa, bacimo malo pogled na podatke kineskog, AI-ovog, te ostalih izvještaja o stanju ljudskih prava u SAD, ne osvrčući se na kršenja istih od strane ove države širom svijeta. Od bespilotnih letilica koje krše suverenitete zemalja nad kojima lete, “kolateralnih žrtava” – tipa cijelih nevinih porodica ili svatova – u njihovoj pravedničkoj borbi protiv terorizma, dilanja oružja libijskim i inim pobunjenicima, ili ispitivanja zarobljenika u trećim zemljama da bi se izbjegle optužbe kako se za te svrhe u SAD koristi mučenje, etc.
        Kad je nastupila ekonomska kriza, Kina je – za razliku od Obamine administracije – uložila oko 700 milijardi dolara poticaja u infrastrukturu zemlje, dok je američka vlada te novce uložila u spašavanje bankaka koje su i uzrokovale krizu. Zamjera se represija prema demonstrantima pokreta Occupy Wall Street – i to širom Amerike – uz upotrebu suzavca, palica i hapšenje demonstranata., te sprečavanje novinara da izbliza izvještavaju o akciji. Spominje se državni nadzor nad internetom, s obzirom da tzv. “The U.S. Patriot Act and Homeland Security Act” sadrži klauzulu koja omogućuje blokiranje sadržaja na mreži, kad se procijeni da oni štete državnoj sigurnosti. SAD su zemlja sa najvećom kažnjeničkom populacijom na svijetu – na svaka 132 stanovnika, jedan se nalazi iza rešetaka. U zatvorima se ukidaju vikend doručci radi rezanja troškova, a uvjeti u njima su inače takvi da izazivaju pobune zatvorenika. Nalazi se među pet zemalja svijeta sa najvećim godišnjim brojem izvršenih smrtnih kazni. Nezaposlenost u zemlji nikada u poslijednjih 60 godina nije bila tako velika kao lani. Stopa nezaposlenosti iznosila je 8.9% , dočim je za mlade između 25 i 34 godine starosti bila čak 26%. Ukupno 13.3 milijuna ljudi bilo je nezaposleno, prema službenim podacima. Veliki nesrazmjer u raspodjeli bogatstva izaziva socijalne efekte. Tako je, primjerice, oko 46.2 milijuna ljudi živjelo ispod službene granice siromaštva, što je povećanje u odnosu na dvije godine ranije. 22% djece živi u siromaštvu, dok 46 milijuna ljudi ima subvencioniranu ishranu. 49.9 milijuna njih nema pravo na zdravstvenu zaštitu. Stopa nezaposlenosti i siromaštva gotovo dva puta je veća među Afroamerikancima, Latinoamerikancima te domorodačkom populacijom, što upućuje na elemente rasizma. Spominje se odnos prema ilegalnim imigrantima koji, nakon hapšenja bivaju strpani u logore, bez dovoljno hrane i zdravstvene njege a podvrgnuti su svakojakim šikaniranjima. Navodi se nemilosrdno smanjenje izdataka za obrazovanje, kao i ogromnu visinu školarina radi kojih se moraju uzimati veliki studentski krediti. Obećanje predsjednika SAD-a, Barracka Obame, da će do januara 2010.g zatvoriti Guantanamo, nije ispunjeno. Do kraja te godine, 174 osoba zadržano je u tom zatvoru bez podizanja optužnice, u neljudskim uvjetima. Bivša, Bush-ova administracija odobravala je tzv. waterboarding – mučenje vodom koje je primjenjivala CIA prilikom ispitivanja – kada se na zatvoreniku simulira utapljanje, tvdeći da to nije mučenje kako je ono definirano Ženevskim konvencijama. Čak je i Kanada stavila ovu zemlju na listu onih koje se koriste torturom prilikom ispitivanja osumnjičenika. Poznat je slučaj bivšeg američkog vojnika Bradley Manninga, koji je proslijeđivao podatke Wiki Laeksu, podvrgnutog perfidnoj psihološkoj zatvorskoj torturi, gdje je godinu i pol boravio u potpunoj izolaciji, sasvim gol, s oduzetim naočalama bez kojih je gotovo slijep, i bez prava na advokata. U SAD je danas više od 20 000 osoba smješteno u zatvore pod takvim uslovima. Ovo nešto navedenih podataka sasvim dovoljno govori o kompetentnosti Sjedinjenih Država da drugima – barem prije no pometu pred svojim pragom – drži lekcije o ljudskim pravima.
Neprihvaćanje međunarodnih konvencija
AmerikaUpitna2
        Kako svijet, posebno u ovo vrijeme ekonomske globalizacije i medijske povezanosti, skoro da funkcionira kao globalno selo, jasno je da se donose razne muđunarodne konvencije i ugovori koje – nakon njihove ratifikacije – treba poštovati za dobro sviju nas. Neki od najvažnijih međunarodnih dogovora su s područja međunarodnog prava, zaštite okoliša i klimatskih promjena, te razoružanja i zabrane prodaje oružja.
Međunarodni kazneni sud (MKS)
        Temeljem Rimskog statuta koji je stupio na snagu 2002. godine, osnovan je Međunarodni kazneni sud sa sjedištem u nizozemskom Den Haagu (ne miješati sa ICTY – Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije). Sud je nadležan za najteža kaznena djela od značaja za cijelo čovječanstvo (zločin genocida, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i zločine agresije). Kako je do spomenute godine 66 država – od 133 potpisnice – ratificiralo statut MKS-a, to je on stupio na snagu. Međutim, SAD ga odbijaju ratificirati, ne priznajući jurisdikciju međunarodnom sudu da sudi njegovim državljanima! Dapače, čak uznastoji, koristeći pritom i kojekakve pritiske, potpisati bilateralne “sporazume o neizručivanju” sa članicama MKS.
„Sporazumi o neizručivanju zabranjuje zemljama koje ih potpišu izručiti građane SAD-a MKS-u u slučaju da Sud protiv njih podigne optužnicu. Američka vlada smatra to djelovanje u skladu s člankom 98(a) Rimskog statuta, u kojem stoji da “Sud ne smije postaviti zahtjev za predaju ili pomaganje zemlji ako bi to od nje tražilo da djeluje protiv međunarodnopravnih obveza koje se tiču te zemlje”. Ovdje je svakako važno primijetiti da SAD pozivaju države potpisnice sporazuma o neizručivanju da poštuju međunarodno pravo, u prvom redu Bečku konvenciju o međunarodnom ugovornom pravu, te daju američkim sudovima prednost pred MKS-om, a u isto vrijeme SAD ne postupaju sukladno toj istoj konvenciji.”
Daklem, Amerika si uzima božanske prerogative; pravo da građane drugih država privodi pravdi, da im sudi, ali – ne dozvoljava međunarodnom sudu da isto čini njenim državljanima! Kolika je samodopadnost i samoživost te države, pokazuje i reakcija Venezuele u pogledu jednog drugog, također međunarodnog suda – Inter-američkog suda za ljudska prava. Ova južnoamerička država povukla se iz suda – optužujući Washington za kontrolu nad njim – nakon što je isti presudio u korist venecuelanskom državljaninu Raul Diazu optuženom da je 2003. izveo bombaški napad na ambasadu Španjolske i konzulat Kolumbije u Caracasu. Četiri osobe su ranjene za vrijeme tog napada. Isti je pobjegao sa izdržavanje kazne i zatražio azil u američkoj ambasadi, nakon čega je sud donio spomenutu odluku. Čovjek nakon svega tek može zaključiti: Quod licet Iovi, non licet Bovi ili prafrazirano – Što smije Amerika, ne smije nitko drugi!
Protokol iz Kyota
        Nakon što je sporazum potpisala 141 zemlja, godine 2005. stupio je na snagu Protokol iz Kyota – međunarodni sporazum koji regulira ispuštanje takozvanih stakleničkih plinova koji, među inim faktorima, uzrokuju globalno zatopljenje. Lijepo dostignuće svjetske zajednice, pomislio bi čovjek, kad ne bi bilo uobičajene kvake u dogovoru svjetskih država. Nisu ga potpisale neke od najrazvijenijih industrijskih zemalja, među njima i ponajveći svjetski zagađivač – SAD. Bush-ova vlada smatrala je kako je to “u temelju loš sporazum”, jer bi njegova primjena prekomjerno koštala američku industriju. I tako je najveća vojna, politička i ekonomska velesila – rukovodeći se grandomanijom svoje nedodirljivosti, minirala još jedan sporazum koji bi doprinjeo sređivanju odnosa na lopti koju nastanjujemo.
Međunarodni sporazum o trgovini oružjem
        Jedan od najvećih biznisa je svakako trgovina oružjem. Učestvuje u njoj tkogod može, bilo kao proizvođač, bilo kao ilegalni liferant oružja. Nezgoda je samo jedna – nekako se bogaćenje prodajom ratnog materijala, daklem onog namjenjenog razaranjima infrastrukture i ubijanju ljudskih bića, vrlo teško može uskladiti sa moralnim standardima kojih su puna usta najviših državnih službenika. Iz niza razloga, a jedan od bitnih je i mazanje očiju javnosti, države su primorane da makar pro forme raspravljaju o – ako ne već o zabrani, a ono o ograničavanju ove rabote. Naravno da se to onda gleda raditi brzinom najsporijeg od postojećih puževa. Već 20 godina radi se na usvajanju ovog sporazuma, što je dovelo do potpisivanja izjave od strane 90 zemalja, u kojoj su naglasili svoju predanost uspješnom završetku procesa usvajanja Sporazuma u najkraćem roku“. Ipak, glasnogovornik najvećeg svjetskog proizvođača i proliferanta oružja, predsjednik države kojom upravlja loby proizvođača oružja (uz energetski, prožidovski, nuklearni i slične) zatražio je dodatno vrijeme za postizanje dogovora. „Koliko mu vremena još treba?”, upitao se glavni tajnik Amnesty Internationala Salil Shetty. Na žalost, Obama računa vrijeme u minutama, a ne brojem žrtava koje poginu tijekom ove vremenske jedinice.
Neravnomjerna raspodjela bogatstva
 AmerikaUpitna5
        Neravnomjerna raspodjela bogatstava svijeta, kako po pojedinim zemljama tako – još i više – po jedinkama koje ga nastavaju, je objektivni problem koji će kad-tad doći na naplatu cijelom čovječanstvu. Dakako, problema nema za one koji se goste na stolu prepunom đakonija, kao ni one koji, osiguravajući banket bogatih, dozvoljavaju sirotinji da se dokopa tek najsitnijih mrvica – što otpalih, a što bačenih im da ih se bar malo smiri. U „zemlji beskonačnih mogućnosti“ i pravde kako je zamišlja mali Ivica, ovo postaje sve veći problem. Godine 2007. – a danas je situacija bitno pogoršana, sčega se i okupljaju prosvjednici po američkim gradovima – jedan posto najbogatijih američkih kućanstava posjedovalo 34,6% sveg bogatstva, a sljedećih 19 posto 50,5% bogatstva. To znači da je u rukama 20 posto Amerikanaca bilo čak 85% bogatstva, odnosno da je na ostatak od 80% populacije bilo raspoređeno samo 15 posto! Izvrstan, detaljni pregled bogatsva u Sjedinjenim Državama, može se naći na slijedećem linku. Podaci se od članka do članka međusobno razlikuju, što ovisi o metodi koja je korištena u dolaženju do podataka (ali i o institucijama koje su ih prikupljale!), no za suštinu stvari to je totalno nebitno. Postoji jedan kvantitativni pokazatelj – takozvani Gini indeks – za mjerenje nejednakosti u društvu. Ovaj koeficijent kreće se od 0 – kada je bogatstvo jednoliko raspodijeljeno, do vrijednosti 100, kada je svo bogatsvo u rukama samo jednog čovjeka. Primjerice, dok u Švedskoj on iznosi 23 (nešto više od 30 posto bogatstva je u rukama 20 posto ljudi), dotle je u SAD jednak 45 (20% amerikanaca raspolaže sa 85% bogatstva). Interesantna su tumačenja, točnije rečeno – opravdanja – ovakve neravnomjerne raspodjele bogatstava.
“Bogati ljudi nisu bogati zato što su oteli novac ostalima.  Isto je tako i sa zemljama.  Općenito gledano, bogate su zemlje bogate zbog toga što su prošle kroz određeni povijesni proces, kroz industrijski razvoj.  Glavno pitanje je – kako pomoći ostatku svijeta da i on prođe kroz taj proces, pa da i on jednom bude imućniji”,
smatra David Roodman iz washingtonskog Centra za globalni razvoj, totalno jednostrano sagledavajući ljudsku povijest – kao da imperijalizma, kolonijalizma i neokolonijalizma kroz koje su danas najsiromašnije zemlje prošle kao žrtve upravo onih najbogatijih (obogaćenih ogromnim dijelom upravo na njihovu iskorištavanju), nikada nije ni bilo. S druge strane, jedan matematički orijentirani autor nastoji nejednakost protumačiti kao prirodnu posljedicu statističkih zakona o distribuciji moći. Gotovo onako usput, on sam daje odgovor na svoje pitanje „Je li nepravda neizbježan zakon?”“Nejednakost je prirodna, ali ne tako ekstremna” – pozivajući se i na ekonomskog analitičara mr. sc. Velimira Šonje. Potonji kaže kako za smanjenje nesrazmjera povećani porezi nisu nikakvo rješenje, već ono treba tražiti u izjednačavanju šansi, bez čega će se raslojavanje i dalje nastaviti. Zaboravljajući pritom kako su ljudi, čak i pruže li im se iste šanse za djelovanje, različitih sposobnosti, što će opet dovesti do iskakanja onih sposobnijih. To bi nužno, ne primjene li se druge mjere – pa i one porezne – dovelo do ponovne redistribucije bogatstva, točno u skladu sa darvinističkom teorijom preživljavanja najsposobnijih. Naravno, prihvatimo li tezu da se ono stječe samo na pošten način (no, pošteno ne znači uvijek ujedno i humano, odnosno ljudski prihvatljivo). Svi ti autori uopće ne shvaćaju kako je ljudska zajednica prvenstveno socijalni a ne biološki sustav, te uporno na nju primjenjuju socijaldarvinističke metode s čega ni ne čude zaključci do kojih dolaze. Kad već nastoje prirodne zakonitosti primjeniti direktno na društvo, koje kao da se ne sastoji od mislećih jedinki sposobnih samostalno donositi odluke, neka se prisjete jednog bitnog fizikalnog zakona. Onog o tzv. ekviparticiji energije po kojem u plinovitom ansamblu (društvu) atomskih čestica, svakom atomu (jedinki) pripada jednaka prosječna kinetička energija (bogatstvo)! Zavisno od uzajamnih interakcija, svaka se od njih kreće čas brže, čas sporije, ali u prosjeku raspolažu jednakim kinetičkim energijama (bogatstvom) koje zbrojene daju ukupnu energiju (bogatstvo) cijelog ansambla (društva). Tek toliko o neposrednoj primjeni prirodnih zakonitosti na ljudsko društvo.
 
        Daklem, u zaključku možemo reći kako je američko društvo izrazito nepravedno konstituirano, što na kraju krajeva sve više primjećuju i njegovi vlastiti članovi izlazeći na ulice i tražeći preraspodjelu društvenog bogatstva.
Plaća američkog radnika
 AmerikaUpitna3
        Nesrazmjer u raspodjeli bogatstva se, razumljivo, ogleda i u plaćama američkih radnika. Osim što predstavljaju odraz tog nesrazmjera, one ustvari same doprinose njegovom rastu. Prema nedavno preminulom američkom književniku Gore Vidalu,
„…četiri petine Amerikanaca ne zarađuje nikakve pristojne pare. Oni imaju mini-poslove, s kojim se nijedan Evropljanin ne bi zadovoljio. Uvek se tako predstavlja kao da Amerikancima ekonomski ide dobro. To nažalost nije tako: prosečni američki par u kući gde oboje rade zajednički zarađuje isto koliko je sam muž zarađivao 1973.“,
a dotični svakako, kao unuk američkog senatora usto rođački povezan s obiteljima Kenedyjevih i Al Goreovih, zna što govori. Realna plaća američkog radnika je danas manja negoli je bila 1978. godine. Prema podacima američkog Ureda za cenzus iz 2007., srednji dohodak muških radnika u Americi iznosio je 45.133 dolara, manje od 45.878 dolara koliko su zarađivali 1978. godine. Istovremeno, plaće američkih direktora porasle su 725% a radničke svega 5.7% (ponavljamo, podaci se ponešto razlikuju u zavisnosti od njihova izvora) dok se njihova produktivnost povećala za čak 93%. Prošle su godine izvršni direktori zaradili oko 209 puta više nego njihovi radnici, a 1978. godine ta je razlika bila “samo” 26,5 posto – zar onda ostaje nejasno kuda se prelijeva zarada ostvarena povećanim radnim angažmanom radničke klase?
Američki sindikati u zaštiti radnika
         Već spomenuti Al Gore ukazuje na činjenicu kako samo 10 posto radnika zastupa sindikat, dok su ostali zavisni od milosti poslodavaca. Nećemo sada o onim vremenima prije drugog svjetskog rata, kada su sindikalne vođe bile u kriminalnoj sprezi sa mafijom. No, ipak sasvim je nejasno jesu li američkom radniku pružali veću zaštitu onda ili danas. Koliko je teško sindikalno se organizirati u toj zemlji „bezgranične slobode i ljudskih prava“, dovoljno govori slijedeći navod:
„U 2005. godini 30.000 radnika je dobilo neopravdani otkaz jer su podržavali sindikat. Polovica poslodavaca ilegalno prijeti da će zatvoriti tvornicu ako radnici pokušaju utemeljiti sindikat. Čak 82% poslodavaca koristi usluge visoko plaćenih konzultanata za rastjerivanje sindikata (union-busting), kako bi suzbili organiziranje radnika. Poslodavci, njih 51%, spremni su favorizirati radnike koji nisu učlanjeni u sindikat, a čak 91% poslodavaca tjera radnike na razgovore u četiri oka s nadređenima sve kao dio kampanje protiv sindikata. U 40% slučajeva radnici koji su zahtijevali sindikalne izbore ne dobe šansu da to i ostvare.
Općenito je prisutna agresivna i često ilegalna politika protiv sindikata i kolektivnog pregovaranja.“
Podjseća li vas to na nešto, radnička klaso regije? Mada je model zapadnoevropskog sindikalnog organiziranja pravi SF za američke radnike, treba spomenuti kako diljem svijeta sve više raste pritisak poslodavaca na radnike u nastojanju da se kopira američki uzorak – poslodavac kao reinkarnacija feudalnog vlasnika, s radnikom kao nezaštićenom radnom snagom! Dok američki poslodavac za jedan dan zaradi koliko je njegovom radniku potrebno godinu dana rintati, u regiji su prilike nešto blaže (za utjehu popljačkanim samoupravljačima) – potrebno im je „tek“ mjesec dana rada.
        I tako, dok sasvim jednostavni pogled na objektivne činjenice prikazuje Ameriku u posve drukčijem svjetlu negoli se ono reflektira u glavama naših desničara, antikomunista, naivneža i zarobljenika iluzija, dotle oni – u svom pravedničkom gnjevu spram sustava koji su u svom bijesu rušili umjesto da ga reformiraju u skladu s humanističkim principima – ni ne zamjećuju radnike baskijske korporacije Mondragon koji su ujedno i njeni vlasnici! Relikt odbačenog jugoslavenskog samoupravljanja usred kapitalističke Španjolske pokazuje da se može i drukčije. Ako čovjek odluči opljačkati banku, ili donirati stotine milijuna dolara u dobrotvorne svrhe, ako može pokloniti bubreg drugom čovjeku ili usvojiti tuđe dijete, zašto ne bi mogao donijeti odluku da živi i radi humanije, u pravednijim društvenim odnosima? Sve je samo pitanje odluke, a onda zakazuju svi pokušaji prenošenja darvinističke biologije na ljudsko društvo. I dok građani svijeta, a napose regije koja se raspala na popljačkane, beznačajne i samo formalno nezavisne ficleke, razmišljaju idućih stoljeće-dva o svojim odlukama (dok ih stvarnost neće prisiliti da se odluče preko noći), dotle sred najveće španjolske pokrajine Andaluzije, sa najvećom stopom nezaposlenosti u toj zemlji, egzistira „totalna socijalistička utopija“Marinelada (1, 2, 3, 4), selo od kojih 2700 duša. Egzistira, dokazujući kako su „utopije često samo preuranjene istine“ (Lamartine), dakako za one koji znaju sanjajući sagledati da je stvarnost samo ostvareni san. Rečeno selo – koje pomalo asocira na Asterixovo galsko seoce usred svemoćnog Rimskog carstva – već više od 30 godina egzistira na socijalističkim principima. Vrijedi skoknuti na predočene linkove; ovdje tek spominjemo kako svi zaposleni, od čistačice do direktora, rade za istu plaću od 1128 € (oko 8500Kn). Na što se, nesumnjivo, namah smrknulo lice naših virtuelnih kapitalista (igraju Loto upravo da virtualnost zamijene realnošću) – uz svoju plaću od kojih 400 € zadrtih protivnika uravnilovke i svega što im smrdi na socijalizam. E, pa takvi – većina građana regije, možda i svijeta – neka i dalje sanjaju Ameriku, ma je pronašli samo u svojim maštama. Postanu li pritom
Očaja pljen –
Kad! Srete sjen:
– Sjenko, bratska nado,
Kaži mi ti
Gdje li se skri
Ta zemlja Eldorado!
 
– Prejezdi Um,
mjeseca Hum,
Pa hvataj drum, o jado –
Ne budi ljen
– Reče mu sjen –
Tražiš li Eldorado.,
(Edgar Allan Poe – „Eldorado“)
nek pokušaju zamisliti koliko im je Eldoradonedohvatan, upravo stoga što je tako blizu. U njihovu umu i odlučnosti da promijene sliku svijeta.Autor: Ladislav Babić

www.magazinplus.eu

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh