IVO LUČIĆ, ‘K BOSANSKOM OCEANU. KRATKI OGLEDI O PERCEPCIJI PRIRODE U BOSNI I HERCEGOVINI’
Svi smo dio istoga ekosistema u kojemu imamo ista prava i iste obveze. Dužni smo sačuvati ga za buduće generacije. Autor nas potiče da se zapitamo o “vrijednostima i (pre)vrednovanju i upotrebi prirode Bosne i Hercegovine”
Prikaz nove knjige Ive Lučića, K bosanskom oceanu. Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini, Centar za krš i speleologiju – Synpsis, Sarajevo – Zagreb, 2023.
Čitajući Lučićevu knjigu, došao sam do zaključka da sam gotovo slijep prolazio pored ljepota i posebnosti ove zemlje. Lučić je moju ljubav prema posavskom zavičaju dodatno učvrstio i proširio je na čitavu Bosnu i Hercegovinu, zbog čega sam mu neizmjerno zahvalan. Pokazao mi je tajne podzemnog svijeta. Popeo me je na vrhove naših planina na kojima čovjeku dah i pamet zastaju. Prošetao sam s Lučićem po našim u svijetu jedinstvenim poljima bez ijednog uboda. Otkrio mi je bogatstvo naših rijeka i naš nezahvalan odnos prema njima. Predočio mi je bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta koji posjedujemo i našu oglušenost prema njemu. Ukazao mi je na važnost Nacionalnih parkova i državnu nezainteresiranost prema pravim vrijednostima. Naveo mi je primjere zloupotrebe prirode i potencijale koje nam ona milosrdno nudi. Dao mi je na uvid kako se uništava autohtoni duh mjestā koji je neizmjerno važan za autentičan život prirode i čovjeka. Upoznao me je s nekoliko ljudi koji su cijeli svoj život posvetili prirodi a time i čovjeku. Potvrdio mi je kako se naši političari neodgovorno odnose prema prirodi, prema ljudima i svemu onomu što je vrijedno u zavičajnoj državi.
Smatram da bi ovu knjigu trebali posjedovati svi oni koji žive na prostoru Bosne i Hercegovine kako bi bolje razumjeli svijet oko sebi, poštivali ga, i zavoljeli. O našem odnosu prema prirodi ovisi i naš odnos prema drugim ljudima, prema Bogu, pa ako hoćete i prema samima sebi.
Naveo sam samo najupečatljivije detalje ove knjige da tako naslutite što je njezin sadržaj.
Izdavačka kuća Synopsis objavila je ove godine (2023) knjigu novinara, karstologa i istraživača prirode Ive Lučića K bosanskom oceanu. Kratki ogledi o percepciji prirode u Bosni i Hercegovini. Tekstovi ove knjige već su bili objavljeni u franjevačkoj reviji Svjetlo riječi između 2008. i 2013. godine, u vremenu dok je ta revija uvažavala bogatstvo i raznolikost mišljenja, kao što je bogata i raznolika bosanskohercegovačka priroda.
Odmah na početku autor knjige navodi postojanje čovječje ribice na području BiH. Prisutnost ovog repatog vodozemca zabilježili su srednjovjekovni bosanskohercegovački ljudi na stećcima, dok „mi danas u BiH ne priznajemo postojanje čovječje ribice“, premda nas ona opominje riječima: „Ja sam vaša, zar me ne poznajete?!“ Državni interesi su drugdje nasađeni.
Lučićeva priroda nije isključivo „upotrebna vrijednost“, nego je ona osnovni životni prostor u kojem bismo trebali preuzeti ulogu „kućnih pomoćnica“. Svi smo dio istoga ekosistema u kojemu imamo ista prava i iste obveze. Dužni smo sačuvati ga za buduće generacije. Autor nas potiče da se zapitamo o „vrijednostima i (pre)vrednovanju i upotrebi prirode Bosne i Hercegovine“.
I. Podzemlje
Jame i pećine su za speleologe otvorene knjige civilizacije. One su kod nas postale „crne rupe“ u koje su bacani ljudi ili u koje se baca smeće. U jamama i pećinama nalazimo najstarije tragove ljudske civilizacije i ljudske duhovnosti. Lučić navodi da se od ukupno devet nalazišta s pećinskim crtežima u Dinaridima, čak sedam nalazi u BiH. Kod nas se ovom duhovnom blagu ne predaje nikakva važnost.
Dok političari u Vjetrenici, najpoznatijoj i najvećoj špilji u BiH, vide „kravu muzaru“, komercijalnu vrijednost, mitologija i znanost pridaju Vjetrenici drugačiju važnost. Za mitologiju je ona zaštitnica vrednota, kao što su: ljepota, mudrost, znanje i hrabrost. Znanost u Vjetrenici vidi morfološke, paleontološke i kulturološke vrijednosti.
Istražene Škocjanske pećine, Kupreške japage, samogradi na visoravni Grabovica, postala su mjesta divljenja i ponosa, dok su ona neistražena mjesta postala „odlagališta civilizacijskog otpada“. O našem znanju ovisi budućnost ovih mjesta, tvrdi Ivo Lučić. Škocjanske pećine su jedini speleološki objekt na UNESCO-vom popisu (1986) u Dinarskom kršu.
II. Planine
Lučić piše da Vlašić sa svojim pašnjacima, stijenama, padinama, vrtačama, kosinama, ponorima, dolovima, brojnim rijekama, vegetacijom – „umnogome podsjeća na Alpe“. Vlašićkom tradicijskom stočarstvu, planinarstvu i ljepoti prirode, posvećuje se nedovoljno pažnje. Ovakve ljepote bi u rukama uređene države postale važna dragocjenost.
Sve bosanske planine od Sarajeva do Jajca obilježilo je uglavnom rudarstvo. Planina Vranica sa svojim Prokoškim jezerom (2005. proglašeno spomenikom kulture), šumama i livadama, vrelima i potocima, tjesnacima, neistraženim biljkama i životinjama, trebala bi imati za društvo neprocjenjivo značenje. No, na ovoj ljepotici bespravno je napravljeno više od 250 vikendica.
Kad sam pročitao naslov knjige K bosanskom oceanu, pomislio sam da je ocean ovdje metafora za neistraženost geodiverziteta i biodiverziteta u Bosni. Ovdje je riječ o pravom oceanu. Planina Konjuh, južno od Tuzle, priznata je među svjetskim stručnjacima zbog unikatnosti njezinih ofioltskih stijena. „Ofioliti su stijene koje nastaju na oceanskom dnu. Naši ofioliti su nastajali prije 150 milijuna godina u Tetis oceanu.“ Vlasti u Tuzli „bi a ne bi“ zaštitili ovo područje, bez obzira što su ugledni znanstvenici svjetskog glasa potvrdili važnost ofiolitskih stijena.
Sagrađeni dom pod Velikim Vilincem na Čvrsnici (prvi puta sagrađen 1938. a posljednji puta 2006.) simbol je vlastitoga doma i blizine Bogu. Na oko 1850 metara nadmorske visine, najviše je mjesto nekog planinarskog doma u BiH.
Planine Bosne i Hercegovine utjecale su na oblikovanje države, njezin razvoj i njezinu sudbinu. Planine su mjesta susreta zemlje i neba. Sve vjerske skupine imaju svoje objašnjenje toga duhovnog susreta. Vrhove naših planina danas kontroliraju RTV odašiljači i repetitori. Snaga prirode i ljudska malenkost najbolje se osjete na vrhu planine. Od prirode možemo dosta toga naučiti.
III. Polja
Sarajevska botaničarka Sabaheta Abačić pronašla je na Duvanjskom polju novu endemičnu biljnu vrstu i nazvala ju Scabiosa deminiana po gradu Delminija koji je nekada bio na planini Libu. Bez obzira na bogatstvo prirode, na Duvanjskom polju planira se otvaranje rudnika i termoelektrane Kongora, što bi imalo katastrofalne posljedice za sve stvoreno.
Mostarsko blato je stanište endemske ribe prikanac (Phoxinellus pseudalepidotus), ugora, raka, te drugog raznolikog živog svijeta koji održava stotinama tisuća godina. No, to ne priječi Elektroprivredu HZHB da uništava ono najvrijednije što ovaj kraj posjeduje.
Livanjsko polje je polje svih polja! Istraživanjem bosanskohercegovačkih polja, a posebno Livanjskoga polja, stručnjaci su riječ polje učinili međunarodno službeno usvojenim stručnim izrazom. Livanjsko polje je bogato blatima, rijekama, terasama, ponorima, vrtačama, te endemskim ili jako rijetkim biljnim i životinjskim svijetom. Sve to nije bilo dovoljne da se ne izgradi hidroelektrana Orlovac koja koristi vode sliva Livanjskog polja i time postaje prijetnja biljnom i životinjskom svijetu.
Nevesinjsko polje ima „urnebesnu“ geološku prošlost. Ima specifičan i bogat živi svijet, s mnoštvom endema i relikata od kojih su neki još uvijek neistraženi. To ipak nije omelo gradnju hidroelektrane Dabar u Nevesinjskom polju, što će postati prijetnja živom svijetu Nevesinjskog polja. Po nekima Nevesinjsko okružje ima najviše stećaka u BiH.
IV. Rijeke
Jajce je zbog vodopada koji se nalazi u samom gradu nazvano „bosanskom Venecijom“ ili „bosanskim Dubrovnikom“. Misleći da čine dobro, sredinom 20. stoljeća ljudi su divljem vodopadu dodali „betonsku protezu“. Sedri koja je u Jajcu dosegla debljinu do 70 metara prijeti propadanje zbog elektrane koja Plivi oduzima vodu.
Prema Lučiću, prirodu treba prepustit onima koji je vole a ne onima koji je trebaju zbog puke koristi. Takav je slučaj i s krškom umirućom rijekom Bregava čije vode jače od polovice teku podzemno. Nalazišta polupećine Badanj, antički grad Daorsona, nekropole stećaka na obalama Bregave, govore da su ljudi koji su prije nas nastanjivali obale ove rijeke, nju više cijenili. Dokaz naše neosjetljivosti prema prirodnim vrijednostima je hidroenergetski projekt Gornji horizonti.
Uz rijeku Trebišnjicu čovjek neandertalac, homo sapiens, Ilir, Slaven, pa onda i kršćanin, ostavio je tragove velikog poštovanja prema ovoj rijeci. Samo ime rijeke dolazi od riječi treba što je označavalo mjesto gdje se Bogu prinosila žrtva. Ovo područje je bogato autentičnim krškim pojavama svih vrsta, močvarnim biljkama. Tu je najbogatija podzemna fauna na svijetu. Ipak, prosvijećeni čovjek i pozitivističko društvo oslobodili su se straha od prirode i u njoj vide još samo stvar koja može biti od koristi.
Potapanjem Rame za hidroelektranu 1968. došlo je do velikog egzodusa Ramljaka. Ramljaci su otišli zato što nije bilo više smisla ostanka, a smisao ostanka je bila rijeka Rama koja je 1968. prestala postojati. Čitajući ovo, postavio sam sebi pitanje: Što bi bile moje Grebnice bez rijeke Save? Bile bi kao golo dijete ostavljeno sâmo nasred ceste!
Najduža rijeka u Bosni je Bosna. Po njoj je zemlja dobila ime. Malo koji bosanski grad je percipira kao svoju. Ona im je postala gotovo isključivo sakupljačica prljavih voda i otpada. Odnos Bosanaca prema rijeci Bosni ponajbolja je metafora za njihov odnos prema državi u kojoj žive.
Kanjon rijeke Lištice svojom ljepotom podsjeća na nestvarni krajolik iz priče. Izvor Borak je „pupak“ ovoga hercegovačkog krškog kraja. Ipak je zapušten, eksploatiran i u donjem dijelu devastiran. Nužno je zaustaviti uništavanje krajolika iz priča.
Ako Ombla nije najveće podzemna rijeka na svijetu, onda je vjerojatno najveća podzemna rijeka u našem okruženju. Podzemna mreža Omble je gotovo potpuno na području BiH. Premda je utvrđena vrhunska vrijednost ove prirode nije se odustalo od projekta hidroelektrane Ombla čija bi realizacija uništila ove prirodne vrijednosti.
Sa svojim kotlinama, kanjonima, endemima, reliktima, prašumom Perućicom i ostalim vrijednostima, rijeka Drina je vrijedna poštovanja. Stručnjaci govore da je na slivu Drine izgrađeno oko stotinjak hidroelektrana. Ako k tomu dodamo kanalizacije i otpad koji se direktno odlažu u Drinu, onda možemo zamisliti kakve to posljedice ima za ekološki sustav rijeke. Ujedno je ovakav odnos prema rijeci i slika o nama.
Rijeke su kralježnica čitavog ekosistema a bile su oduvijek i izvorišta civilizacija. Davanjem koncesija za izgradnju brana, uništavaju se staništa raznih endema. Rijeke sve više služe kao izvor hidropotencijala i evakuator fekalija. Neprimjerena industrija narušava ravnotežu ekosistema. Koliko je Federalnoj vladi stalo do prirode, govori nepostojanje tijela koje se bavi zaštitom prirode.
V. Živi svijet
Znajući koliko je šuma važna za život uopće te za život čovjeka, trebali bismo biti zahvalni za svaki list šume. No, u javnim medijima BiH šuma je drvna masa za industriju. Kod nas je zaštićeno tek pet prašuma i 17 lokaliteta što za mnoge nema velikog značenja.
U bosanskohercegovačke autohtone pasmine spadaju psi tornjak i brak, brdski konj, krava buša, ovca pramenka, svinja šiška, golubovi. Njih je sve manje a s njima se i naša povijest urušava.
Relikt, živi fosil, endem – jedina do sada poznata podzemna školjka na svijetu kongerija (Congerija kusceri) živi u podzemnim hercegovačkim vodama. Zadnjih desetljeća bezobzirno se uništavaju nalazišta kongerija koja su svjedoci geološke prošlosti stare milijunima godina.
Premda je 15. rujna 2006. potvrđena nova vrsta ribe u BiH, gaovica iz Dabarskog polja (Telestes dabar), to nije omelo političke i crkvene vlasti da „blagoslove“ projekt hidroelektrane Gornji horizonti. Gaovica je na ova područja dospjela prije 20-25 milijuna godina.
Od ukupno 14 vrsta zmija u BiH samo su tri otrovnice: poskok (Vipera ammodytes), bosanski šargan (Vipera berus bosniensis) i planinska šarka (Vipera ursinii). Sve zmije imaju važnu ekološku funkciju, kontroliraju broj glodavaca u prirodi. Uništavaju ih zbog tradicijskih i mitoloških predrasuda.
VI. Zaštićena priroda
Ljepota mitske osobe Dive Grabovčeve koju se štuje u Rami u Parku prirode Blidinje, i unikatnost kanjona Diva Grabovica na planini Čvrsnici s jedinstvenom endemičnom florom u cijeloj Europi, pojam su ljepote prirode koja zaslužuje svu našu pažnju.
Već od 1981. naučnoistraživački klub Atom iz Zavidovića nastoji zaštiti šume planine Tajana od drvoprerađivačke tvrtke Krivaja. Uz arheološka i paleontološka nalazišta, speleološke objekte, endemične biljke, vodopade, jedinstveni geodiverzitet i biodiverzitet, BiH nije zaštitila sve dijelove Tajane.
Sa svojim krškim planinama, rijekom Sutjeskom, jezerima, najvećim vrhom u državi (Maglić 2386 m), biljnim svijetom, prašumom Perućicom, Nacionalni park Sutjeska je neprocjenjiva vrijednost države. On ima više biljnih vrsta od cijele Poljske koja je od njega veća 1800 puta.
Najmanji nacionalni park u BiH je Nacionalni park Kozara, osnovan 1967. Najviši vrh Kozare je proplanak Markovica (806 m). U ovom parku se provodi entitetska politika, sve ostalo je zapušteno.
Nacionalni park Una je jedini nacionalni park proglašen (2008) nakon osamostaljenja BiH. Sa svojim kanjonima i dolinskim proširenjima, brzacima, slapovima i vodopadima, sedrom, bogatim biodiverzitetom, ne zaostaje ništa za Plitvičkim jezerima. No, usprkos tomu, na prostoru Nacionalnog parka Una imamo mnoga divlja odlagališta otpada a iz okolnih gradova se ispušta kanalizacija u Unu i Unac.
VII. Upotreba prirode, graditeljstvo i naselje
Naše prostore je sve do Drugog svjetskog rata na društveno-ekonomskom planu obilježavala stočarsko-poljoprivredna proizvodnja. Kao što su nekada na ovim područjima hajduci, uskoci i komiti uvidjeli da je pljačka veoma unosna privredna grana, tako se i nakon demokratskih promjena 1990. brzo došlo do zaključka da su politika pljačke prirodnih dobara i korupcija jako unosni. Pritom se zaboravlja da su ekonomija i ekologija sestre i temelj domaćinstva.
Da nema budućnosti u BiH bez 100 hidroelektrana, to je industrijsko-potrošački mit. Elektroprivreda BiH tvrdi kako su hidroelektrane obnovljivi izvori energije. Da to nije tako, govori nam nekada neprohodan kanjon od Mostara do Jablanice kojega su zamijenila jezera s terasama, a koja su potpuno izmijenila izvorno stanište biljnog i životinjskog svijeta. Slične rezultate su donijele hidroelektrane na slivu Trebišnjice i Plive, tvrdi Lučić.
Pučku kulturu karakteriziraju otvorenost i gostoprimstvo, što je preduvjet za uspješan turizam. Ljudi su od dolaska Austrougarske pojedinačno dolazili u BiH zbog planinarstava i speleologije, alpinizma i ribolova. BiH se prvi puta preko Zimskih olimpijskih igara 1984. afirmira turistički. No, dalje se nije išlo. Glavni oslonac države ostala je teška industrija. Iako je BiH svjesna važnosti turizma za napredak zemlje, još uvijek nije razvila ozbiljnu strategiju turizma. Korupcija i kriminal su velika smetnja na tome putu.
Koliko je sol bila važna u ljudskoj povijesti, još je više odredila povijest grada Tuzle. Grad Tuzla je možda ponajbolji primjer kako nam priroda vraća kad je bespoštedno eksploatiramo. Od 1907. zapaža se slijeganje terena u središtu grada. Od 1956. do 1972. planski je srušeno gotovo 500 stambenih zgrada. Nastavlja se slijeganje grada.
Nomen est nomen – ime je znak. Ova izreka je najprimjerenija za grad Srebrenicu koji je po srebru dobio svoje ime. Od domaćeg stanovništva davno prije Krista, preko Rimljana, pa sve do Sasa od 1330., ovdje se proizvodio bakar, željezo, olovo, srebro i zlato. Po Srebrenici su i bosanski fratri svojoj provinciji dali ime Bosna Srebrena. Srebro je bilo raspoznajni znak ovoga kraja sve do 11. srpnja 1995. kada su ga zamijenili barut i krv.
Od 24. lipnja 1981. Međugorje je mjesto „Gospina ukazanja“. Ono što bi trebalo identificirati ovo mjesto jest duhovnost. Ipak se trgovačko središte Međugorja sa svojim hodočasničkim suvenirima nametnulo onoj duhovnoj strani. Betonske građevine – kojima je cilj funkcionalnost i učinkovitost a ne tradicija i kultura ovoga podneblja – postale su simbolom ovoga mjesta. Zapostavljen je domicilni narod sa svojim običajima, kulturom i pučkom pobožnošću.
Godine 1869. došlo je sedam redovnika trapista u zapuštenu i zaostalu BiH, nadomak Banje Luke, te u kratkom vremenu napravili industrijsko čudo. Uz proizvodnju sira i piva ponudili su oko tridesetak različitih pogona i radionica. Njihov rad bi trebao postati živi spomenik kulture i ohrabrenje današnjim ljudima u BiH da se i pod nemogućim uvjetima može napraviti nešto revolucionarno.
Odnos prema Zemaljskom muzeju u Sarajevu i njegovih sedam kulturnih ustanova oslikava odnos BiH prema njezinoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Kojim putem želimo ići: putem znanja i napretka ili putem neznanja i nazatka?, vidljivo je iz odnosa prema muzeju. Trenutno je zemaljski muzej egzistencijalno ugrožen!
VIII. Duhovi prirode
Prema Lučićevim riječima, vrtni patuljci nas podsjećaju na vremena kad su sve stvari i pojave imale svoju dušu. Zbog neosjetljivosti industrije i političara, naša mjesta, gradovi i okoliš gube svoju dušu. Jedino još mali i uporni ljudi mogu sačuvati dušu zavičaja. Primjerice, za grad Mostar Stari most na Neretvi je njegova duša?
Od početka svijeta vjerojatno postoje proročanstva o smaku svijeta. I sada kada nastupe prirodne pojave poput potresa i poplava, govori se o Božjoj volji ili o smaku svijeta. Danas nam je poznato da se neke prirodne pojave ne mogu izbjeći, ali da ljudi mogu dosta toga uraditi kako bi došlo do što manje žrtava. Mi u BiH imamo samo jedan studij geologije a mediji pišu o prirodi samo kada su katastrofe.
U bosanskohercegovačkoj usmenoj predaji kaže se da je nekada cijela BiH bila pod vodom i da su po njoj plovile lađe. Dokaz za to su (h)alke na planinama. U usmenoj predaji svih kultura voda igra veliku ulogu. Tako je nastao i mit o Velikom potopu. I znanost može nešto naučiti od ove predaje. Usmena predaja je na svoj način kodirala povijest čovječanstva. Za razumijevanje tih predaja potrebno je primijeniti razne znanstvene metode.
Ustrajavanje na tome kako su kamene kugle loptastog oblika – pronađene na brdu Visočici kod Visokog – djelo ljudskih ruku i ostaci piramide, za Lučića je nadri-znanost i zaglupljivanje javnosti. Umjesto da se ulaže u znanost koja bi nešto mogla reći o nastajanju kugla loptastog oblika, brojna državna upravna tijela daju financijsku potporu ovakvim smiješnim pretpostavkama.
Vatra je u povijesti čovječanstva imala važnu ulogu: mitologiji, Bibliji, grčko-rimskom svijetu, kršćanstvu, tradiciji. Također je vatra oduvijek bila uzrok mnogih ljudskih nedaća. Nekada je čovjek s namjerom podmeće da bi iz toga izvukao svoju korist. Kriminalci su zapalili Park prirode Hutovo blato da bi zametnuli trag uzgoja konoplje ne mareći za prave vrijednosti koje su spalili.
Lavine, oluje, potresi i poplave nisu zlobni, to su prirodne pojave, zlo jedino dolazi od čovjeka. Pojava groma i munje je demitologizirana. Nastaje električnim pražnjenjem između oblaka i zemlje. Ipak za vrijeme tuče, poplave i grmljavine mnogi prosvijećeni ljudi izuste: Ime Isusovo! To je prema Lučiću instinktivni povratak dobroj pučkoj svijesti odnosa prema prirodi.
Križ je u raznim civilizacijama imao razna značenja, upotrebe i oblike. Danas je u raznim formama postao simbolom kršćanstva. Od znaka pobjede nad smrću i simbola ljudske patnje, kod nas je postao znakom etničke pripadnosti i političke vlasti. Postavlja ga se uz ceste, iznad sela i gradova, na etničke granice, često „zlatnoteletski“ – bez ikakvog ukusa, što kod drugih pobuđuje mržnju.
Bosna i Hercegovina je u samom vrhu po biljnoj raznolikosti. No, sve više u urbanim dijelovima dajemo prostora uvezenom nego autentičnom bilju. Bilje je neizmjerno važno u ljudskoj povijesti. Kao što je čovjek utjecao na okoliš tako je i okoliš utjecao na čovjeka i u mnogome ga odredio. Zato je poželjno zadržati ono što je autentično.
IX. Ljudi
Lučić opisuje Aliju Krnjića kao čovjeka koji se „utapa u planinske krajolike i postaje jedno s planinom“. Njegov odnos prema prirodi izraz je istinske pobožnosti. Krnjiću je planina i sve u njoj jedna duhovna stvarnost. Nastojao sam biti dobar čovjek, jer dobar čovjek je dobar svima, kaže Alija.
Nijaz Abadžić se počeo baviti prirodnim temama dolaskom na TV Sarajevo 1973. Pokrenuo je agrarnu tv seriju Zelenu panoramu, znanstvenu tv seriju Krilati farmaceuti, Živjeti s prirodom, suosnivač je fondacije Fondeka. Dosta je pisao i nastupao javno. Dobio je sve nagrade koje je mogao dobiti. Ipak se stalno usavršavao i bio je jako radin. Imao je vjernički odnos prema prirodi. Uz genocid naglašavao je kako se i ekocid provodi u BiH. Izrastao je u medijskog gurua, ekološkog apostola i poklonika planetarnog patriotizma, kaže Lučić.
Boško Marjanović (1933-2003) bio je novinar, ekolog, tvorac društva za zaštitu Une Unski smaragdi, zaljubljenik u rijeku Unu. Za Marjanovića je rijeka biofizička pojava, ima veliko srce, simbol vječnosti, praznik za oči, kontemplacija, uvjet čovjekova ostvarenja. Marjanović je vjerovao u onoga koji je stvorio prirodu. Bio je zaštitnik svega lijepoga. Unski smaragdi su nakon Marjanovićeve smrti sve više pod ideološkim utjecajem.
Ivo Lučić opisuje svoje prijateljstvo i radno iskustvo s doktorom znanosti o bilju – Čedomilom Šilićem (1937-2010). Šilić je cijeli svoj život posvetio prirodi. Pred njom je klečao. Opisao je 36 novih vrsta, podvrsta i taksonomskih kombinacija. Svoja istraživanja je pretočio u knjige, članke i predavanja. Njegove vrhunski urađene knjige nalaze se u svim ozbiljnijim bibliotekama. Ljubav prema prirodi mu je učinila smislenim i zadnje dane života.
X. Politika u prirodi
Lučić kritizira članak Bože Skoke Hercegovina zemlja tajanstvenih boja, neodoljiva okusa i mirisa…, koji je objavljen u katalogu Biti svoj. Kada Skoko piše o hercegovačkom kršu i geografiji, gangi, Katoličkoj crkvi, Neretvi, to radi: stereotipno, neprecizno, reducionistički, marketiški, ideološki i folkloristički. Prešućuje goruća pitanja ljudi ovoga kraja: nezaposlenost, socijalni i zdravstveni standard, smatra Lučić.
Nino Raspudić je za Lučića primjer nepostojanog čovjeka koji se iz osobne koristi stavlja u službu trenutnih političkih interesa. Raspudić je nekada „anti-stereotipno“ govorio kako Hercegovci nisu samo Hrvati, nego i Srbi i Bošnjaci, navodeći imena najpoznatijih osoba iz ova dva zadnja korpusa. No, poslije počinje pjevati po notama novih nalogodavaca. Zauzima se za treći entitet, jer Hrvati su najbrojniji narod u Hercegovini.
Kako se konfesionalno može zloupotrijebiti na račun lokalne tradicije koju se, naime, želi zaštiti, primjer je putokaz na izlazu rodnoga mjesta Ive Lučića. Na izlazu iz Ravnog je cestovni putokaz prema zapadnom svijetu. Okreće se leđa istočnom svijetu kao da se s njim nema ništa zajedničkoga. A, ustvari, gotovo nam je sve isto. Slična situacija je i s druge strane. Unutrašnje granice zemlje emotivno su važnije od vanjskih granica. Tu želimo znati tko je tko!?
Lučić, čovjek s južnog pola države – Hercegovine, dobro zapaža da sjevernog pola BiH – Posavine, više nema. Njemu je jasno da je bosanskohercegovački prostor bez Posavine, pogotovo ljudima koji su u njoj rođeni, nezamisliv. Nekadašnja žitnica BiH postala je opustošena zemlja. Politika se prljavo poigrala ovim prostorom i s njezinim ljudima. Još uvijek se sprdaju s nama. I dalje nas tjeraju da se udaramo u hrvatska prsa od čega smo sami sebi rebra polomili (P. Mijić).
Danas se Republika Srpska diči kao uspješan entitet a zaboravlja da je nastala na 32 koncentracijska logora i mjesta zatvaranja civila – a ta mjesta Lučić poimence navodi. Memorija koju bi Republika Srpska htjela izbrisati, mogla bi joj postati neizdrživ teret, zaključuje Lučić.
Lučić tvrdi da je organizirani građanski aktivizam najefikasniji mehanizam utjecaja na politiku i vlast. Okupljeni šetači – politički pokret Park je naš – ispred Picinog parka (zelene površine u središtu Banje Luke) obustavili su gradnju poslovnih objekata koju je gradska i državna vlast Republike Srpske dopustila.
Lučić završava knjigu naslovom Nema raja bez rodnoga kraja i citira Branka Ćopića „Samo hulje – nosi ih vrag! – za ručak daju svoj rodni prag.“ Naši političari se naprežu iz petnih žila kako bi ljudi zamrzili svoj zavičaj. Povratak prognanih prepušten je hrabrim pojedincima kao što je Ilija Jukić iz Šušnjara kod Plehana. Ako se čovjek ne želi vratiti svojoj kući, džaba mu sve ostalo, kaže Ilija. Čovjek bez zavičaja je tuđinac na zemlji, zapisali su folksdojčeri 5. kolovoza 1950.
Predrag Mijić, polis.ba
