logo
bios

Ladislav Babić: Hibridi iz političkog vrta

Objavljeno prije 2 mjeseca . u čet, mar 14th, 2019

Hibridi iz političkog vrta (1)

        Dospjela mi je u ruke knjiga dva autora, Ahmed-a Kico-a i Miralem-a Kapetanović-a, o aspektima geopolitike i hibridnog ratovanja: „Bosna i Hercegovina i zapadni Balkan“. Da odmah raskrstimo s pojmovima, „hibridno ratovanje“ bi trebalo obuhvatiti mirne, a u krajnjem slučaju i ratne, pritiske svim sredstvima (od političkih, diplomatskih, obavještajnih, propagandnih, ekonomskih,…) na neku zemlju od strane treće zemlje ili njihovih alijansi. Obojica su stručnjaci na području obavještajno-sigurnosnog sektora i tu već počinju moji prvi problemi s njima. Jedan je diplomirao i magistrirao na filozofskom fakultetu, a za moj svjetonazor je prilično čudno da filozof (ili netko iz struke obuhvaćane rečenim fakultetom; mada postoje, primjerice, filozofija politike i filozofija prava) djeluje na spomenutom sektoru, dok je kasnije doktorirao na Fakultetu za bezbjednost i zaštitu. Ja sam, naime, idealist – što će reći kako znam da takve stvari realno postoje ali se čvrsto držim vlastitih ideala. Drugi od autora je diplomirao na pravnom fakultetu, a kako je prema meni pravo nekako toliko blizu znanosti kao filatelija, za njega mi je manje čudno da se bavi tim poslom. Moj najveći problem s obojicom je napomena s korica knjige kako se više od trideset godina bave aspektima sigurnosti, obavljajući operativne, analitičke i edukacione poslove na rukovodećim položajima. Daklem, čitatelj bi se s povjerenjem trebao prepustiti autorima koji su karijeru započeli u SFRJ, svojom stručnošću toliko doprinoseći zaštiti njezine bezbjednosti da se ista bezbeli raspala na komadićke. Nekako me to podsjeća na 80-90000 hrvatskih komunista koji su preko noći svoje povjerenje ukinuli Partiji, poklonivši ga nacionalšovinističkom (najblaža moja karakterizacija) HDZ-u; mentalitet vidljiv i kod suvremenih stranačkih prebjega. Znam, znam, reći ćete kako čovjek nije okamenjena tvorevina već se tijekom života mijenja, mada su upravo takva trčkarala s jedne na drugu idejnu poziciju ponajviše sačuvali ono čega bi se trebali najprije riješiti – sluganski mentalitet. Tako da me sad isti oni koji su uvjeravali u neminovnost komunizma, jednako – ako i ne žustrije – uvjeravaju u neminovnost kapitalizma. Moj svjetonazor i ljudsko dostojanstvo si tako nešto ne mogu dozvoliti. Dakako, spomenuti autorski par niti poznajem lično (niti po njihovom djelovanju) pa se moj opći dojam o gore navedenim stvarima uopće ne mora odnositi na njih, ali iz pozadine neprestano kljucka sivu moždanu masu. U svijetu je sve dinamika, on se mijenja, a osnovni darvinistički princip je da opstaju oni koje se prilagode promjenama. U ljudskom društvu to malo drukčije izgleda; opstaju nedosljedni vlastohlepnici, rangohlepnici i zlatohlepnici, koji u cilju ostvarenja svojih ciljeva marginaliziraju etički doslijedne humaniste.

        Da ne bude zabune, ovaj tekst ni u kojem slučaju nije recenzija knjige koju sam pročitao točno do 63 stranice i završni dio od 249-te do 290-te. Više nisam ni trebao, niti mi je interesantna stručna rasprava o temi koja me ne zanima u obavještajno-špijunske detalje, jer je i to bilo dovoljno steći utisak o nekim općim postavkama s kojima se ne slažem. Svako istinsko, a napose znanstveno zaključivanje mora počivati na činjenicama, ali pretjerano njihovo gomilanje može biti jednako neproduktivno kao i njihov nedostatak. Sve se svodi na to, da se u danom trenutku iz dovoljnog skupa činjenica izvuku relevantni zaključci koji će onda teorijski objašnjavati sve poznate i još nepoznate činjenice. Nije da ih nije dobro znati, ali i moj kompjuter svašta “zna”, a i dalje ostaje sirova, pasivna, nepokretna skalamerija. Da je, primjerice, Kopernik raspolagao s toliko sirovih činjenica koliko mi danas imamo o odnosu Zemlje i Sunca, skoro da sam uvjeren kako nikada ne bi postavio svoju heliocentričnu hipotezu! Bio bi beznadno zagušen njima. Nadam se da su autori ipak toliko demokratski raspoloženi da priznaju kako se svi ne moramo slagati s njima.

        Na Predgovor knjige praktički nemam ni jedne zamjerke, teško da bih ga i sam napisao tako da budem zadovoljniji njime. Teškoće se (za mene) javljaju tek potom, između predgovora i zaključka koji je vrlo upitan. Vrlo jasno i sintetski rečeno, ne sviđa mi se misaoni kontekst iz kojega pristupaju cijeloj stvari. Perzijsko, Aleksandrovo, Rimsko, Austrougarsko i niz drugih svjetskih carstava i država je propadalo kad je sazrelo vrijeme, a da to ni najveći bezbjednosni stručnjaci nisu uspijevali spriječiti. Možda ponajmanje pritiskom vanjskih okolnosti (za koje ne tvrdim da nisu doprinjele), koliko uslijed unutrašnjih proturječnosti koje su izazvale njihovo truljenje. Što pak se vanjskih stvari tiče, vrlo je teško očekivati da bi se sitne – k tome još od formiranja nestabilne, poput BiH – državice uspjele oduprijeti agresijama velikih sila, tipa onih na Irak, Libiju, Siriju,…, što doduše i nije nemoguće, uz ogromne žrtve (Vijetnam) i opasnosti od izazivanja svjetskog sukoba (Kuba). Autori cijeli svijet promatraju u crno-bijeloj perspektivi, tipa „ako nisi s nama onda si protiv nas“, praktički tretirajući svjetske odnose i njihov utjecaj na „sitne ribe“ u svjetlu – kako nam se činilo – odavno prevaziđenog trvenja Istok-Zapad (sada u novom aranžmanu). Istok, sile mraka i Zapad – gotovo svojevrsna inkarnacija Spasitelja koji će osloboditi narode svijeta zla nadvijenog nad njega. U toj perspektivi, oni se priklanjaju zaštiti „sila svjetla“ (SAD, EU, NATO) kontra najveće opasnosti po stabilnost BiH – Moskve i njenih trabanata, u regiji prvenstveno Srbije i Dodikove RS. Iste one Rusije, sad više ne komunističke („realsocijalističke“) ali jednako omrznute, s novim nametnutim atributima koji Zapadu podjednako nepodnošljivo smrde. Iz knjige neskriveno pršti rusofobija, te se interesima Rusije na Balkanu – sukladne s interesima nekih naroda (točnije, njihovih elita) ne pristupa na isti način kao interesima Zapada sukladnima s interesima drugih naroda (njihovih elita). Porazivši „realsocijalistički“ sustav iza „željezne zavjese“, Zapad se toliko uzoholio da je praktički proglasio „kraj povijesti“ i vječnu vladavinu neoliberalne ideje, u osnovi bazirane na premisi koje se kapital ne odriče, već je prema prilikama odijeva u novu formu – Smithovu „nevidljivu ruku tržišta“, koja niti je nevidljiva, niti postoji, a ponajviše ju sabotiraju upravo one elite koje se na nju pozivaju. Porazivši „realsocijalizam“ i sasvim drukčiju jugoslavensku verziju, kapital je umislio kako je porazio samu ideju demokratskog socijalizma u glavama ljudi. Neovisno od toga što „socijalizam“ svojevrsnog tipa još i danas egzistira u nekim zemljama (Kuba, Kina i još neke), suočen sa zastrašujućom realnošću neoliberalne kapitalističke ekspanzije i eksploatacije, čak i usred njenog ponajvećeg zastupnika bauk socijalizma sve manje kruži Amerikom:

„…vidljivo je da među mladima u Americi socijalizam nije bauk. Štoviše, u dobnoj skupini između 18 i 29 godina više od polovice ispitanika smatra da je socijalizam bolji sustav upravljanja gospodarstvom od kapitalizma. Što su ispitanici stariji, to su više naklonjeniji kapitalizmu.“,

neovisno od Sandersa (da ne spominjem Britanca Corbina) koji koketira sa socijalističkim idejama, a ponovo aspirira za kandidaturu na predsjedničke izbore, s ranije kojih je bio eliminiran komplotom demokrata. Mnogima je ideal i tzv. „skandinavski socijalizam“, uglavnom mit onih koji nisu uspjeli izaći na kraj s vlastitom verzijom, iako to nije negoli pristojnija verzija kapitalizma koja vremenom postaje sve „nepristojnija“. Uz očigledno urušavanje liberalne demokracije koja niti je liberalna niti je demokracija (istinska demokracija ima tri komponente: političku, socijalnu i ekonomsku, kojima bi trebali dodati i globalno humanističku, antimilitarističku) – što uviđa sve veći broj slobodnomislećih zapadnih autora – tranzicijske zemlje ukrcavaju se u vlak kojega lokomotiva već pada u bezdan. Da me ne bi dezavuirali kao marksista, dobro se prisjetiti stajališta švicarskog katoličkog teologa Hansa Künga:

„…da mnogi problemi suvremenog svijeta proizlaze iz činjenice da je gospodarstvo nadvladalo prevlast iz politike i politike nad etikom. Važno je imati primat politike pred gospodarstvom, kaže Küng, jer politika mora propisati i provoditi pravila, a gospodarstvo se mora pridržavati toga. Međutim, još je važniji prioritet etosa pred gospodarstvom i politikom, jer i jedno i drugo, u ime čovjeka / žene, čovječanstvo i opće dobro moraju biti suprotstavljeni etičkim mjerama čovječanstva u kojem čovjek / žena ima nedodirljivo dostojanstvo i njegovo / njezino ljudsko pravo.“

Daklem, primat politike nad ekonomijom, a etike nad njih oboje – suština, sama srž marksizma u par redaka! Nepojmljivo kako se najdestabilizirajućim faktorom suvremenog svijeta koji jeste kakav jeste upravo radi viševjekovne prevlade imperijalnog kapitalizma i preuređenja globusa po njegovim uzusima, kao i suvremenom, ne baš uvijek sofisticiranijem postupanju spram zemalja svijeta, glavni krivac nalazi u Rusiji! Pojedinci, narodi i države svakako imaju svoje interese, ali dozvoliti prevladu interesa ma koje države nad etosom, i to tisuće kilometara van njenih granica je vrhunac ludosti, a sem toga kosi se i sa kapitalističkom smicalicom o „slobodnoj konkurenciji“. Jer ako je zaista slobodna, onda joj svako postavljanje političkih i vojnih zapreka kako bi se sebi osigurala prednost, proturječi u suštini. Dovoljno je samo pogledati vremensku liniju američkih intervencija širom svijeta kao i aktualni raspored američkih vojnih baza na globusu, pa da se odmah uoči najdestabilizirajući faktor ove planete:

kojemu se nažalost autori (a još jadnije, države) priklanjaju kao osloncu koji bi ih stabilizirao, istovremeno ih primajući pod skute. Najopasnijoj i najimperijalnijoj sili svjetske povijesti. Možda Rusi i jesu učestvovali u pokušajima državnog udara u Crnoj Gori i Makedoniji (zapadnjački vještaci propagande im svašta pripisuju, uglavnom bez dokaza), ali autore nimalo ne brine što su Amerikanci odgovorni za državni udar u Čileu ili Ukrajini (što je direktno utjecalo na krimski referendum), te ga upravo spremaju u Venezueli, da spomenem samo neke blaže oblike angažmana u rušenju njima nepodobnih vlada. Uvjeren sam da bi o destabilizacijama autori mogli više naučiti od Čilea, Libije, Iraka, Sirije, Ukrajine, Venezuele,…, negoli te države iz njihove knjige. Ima jedna mudra, „uzdaj se u se i u svoje kljuse“, ali kako im fali samopouzdanja (poput jugoslavenskih partizana i potonje socijalističke vlasti) tranzicijske države radije sebe prodaju kao kljusad za jahanje predvodnika neoliberalnog kapitalizma. Ne govori li sijaset nepotpisanih, izigranih ili jednostrano napuštenih sporazuma (od onih o klimatskim promjenama, međunarodnom sudu pravde, o balističkim raketama srednjeg dometa, sporazuma s Iranom,…) u prilog tome tko ponajviše destabilizira svijet kojega je i zapadni Balkan dio, istovremeno mu se priklanjajući u vlastohlepnom transu svojih vladajućih elita. Nešto viđeno već u vrijeme Trojnog pakta, kad su se mnogi dobrovoljno stavljali pod zaštitu u to vrijeme najjače svjetske vojne alijanse! Čak i Jugoslavija koje su današnje države bile sastavni dio, unatoč dvorskom puču Stojadinovića koji ju je na par dana izvukao iz tih ralja, jer se cijela zemlja raspala na niz sitnih kvislinških, dobrovoljnih slugu nacifašizma. Ne djeluje li na stabilnost bosanskohercegovačkih (i šire) prilika inzistiranje na različitosti zajedničkog jezika, preziranje ćirilice – u jednom trenutku povijesti autohtonog pisma svih štokavskih naroda – uvođenje više škola „pod jednim krovom“, nakon sloma Jugoslavije probuđeni vjerski fanatizmi primitivnih masa, mitovi o povijesnim veličinama aktualno mizernih država, nacionalističke revizije prošlosti, distanciranje (u najmanju ruku) od zajedničke borbe protiv nacifašizma, javno ili polujavno slavljenje svojih kvislinških zločinaca uz jedinstvo u osudi partizana koji su obračunali s njima, priklanjanje „svojima“ na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, nikad veća pljačka naroda od vlastitih „elita“,… – što se sve onda pojednostavljeno svede na destabilizaciju regije uslijed borbe participirajućih svjetskih velesila za zonu utjecaja na Balkanu. Zar samo letimični pogled na kartu i spisak američkih i NATO-vih vojnih baza koje okružuju Rusiju, uz znanje činjenice da je Zapad perfidno izigrao usmeni dogovor s naivnim Gorbačovom o nepribližavanju ruskim granicama, ne tumači dovoljno potrebu Rusije da ograniči jačanje i širenje NATO – oslanjajući se na svoje „igrače“ baš kao i Zapad na svoje – koji ju sve više okružuje svojim bazama.

        U tu i takvu Ameriku uzdaju se autori:

„Kako bi se navedena potreba i mogućnost građana Bosne i Hercegovine ostvarila, potrebno je da naša zemlja i dalje bude dio industrije sigurnosti koju SAD planira, izvozi i uspostavlja u svijetu. Nije li Dejtonski sporazum dio tog izvoza, odnosno jedna od faza američke industrije sigurnosti?!“

Pustimo sad što njih uopće na zanima tko je uopće Americi dao pravo da „planira, izvozi i uspostavlja u svijetu“ neku „industriju sigurnosti“ (nije li upravo stoga posprdno nazvana „svjetskim policajcem“?), mimo UN i po svom ćefu, autori se sami zapliću u svoje tvrdnje:

„U kontekstu geopolitičkih promišljanja o Evropi s kraja 20. i prvih decenija 21. stoljeća, te njenog daljnjeg integriranja u industriju sigurnosti koju SAD planira, izvozi i uspostavlja u svijetu (ne u smisli razorenih i podijeljenih zemalja kakve su na prostorima Bliskog istoka), neophodno je postaviti pitanje da li je Bosna i Hercegovina, bez obzira što nije članica Evropske unije, zapravo na tragu postupnog propadanja.“

Odlomak pomalo raskrinkava etiku autora; vide oni tragične rezultate planiranja, izvoza i uspostavljanja američke „industrije sigurnosti“ – ne samo na Bliskom istoku – ali ih za to „boli đon“! Drag „mi“ je ubojica ljudi koje ne poznajem; s njim ću se doživotno pokušati skompati kao zaštitinikom: poput Iraca s Hitlerom, potaknutih mržnjom prema Britancima, Litvanaca prema Rusima ili ustaša prema Srbima!? Jesu li Bosanci (u smislu demosa, političkog naroda) viševrijedni od bliskoistočnih naroda kojima su SAD donijele smrt, patnju, razaranja i rastroj njihovih država koje ujka Samu nisu bile po ćefu? Nisu li se i jedni i drugi uzajamno poklali, ovi naši čak i bez neposrednog poticaja izvoznika „industrije sigurnosti“! Nadalje, oni citiraju Nerzuk-a Ćurak-a:

„Intuitivna Bosna – disidentska Bosna, suprotstavljena je Dejtonskoj Bosni, čiju etiku proizvode dejtonski zajedničari. Dejtonskoj etici moraju biti suprotstavljeni građani, te demos kao politički narod Bosne. Da bi Bosna i Hercegovina postala pravna država, te građanska demokracija, neophodno je da, unatoč ili protiv Dejtonskog sporazuma, građani prestanu biti niža bića u ovoj zemlji, te da prestanu biti robovi nacionalizma. Međunarodan zajednica, napose SAD i EU, treba zajedno s građanima BiH učiniti dodatne napore da Bosnu i Hercegovinu evropeizira i vesternizira, nasuprot dejtonskim nacionalistima, koji je šoviniziraju i vehabiziraju. I zato građani Bosne i Hercegovine, kao politički narod, odlučno trebaju spriječiti dejtonske nacionaliste koji na zasadama Dejtonskog sporazuma naglašavaju „ideju (etno)teritorijalno zasnovanog suvereniteta kako bi uništili građansku uljudnost, lojalnost i odanost Bosni i Hercegovini, kako bi uništili smisao Bosne kao Bosne i Hercegovine.“, (podvukao L.B.)

Nisu li upravo izvoznici „industrije sigurnosti“ nametnuli građanima BiH Dejtonski sporazum kao „jednu od faza američke industrije sigurnosti“, inaugurirajući „dejtonske etnonacionaliste“ kao njegove izvršitelje? I sada se od tih građana, koji nisu spriječili raspad Jugoslavije niti je reformirali po uzusima građanske države, koji nisu spriječili bosanskohercegovačko krvoproliće, koji su prihvatili nametnuti sporazum, nameće neko treba da? Politika je umijeće mogućega, i bez obzira na vizije građanske države (moje vizije su još šire), autori koji bi po samoj prirodi svoje struke trebali shvatiti realnost, očekuju od ljudi čije se oružje pravo nije ni ohladilo, da umjesto korektnog provođenja sporazuma ostvaruju vizije za koje nisu bili spremni ni u socijalističkoj, niti u predraspadnoj Jugoslaviji kada su pljuštali prijedlozi takve vrste, a bome niti u BiH gdje su se zakrvili upravo radi suprotnih, etnonacionalnih stremljenja. Netko je rekao da se povijest ne može preskočiti, prvenstveno zbog inercije ljudi i širokog jaza u umovima, koji se tek evolutivno, postepeno može sužavati – čemu je potvrda i krah socijalističke Jugoslavije. Budimo jasni, evropske građanske države uspostavljale su se mahom nasilnim putevima a ne političkim igricama; takvo uređenje trebalo je biti nametnuto. U predraspadnoj bivšoj našoj postojao je samo relativni etnički majoritet Srba, koji su činili relativnu većinu. Ideje o građanskoj državi njihovim nacionalistima bijahu neprihvatljive, zbog straha od majorizacije drugih, kontra srpskih nacionalističkih interesa. Nisu bile prihvatljive niti Hrvatima, iskompleksiranom narodu još uvijek u fazi nastajanja, jer im je primarno bilo vitlati svojom „posebnošću“ i nacionalnim identitetom, „ugroženost“ kojega je bio jedan od motiva mobilizacije stanovništva. No, što se desilo nakon osamostaljenja? U jednoj od etnički najhomogenijih država Evrope odjednom su nikli prijedlozi o Hrvatskoj kao građanskoj državi! Došli ljudi svijesti? Humanizirali se? Smetovi između guzice i mozga im se raščistili? Ma, ‘ajte molim vas – valjda razumijete!

        Promatra li se širi kontekst od balkanskoga, ne ugrožava Moskva Zapad, već upravo obrnuto! Licemjernije politike teško je zamisliti; primjerice – Rusi su dobri kad kešom spašavaju tonući Agrokor uslijed uske suradnje političkih i ekonomskih kriminalaca, i onda nitko ne postavlja pitanje njihova prisustva i destabilizacionih učinaka. Rusija više nije „komunistička“, pa se ne može manipulirati strahom od „bauka komunizma“ koji ugrožava Zapad (kapitalistički društveno-ekonomski sustav), a ne čini se pretjerano manje demokratičnom od većine balkanskih država, da bi se priklanjanje demokratičnijem Zapadu ozbiljno shvatilo kao pravdanje, tim prije što smo naveli razliku između istinske i kapitalističke pseudodemokracije. Kao što se socijalizam ne uvozi, to se ne radi ni s demokracijom – nju izvojevaju narodi sami, u obliku karakterističnom povijesnim prilikama i vlastitom kulturalnom naslijeđu. Daleko od toga da preferiram Rusiju ili Zapad, da smatram kako su države priklonjene Moskvi „proruski sateliti“ a one koje tendiraju Zapadu i NATO-u nisu „proamerički sateliti“. „Sateliti“ nisu samo države koje konzumiraju svoje neupitno pravo da uz podršku naroda vode vlastitu politiku, pod egidom ma kakvog društveno-političko-ekonomskog sustava koji razvijaju. To je najteže, o čemu svjedoče primjeri od Kube, preko Čilea, Libije, Jugoslavije, Sirije, Venezuele,… država koje su destabilizirane i praktički uništene voljom Zapada a ne Rusije. Vrlo su kratkovidni oni kojih se politika svodi na priklon ovim ili onim snagatorima, namjesto ustrajanju na stvarno nezavisnoj, dosljednoj, humanoj, vlastitoj politici – uglavnom praktično definiranoj dokumentima UN i helsinškim zaključcima. No, kako to očekivati od u politici prevladavajućih predatora ove ili one vrste, i onih koje razrješenje svjetskih (i regionalnih) odnosa traže u priklanjanju ovoj ili onoj strani.

Nastavlja se …

Ladislav Babić


diogenpro.com

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh