AUTOR: PETER KUZMIČ
Bogu hvala što jedan od nepotrebno prekobrojnih državnih blagdana – blagdan Velike Gospe – ove godine pada u nedjelju. Ovaj put nam vjera ne može služiti kao izgovor za nerad.
Blagdan Velike Gospe slavi se diljem Hrvatske, pa tisuće rimokatolika tog dana kreću na hodočašća i posjećuju najpoznatija središta marijanske pobožnosti kao što su Marija Bistrica, Sinj, Trsat, Aljmaš i druga. Posvuda se nose kipovi i slike koje štuje i onaj dio puka koji za Isusa naizgled baš puno ne mari.
Nažalost se stječe dojam da u mnogim krajevima Hrvatske pobožni katolici ”znaju” više o Mariji nego o Isusu. Hrvati su jedan od rijetkih naroda koji su kršćanskom pozdravu ”Hvaljen budi Isus Krist” dodali i njegovu majku Mariju te je neprikladnim izjednačenjem taj pozdrav kroato-katoliciziran u popularnom pozdravu ”Hvaljen Isus i Marija”.
Razlika je snažno izražena u hrvatskim emisijama Radio Vatikana, gdje odmah nakon pozdrava Laudetur Jesus Christus čujete našu verziju – ”Hvaljen Isus i Marija”.
Snažna povezanost hrvatskog naroda i Djevice Marije vidljiva je i po tome što su Mariji u čast i slavu posvećene 1.162 crkvene zgrade i samostani te čak osam katedrala u Hrvatskoj.
Na otoku na kojem s obitelji provodim godišnji odmor se 5. kolovoza svečano proslavila takozvana Gospa Snježna, preciznije Dan posvete bazilike svete Marije Velike u Rimu. Radi se o blagdanu koji se temelji na jednoj legendi (nije jedini!).
Papa Liberije (papa od 352. do 366.) jedne je noći sanjao da mu se ukazala Bogorodica i tražila od njega da joj sagradi jednu baziliku na mjestu gdje bude usred ljeta našao snijega.
Prema toj legendi 5. kolovoza su našli snijeg na Eskvilini (jedan od sedam rimskih brežuljaka) te je tamo papa dao sagraditi baziliku posvećenu Mariji. Da stvar bude intrigantnija taj se blagdan tek 1568. godine našao u službenom kalendaru Rimokatoličke Crkve.
Najstariji i najpoznatiji marijanski blagdan se slavi 15. kolovoza kao Velika Gospa, a proslavlja (navodno) Uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo.
Poslije Velike Gospe slijede blagdani Marijina rođenja u 6. stoljeću, danas je to Mala Gospa i Marijina začeća u 7. stoljeću, što se danas zove Bezgrešno začeće blažene Djevice Marije.
Oba blagdana su nastala na Istoku te se od 12. stoljeća uglavnom prihvaćaju i na Zapadu. Potkraj srednjeg vijeka i u novom vijeku nastaju i množe se i mnogi drugi marijanski blagdani.
Nije točna tvrdnja da se blagdan Velike Gospe slavio od samih početaka kršćanstva jer njegov prvi spomen nalazimo u apokrifnom spisu De transitu Mariae (skraćeno Transitus) početkom petog stoljeća. Ovaj apokrifni spis opisuje Marijinu smrt i njezino uznesenje u nebo.
Transitus spominje još tri marijanska blagdana koji navodno potječu od samih apostola. Sve to zapravo nema nikakve utemeljenosti u povijesnoj istini nego je plod pučke religioznosti i pobožne mašte te se u tom duhu na mnogim mjestima sve do danas marijanski blagdani slave praznovjerno.
U Palestini i Siriji se tek početkom 6. stoljeća počinje slaviti Marijina smrt (latinski Dormitio Mariae), a potkraj 6. stoljeća car Mauricije određuje da se ovaj blagdan mora slaviti u svim crkvama carstva.
Tek od 7. stoljeća se počinje nazivati blagdan Natale S. Mariae to jest slavi njezinu smrt i nebesku proslavu pod nazivom Assumptio Mariae, na hrvatskom Uznesenje Marijino.
Papa Nikola I. 863. godine blagdan Marijina uznesenja stavlja uz bok Božića, Uskrsa i Duhova te mu dodjeljuje misu bdijenja i vlastitu osminu.
Usput valja spomenuti da se radi o papi (Nikola I.) koji je iste 863. godine anatemizirao carigradskog patrijarha Focija, a ovaj odgovorio izopćenjem Nikole te je tako došlo do prvog raskola između istočnog i zapadnog kršćanstva po pitanju papinske vlasti.
Papa Pio XII. je bulom Munificentissimus Deus 1. studenog 1950. proglasio dogmu o uznesenju Marije (”dušom i tijelom”) na nebo gdje se u slavi pridružila svom uskrslom Sinu. Odatle blagdan Velike Gospe svakog 15. kolovoza.
U Svetom pismu nema spomena ni indicija o smrti Marije, majke Isusa iz Nazareta, a kamoli o tome da je ona (15. kolovoza) ”dušom i tijelom” uznesena na nebo.
Nakon Efeškog sabora 431. godine poraslo je, doduše, zanimanje za Mariju jer je proglašena bogorodicom (theotokos), ali ta se dezignacija više odnosi na definiciju dviju naravi njezina Sina nego na njezin osobni status u povijesti spasenja.
Kršćani protestantskih uvjerenja Mariju izuzetno cijene i poštuju kao majku Gospodina i Spasitelja Isusa Krista, ali ju ne štuju kao da je ravnopravna svom Sinu jer ne prihvaćaju vanbiblijske objave i autoritet tradicije kao ravnopravan biblijskom.
Za njih Marija nije marginalna figura na području teologije, vjere i morala nego, dapače, glavni Božji instrument po kojem je Bog utjelovljenjem spasonosno ušao u ljudsku povijest, a ona postala uzorom poslušnosti i podređenosti Božjoj volji.
Kršćani protestanti Mariju ne štuju kao što ne štuju ni druge svece jer drže da je čašćenje i slavljenje slika i kipova Gospe i drugih svetaca jednako idolopoklonstvu te protivno jasnoj biblijskoj zapovijedi o štovanju jedino jedinog i istinitog Boga.
Protestantski kršćani se pribojavaju onog što primjećuju u popularnoj katoličkoj marijanskoj pobožnosti, naime, pretjerano uzvisivanje Marije koja pri tome zasjenjuje pa čak i prikriva Isusa i umanjuje njegovo unikatno djelo spasenja i otkupljenja čovjeka od grijeha.
Pravoslavni kršćani imaju sličan pogled na Mariju kao katolici, ali kod njih marijanstvo nije tako jasno definirano te nemaju dogme o bezgrešnom začeću i uznesenju duše i tijela Marije u nebo.
Svi kršćani vjeruju da je Marija raspoloživa u ključnim trenucima spasenjske povijesti, posebice pri utjelovljenju Sina Božjega, ali je prisutna i u bolnim trenucima njegove otkupiteljske smrti na križu kao i na dan Pedesetnice (Duhovi) kada je izlićem Duha Svetoga označen početak Crkve.
Novozavjetni pisci ukazuju na značaj njezine uloge. ”Što je u njoj začeto od Duha je Svetoga. On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Matej 1, 20-21) te ”Začet ćeš i rodit ćeš sina … kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke…” (Luka 1, 26.27).
Kasnije će apostol Pavao ukazati na kairos utjelovljenja spasenjske unutar kronosa opće povijesti: ”Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga; od žene bi rođen…” (Galaćanima 4, 4-5).
Sažeto rečeno: od svih ”marioloških dogmi” u Novom zavjetu nalazimo samo dvije objavljene istine. Prva da je ona začela svog Sina djevičanski po Duhu Svetom (Matej 1,20 i Luka 1,35) bez učešća muškarca te istinu njezina bogomajčinstva.
Do tih istina dolazimo jednostavnom egzegezom biblijskih tekstova.
Ostalo učenje unutar mariologije odvojene od biblijske kristologije i soteriologije, kao ”istine” da je Marija sačuvala djevičanstvo u porodu, da je djevicom ostala do kraja života, da je začeta bez istočnog grijeha, da je čitav život bila bez osobnih grijeha te da je na nebo uznesena ”dušom i tijelom” nema apsolutno nikakve biblijske podloge nego je plod tisućljetne vjerske mašte.
Toga su bili svjesni i oci na Drugom vatikanskom saboru (1962.-1965.) pa su u osmom poglavlju dogmatske konstitucije Lumen Gentium nastojali dati autoritativnu, ali uravnoteženu interpretaciju i sintezu mariologije.
Zaključimo: Velika Gospa nije svekršćanski nego rimokatolički marijanski blagdan najvjerojatnije poganskog podrijetla.
Osobno ću u svetopisamskom duhu i danas na blagdan Velike Gospe poslušati Mariju koja upućuje na svog Sina riječima ”Što god vam On (Isus) rekne, učinite” (Ivan 2,5).
autograf.hr
