Piše: Mak Tanović
Po hidžretskom, lunarnom kalendaru, na današnji dan (17. ramazan) rođen je Muhjiddin Ibn ‘Arebi, muslimanski intelektualac iz Andaluzije koji je po mnogima smatran najvećim učiteljem sufijskog učenja (Eš-Šejhu-l-ekber) te najblistavijim perom islamske duhovnosti. Povodom godišnjice šejh Ibn ‘Arebijevog, k. s., rođenja, u nastavku donosimo odabrana poglavlja iz određenih biografija njegove ličnosti koje su dostupne na bosanskom jeziku.
Ibn el-‘Arebi je jedan od izuzetnih velikana islamske misli i kulture. Njegova veličina ogleda se prije svega u njegovom vlastitom životu, zatim u njegovom izvanrednom opusu koji je iza sebe ostavio i u izuzetno značajnom utjecaju koji je izvršio i koji i dan-danas vrši na svjetsku misao, posebno islamsku. Iako je živio prije osam vjekova, još uvijek je neprevaziđen i aktuelan. Imajući izvanredne mogućnosti za odgoj i obrazovanje i uz izvanrednu prirodnu nadarenost, on vrlo brzo ovladava onim što su prethodne generacije do tada postigle. „Prirodna nadarenost“ je, kada je Ibn ‘Arebi u pitanju, dosta neodređen pojam. Može to izgledati čudno i nevjerovatno, ali tu se radi o izravnoj Božijoj potpori, izražavanoj u raznim vidovima kešfova (otkrovenja) i ilhama (nadahnuća). Kod Ibn ‘Arebija to se javlja relativno rano, u dvadeset i nekoj godini života. Riječ je, dakle, o jednoj evlijanskoj ličnosti, i to vrhunskoj.
Puno ime mu je Muhammed ibn ‘Ali ibn Muhammed ibn Ahmed ibn Abdullah el-‘Arebi el-Ta'i el-Hatimi. Potječe iz arapskog plemena Tajj, koje se i u predislamskom i islamskom periodu smatralo kolijevkom intelektualne superiornosti. Još je, po sinu, poznat kao Ebu Bekr, zatim Muhjiddin (Oživitelj vjere), Eš-Šejhu-l-ekber (Najveći učitelj), Sultanu-l-‘arifin (Prvak poznavalaca Allaha), i dr., a na Istoku su ga obično zvali Ibn ‘Arebi, bez određenog člana, da bi ga razlikovali od kadije Ebu Bekra Ibn el-‘Arebija.
Rođen je 17. ramazana 560. godine po Hidžri (28. jula 1165.) u Mursiji, gradu na jugoistoku Andaluzije (u Španiji). U vrijeme njegovog rođenja Mursijom je upravljao sjajni zapovjednik krščanskog porijekla, Muhammed ibn Sa'id ibn Merdaniš, koji je odolijevao, ali na kraju bio poražen od strane osvajačkih el-Muvehhidina (Almohada).
Ibn el-‘Arebi potječe iz drevne arapske porodice, a njegov otac ‘Ali Ibn el-‘Arebi je nedvojbeno bio čovjek od ugleda i utjecaja, jer on ubraja poznatog filozofa Ibn Rušda (Averroesa) među svoje prijatelje. Ibn el-‘Arebijev otac imao je vrlo bitnu ulogu u njegovom životu. On mu je, s jedne strane, pružio optimalne mogućnosti za odgoj i obrazovanje, a s druge strane, vlastitom pobožnošću davao mu je lični primjer. Njegova porodica, pored svojih izvanrednih društvenih i kulturnih povezanosti, bila je obilježena jakim religioznim sklonostima.
Nakon Ibn Merdanišove propasti i zauzimanja Mursije od strane Almohada, Ibn el-‘Arebijeva porodica se preselila u Sevilju, gdje im je velikodušnost almohadskog upravitelja, Ebu Ja'kuba Jusufa, osigurala mjesto u novom režimu. Ibn el-‘Arebi je imao osam godina kada su se dogodile ove promjene. U Sevilji je primio osnovnu naobrazbu. Pred tadašnjim učiteljima tradicionalnog nauka učio je Kur'an, Tefsir, Hadis, Šeri'at, arapsku gramatiku i kompoziciju. Mnogi od ovih učitelja dali su mu odobrenje da on drugima predaje njihove predmete. Ibn el-‘Arebi je u listu svojih radova uključivao izvještaj o radovima koje bijaše proučavao, i o učiteljima pred kojima ih je učio. Izgleda da je odlično prošao na studijama i pokazao se kao znatno perspektivan, pošto je potom bio uposlen kao tajnik kod upravitelja Sevilje. U isto vrijeme oženio se djevojkom po imenu Merjem, kćerkom Muhammeda ibn ‘Abduna, čovjeka od velikog ugleda i utjecaja. Ova žena ne samo da je dolazila iz dobre porodice, već je također dijelila sa Ibn el-‘Arebijem njegovu težnju da slijedi sufijski put.
Smrt Ibn el-‘Arebijevog oca u potpunosti ga je okrenula vjeri. Godine 580. po Hidžri pristupa tarikatu (sufijskom redu). Iako nam Ibn el-‘Arebi kazuje da je bio uveden na sufijski put godine 580/1184, kada je imao dvadeset godina[1], jasno je da je veliki dio svoje rane mladosti proveo u društvu ehli tesavvufa te da je težio i svakako postigao u mladom dobu spoznaju duhovne prirode.
U jednom kazivanju se prenosi da je, dok je još bio mlad, imao težak napad groznice. U stanju izgubljene svijesti vidio je da su se oko njega okupila opasna čudovišta, koja su htjela da ga unište. Iznenada se pojavilo jedno snažno, lijepo i ozareno stvorenje, koje je povikalo na ta grozna čudovišta i počelo ih razgoniti dok ih sve nije otjeralo, tako da su ona netragom nestala. Muhjiddin ga je upitao: „Ko si ti, Allah ti se smilovao?“, a stvorenje mu je odgovorilo: „Ja sam Allahov govor. Ja sam sura Ja-sin.“ Muhjiddin je tada došao svijesti i pored svog uzglavlja vidio svoga oca, koji je upravo dovršavao učenje sure Ja-sin. Za Ibn el-‘Arebija to je bio znak da je on predodređen i pripravljen za nesvakidašnju vjersku misiju. Vjerovao je da taj put mora proći do samog njegovog kraja, što je kasnije i učinio.[2]
Vjerovatno najbolji dokaz takvog ranog postignuća je sadržan u njegovom osobnom izvještaju o susretu, upriličenom od strane njegovog oca, sa starijim i proslavljenim filozofom Ibn Rušdom (Averroes).[3]
Proveo sam lijep dan u Kordobi u kući Ebu Velida Ibn Rušda. On bijaše izrazio želju da me lično susretne, pošto je nešto čuo u onome što mi je Allah, dž.š., otkrio dok sam bio u povučenosti i bijaše pokazao priličnu zadivljenost u vezi s tim. Zbog toga me moj otac, koji je bio jedan od njegovih bliskih prijatelja, poveo sa sobom pod izlikom nekakvog posla, da dadne Ibn Rušdu priliku da me upozna. U to doba ja sam bio golobradi mladić. Kada sam mu ušao, on je ustao sa svoga mjesta da me dočeka sa svim obilježjima naklonosti i raspoloženja i zagrlio me. Onda mi je rekao: „Da!“, ja njemu rekoh: „Da!“. On je iskazao zadovoljstvo videći da sam ga ja razumio. Ja, bivši svjestan povoda njegovom zadovoljstvu, sam odgovorio: „Ne!“. Na ovo, Ibn Rušd se odmakao od mene, promjenio je boju lica i posumnjao u ono što je kod njega. Zatim mi je postavio sljedeće pitanje: „Kakvo objašnjenje si našao kao rezultat otkrovenja (kešfa) i božanskog poticaja? Da li se ono podudara sa onim što se postiže viđenjem?“ Odgovorio sam „Da i ne. Između ‘Jest’ i ‘Nije’ lete duhovi (ruhovi) od svoje materije, a vratovi od svojih tijela“. Na ovo je Ibn Rušd zadrhtao, a onda sjeo učeći, „La havle ve la kuvvete illa billah.“ Ovo je bilo zato što on bijaše razumio moju aluziju.
Želio sam da se i po drugi put vidim sa Ibn Rušdom. Hvala Bogu, ukazao mi se u takvom stanju ekstaze da je izgledalo kao da između njega i mene postoji tanki veo. Ja sam kroz taj veo mogao da vidim njega, a da on mene ne vidi i ne zna da sam tu. U stvari, on se toliko bio udubio u svoje meditiranje da me nije primjetio. Tada sam u sebi pomislio: „Njegovo razmišljanje ga ne može dovesti tamo gdje sam ja“.[4]
U godinama koje su prethodile njegovom upućivanju (na sufijski put), kao također i iza toga, Ibn el-‘Arebi je proučavao mistične nauke, spoznaju Istine (Hakkikat), kako ih sufije nazivaju. Mnoga od ovih učenja morala su mu biti data koliko kroz primjer i stalno druženje toliko i kroz redovne studije, pošto su mnogi od njegovih Šejhova spremali redovne studije za svoje učenike. Mogućnost da se izvuče korist iz ovog učenja bi zavisila mnogo od učenikove sposobnosti (ehlijjeh) i duhovnog stanja. Dodatno, učenik bi morao provesti duge sate, svaki dan, zaposlen praksom Tesavvufa: zikr, namaz, post, bdijenje, osamljenost i razmišljanje. Sukladno sposobnosti učenika, učenje i praksa mogu izazvati iskustva čija priroda prelazi ljudska osjetila, koja bi morala biti shvaćena i svladana. Izgleda da je Ibn el-‘Arebi imao mnogo takvih iskustava kroz svoj život. Među njima su bile vizije, predviđanje, duhovno komuniciranje sa živim i mrtvim, i moć iscjeljenja.
Još u Sevilji Ibn el-‘Arebi bi provodio mnogo vremena u grobljima povučen od ovog svijeta i općeći sa dušama mrtvih.[5] Neko vrijeme povukao sam se u mezaristan. Čuo sam da naš Šejh el-Kumi govori da sam se ja odrekao druženja sa živima i pribjegao druženju sa mrtvima. Zato sam ja poslao po njega i pozvao ga da dođe da može vidjeti sa kim se ja družim. Nakon što je klanjao duha namaz, došao je sam i našao me među mezarima kako sjedim pognute glave pričajući sa dušama koje su bile prisutne sa mnom. Učtivo (sa edebom) je prišao i sjeo do mene. Pogledao sam ga i vidio da je promjenio boju lica, i da mu je tegoba u duši i nije mogao podići glavu od težine koja se spustila na njega. Nasmijao sam se, ali se on nije mogao smijati od pritiska koji je podnosio. Kada bijah završio svoju komunikaciju, Šejhu dođe olakšanje i on odahnu, okrenuo se prema meni i poljubio me među oči. Onda sam ja rekao: „O učitelju, ko je taj koji se druži sa mrtvima, ti ili ja?“ On reče: „Allaha mi, ja se družim sa mrtvima.“
Među mnogim Šejhovima i učiteljima koji su učili i utjecali na Ibn el-‘Arebija, dva privlače naročitu pažnju, budući da su žene. Obje su bile prilično stare kada ih je on upoznao. Jedna od njih je Šemsa iz Maršene o kojoj on kaže:[6] Među Evlijama ima takvih ljudi i žena poznatih kao „oni koji uzdišu“, da Allah bude zadovoljan sa njima. Upoznao sam jednu od njih, hanumu iz Maršene od Maslina u Andaluziji, po imenu Šems. Bila je u poodmakloj životnoj dobi. Druga hanuma, sa kojom je on proveo prilično vremena, je Fatima iz Kordobe.[7] Služio sam u Sevilji jednog od ljubitelja Allahovih, i arifa, hanumu po imenu Fatima bint Ibn el-Musenna iz Kordobe. Služio sam joj nekoliko godina, a ona je tada imala preko devedeset pet godina… Udarala je def i radovala se. Kada sam je pitao o tome, ona je odgovorila: „Ja se radujem Njemu koji se okrenuo meni i učinio me jednim od Njegovih prijatelja (evlija), i odabrao me za Sebe. Ko sam ja da On mene odabere između ljudi. On je ljubomoran na mene, jer kad god se ja okrenem u gafletu, nečemu drugom, a ne Njemu, On mi pošalje neki belaj koji je u vezi sa tom stvari.“… Svojim rukama sam joj napravio kolibu od trske visoku koliko i ona sama, u kojoj je živjela sve dok nije umrla. Imala je običaj reći mi: „Ja sam tvoja duhovna majka i svjetlo tvoje zemaljske majke.“ Kada je moja mati došla da je posjeti, Fatima joj je rekla: „O svjetolsti, ovo je moj sin, a tvoj je otac, pa lijepo sa njim postupaj i ne grdi ga.“
Dok nije napunio trideset godina Ibn el-‘Arebi nije putovao izvan obala Pirinejskog poluostrva. Godine 590/1193. išao je u Tunis. Tamo je prvi put proučavao Fahla ‘na ‘lejn (Skidanje nanula) od sufije Ibn Kasjija, sufijskog vođe pobune protiv el-Murabita (Almoravida) u Algarvi. Vjerovatno zbog neprestanih borbi izmeđuu Almohada i njihovih oponenata u sjevernoj Africi u to vrijeme, Ibn el-‘Arebi je odlučio vratiti se u Andaluziju.
U sljedećoj godini 591/1194 putovao je u Fes. Dok je bio u gradu predskazao je sjajnu pobjedu Almohada Jak'uba el-Mensura nad kršćanskim vojskama u Alarkosu. Sve do godine 592/1195. bio je u Sevilji, gdje je izgleda proveo većinu vremena u nauku i raspravi, uključujući i studij Hadisa sa svojim dajdžom.[8] Čini se da su od tog vremena njegov ugled zbog učenosti i duhovnog utjecaja učinili mnoge sa kojima se on susretao pokornim prema njemu. Godine 593/1196. još jedanput je putovao u Fes, prijestonicu velike učenosti i pobožnosti, da provede vrijeme u razmišljanju i učenju, i da prisustvuje predavanjima ‘Abdul Kerima, Imama Azhar džamije, uz časne ljude Fesa.[9] Često bi išao i sjedio u Azhar džamiji, ibadetio i razmišljao. Drugo mjesto u Fesu koje je on posjećivao radi susretanja sa ljudima duha je bio vrt Ibn Hajjuna. Tu je susreo ‘Kutba’ (centralnu duhovnu ličnost, ar. pol, stub) tog vremena.
Godine 593. sam susreto Kutba tog vremena u vrtu Ibn Hajjuna u gradu Fesu. Allah, dž.š., mi ga je otkrio u jednom događaju i upoznao me s njim. Bio je sa grupom ljudi, a niko od njih ga nije primjećivao, on je za njih bio neki stranac iz Budžaje, čovjek sa osušenom rukom… Društvo je diskutovalo o Kutbovima, a on među njima, pa ja rekoh: „Braćo moja, spomenuću vam nešto začuđujuće o Kutbu vašeg vremena.“ Rekavši to, okrenuo sam se prema čovjeku koga mi je Allah, dž.š., u snu otkrio kao Kutba tog vremena… On mi reče: „Kaži ono što ti je Allah, dž.š., pokazao, ali ne imenuj osobu“, zatim se nasmijao.[10]
Godine 595/1198. on se vraća u svoju rodnu Mursiju, zaustavljajući se na putu u Granadi da svrati svome Šejhu Ebu Muhammedu ‘Abdullahu el-Šekkazu kojeg on naziva jednim od najvećih Šejhova koje bijaše susreo na Tarikullahu.[11]
Da li je proveo sljedeće dvije godine u Andaluziji ili negdje drugo ne znamo. Ipak, 597/1200. godine bio je u Almohadskom glavnom gradu Marakešu, gdje je proveo neko vrijeme sa čuvarom zekata, Ebu el-‘Abbasom od Seute.[12] Dok je bio na Magribu imao je dva iskustva, jedno od njih ga je dovelo na čak još viši duhovni stušanj, dok je drugo promijenilo smjer njegovog života; izvana i iznutra. To drugo iskustvo je bilo veličanstveno viđenje u kojem mu je bilo naređeno da upozna izvjesnog Muhammeda el-Hassara i sa njim putuje na Istok.
Znaj da je Allah, dž.š., postavio ‘Arš (Prijestolje) na stupovima svjetlosnim kojima ne znam broja, ali sam vidio da je svjetlo svakog od njih poput svjetla munje. Uz ovo mogao sam vidjeti da je imao sjenu pod kojom je bio nezamislivi mir. Ova sjena je bila od izdubljenosti Prijestolja, zastirući svjetlost Onoga koji ga je zaposjeo, Milostivog. Također sam vidio Riznicu koja je bila pod Prijestoljem iz koje su izlazile riječi „La havle ve la kuvvete illa billahil ‘Alijjil ‘Azim“. Ta riznica nije bila ništa drugo do Adem salevatullahi alehji. Niže nje vidio sam mnogo drugih riznica koje sam prepoznao, a i prelijepe ptice koje su letjele njihovim prostorijama. Jedna od tih ptica koja je bila još ljepša od drugih me je poselamila, i rekla da moram krenuti sa pratiocem na Istok. Kada mi je sve ovo bilo otkriveno bio sam u Marakešu. Na moje pitanje ko je on, bi mi rečeno: „To je Muhammed el-Hassar iz grada Fesa koji je tražio od Allaha da bude upućen na Istok pa ga povedi sa sobom.“ Rekoh: „Čujem i pokoravam se, svakako ću ga povesti, inšaallah.“ Kada sam došao u grad Fes pitao sam za ovog čovjeka i on mi je došao. Pitao sam ga da li je on nešto tražio od Allaha. Kazao je da je molio da bude upućen na Istok i rečeno mu je da će ga neko odvesti tamo. Od tada on bješe čekao moj dolazak. Primio sam ga kao svog pratioca godine 597. i poveo u Egipat, gdje je on umro, Allah rahmet ejleje (Allah mu se smilovao).[13]
Zajedno sa svojim novim pratiocem Ibn el-‘Arebi je putovao u Budžaju, gdje je došao u Ramazanu 597. godine. Iz Budžaje su ova dva čovjeka otputovali u Tunis na svom putu ka Istoku. U Tunisu je boravio kod svog prijatelja el-Mehdevija kojeg bijaše posjetio prije osam godina. U istoj godini, opraštajući se sa svojim prijateljem u Tunisu, Ibn el-‘Arebi je nastavio svoje putovanje prema Istoku sa svojim pratiocem el-Hassarom. Provodeći samo kratko vrijeme u Aleksandirji i Kairu, produžio je dalje na svom putu sam, sve dok nije stigao u Mekku otprilike oko kraja te godine. U Svetom Gradu glas o andaluzijskom učitelju se brzo širio i uskoro je uživao prijateljstvo i gostoljubivost najuglednijih i najučenijih porodica u Mekki. Prvi među onima koji su ga primili bili su izvjesni Ebu Šedža Zahir ibn Rustem i njegova sestra, žena velike pobožnosti i učenosti. Ovaj čovjek je imao kćerku čija izvanredna ljepota, krepost i znanje je nadahnulo Ibn el-‘Arebija da napiše svoju najljepšu zbirku spjevova Terdžuman el-ešvak (Tumač želja).
Dok je bio u Svetom Gradu, obavljanje Hadždžskih obreda mora da je bila jedna od Ibn el-‘Arebijevih najvažnijih stvari. Također, dok je bio u Mekki dat mu je dokaz da je on lično Pečat Muhammedove, s.a.v.s., Svetosti, za šta bijaše primio nadahnuće u Fesu 594. godine.
Imao sam viđenje ove vrste u vezi sa mnom koje sam uzeo kao dobre vijesti za mene od Allaha, dž.š., pošto se to podudara sa hadisom Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., u kojem nam on odaje svoj položaj u odnosu na druge poslanike alejhimusselam. On, s.av.s., je rekao: „Moj primjer i primjer ostalih poslanika je kao primjer čovjeka koji je podigao zid u kome nedostaje jedan ćerpič, a taj ćerpič sam ja. Poslije mene nema vjerovjesnika niti poslanika.“ Ovdje on uspoređuje Poslanstvo sa zidom, a poslanike sa ciglama koje ga ispunjavaju… Bio sam u Mekki godine 599. kada sam vidio u snu, Ka'bu izgrađenu od srebrenih i zlatnih cigli, ali kada sam gledao u jedno mjesto na fasadi zmeđu Jemenskog i Sirijskog ugla, bliže Sirijskom uglu, primjetio sam da su nedostajale dvije cigle, jedna od srebra, a druga od zlata. U najvisočijem redu je nedostajala zlatna, a u redu ispod toga je nedostajala srebrena. Onda sam vidio sebe kako sam ugrađen na mjesto cigli koje su nedostajale… Probudio sam se i zahvalio Allahu, dž.š., i rekao sam sebi: „Ja sam u slijeđenju u mojoj vrsti poput Resulullaha, s.a.v.s., među poslanicima alejhimusselam.“[14]
Mnogo njegovog vremena u Mekki mora da je provedeno u učenju i diskusijama sa mnogim učenjacima i sufijama koji su prebivali u Svetom Gradu. Također je bio aktivan i kao autor pošto je dovršio četiri rada: zbirku hadisa nazvanu Miškat el-Envar, raspravu o sufijskim vrlinama, Hijet el-‘abdal, raspravu o viđenjjima, Tadž el resa'il i djelo Ruh el-kuds. Osim toga počeo je sa pisanjem svog golemog priručnika unutrašnje spoznaje el-Futuhat el-Mekkijjeh (Mekkanska otkrovenja).
Godine 601/1204. Ibn el-‘Arebi je napustio Mekku i putovao u Bagdad, gdje je ostao samo dvanaest dana, pa je nastavio za Mosul, gdje je proveo neko vrijeme u učenju. Tokom svog boravka napisao je raspravu od pedesset tri poglavlja o skrivenom značenju abdesta i namaza pod naslovom El-Tenezzulat el-Mevsilijjeh (Mosulska objavljivanja). Izgleda da je po svoj prilici negdje u to vrijeme Ibn el-‘Arebi posjetio Malatju u Maloj Aziji. U svakom slučaju, narednom prilikom doznajemo za njega u Hebronu, na njegovom putu za Kairo u koji je stigao godine 603/1206. Tamo je provodio svoje vrijeme sa grupom sufijskih prijatelja među kojima je bio el-Hajjat, njegov brat i vjerovatno el-Mervezi. Službena religijska atmosfera je bila, ipak, hladna, svakako neprijateljski raspoložena za njegovo učenje i nije proteklo mnogo vremena, a on je bio optužen za krivovjerje od strane vlasti. Razvoj događaja u vezi sa njim je mogao doseći ozbiljne razmjere da ne bijaše pravovremene intervencije Ejjubijskog vladara, el-Melika el-‘Adila, koji bijaše primio pismo preporuke u vezi sa Ibn el-‘Arebijem od prijatelja Ebu el-Hasana iz Budžaje.
Narod Egipta je bio kritičan prema njemu i tražili su da njegovu krv proliju, ali Allah, dž.š., mu je priskočio u pomoć rukom Šejha Ebu el-Hasana iz Budžaje, koji je nastojao da on ostane slobodan i koji je tumačio njegove riječi. Nakon što bijaše spašen od opasnosti, Šejh (Ibn el-‘Arebi), rahimehullah, mu je rekao: „Kako da bude uhapšen onaj koji je pretočio čovječanstvu znanje o lahutu (Božanskoj transcendenciji).“ Ebu el-Hasan je odgovorio: „O sejjide, to su izrazi mističke gorljivosti u stanju opijenosti, a onaj ko je opijen ne treba ga držati prijekora vrijednim.“[15]
Obeshrabren i potresen ovim razvojem događaja Ibn el-‘Arebi napušta Egipat godine 604/1207 i vraća se u Mekku da nastavi svoje učenje Hadisa, kao i da obnovi svoje veze sa porodicom Ebu Šedža ibn Rustema.[16] Ostao je u Mekki nešto više od godine, a onda je nastavio put sjeverno prema Maloj Aziji. Na putu se zaustavio u Halepu gdje je izdao potvrdu za prepisivanje njegovog Kitab el-tedžellijat. Stigao je u Konju u godini 607/1210, gdje je bio dobro primljen, i od strane vladara Kej Kausa, i kod naroda.
Vladar je odredio za njega kuću vrijednu 100000 dirhema. Nakon što on bijaše u njoj neko vrijeme, neki prosjak je naišao tuda i zatražio od njega milostinju, na šta mu on reče da uzme kuću, pošto to bijaše sve što je imao da dadne.[17]
Njegovo uzvišeno učenje i duhovna moć ostavili su dubok utisak na narod Konje. Njegov najbliži tamošnji učenik, Sadruddin el-Konjevi, kaže za njega: ‘Naš Šejh Ibn el-‘Arebi je bio u mogućnosti da saobraća sa dušom bilo kojeg poslanika ili evlije iz prošlosti. Ovo je on mogao činiti na tri načina: (1) zazvao bi taj ruh na ovaj svijet i vidio ga utjelovljenog u obliku sličnom onome koji je on imao za života; (2) vidio bi ga u snu; (3) odvojio bi se od svoga tijela i susreo taj ruh. Sadruddin iz Konje je bio njegov najbliži učenik tamo i primio je od njega dozvolu da prenosi veliki broj njegovih radova. Sadruddin lično, u kasnijim godinama, postao je glavni tumač Ibn el-‘Arebijevih učenja i ostavio je mnoge značajne komentare na radove svog učitelja. Ono što je još značajnije je da je on postao spona između velikog andaluzijskog učitelja, i mnogih od najvećih predstavnika perzijskog Tesavvufa, naročito Dželaluddina Rumija. Ovu vezu i njene konsekvence je nedavno prostudirao H. Corbin u svojoj knjizi o Ibn el-‘Arebiju.[18]
Napuštajući Konju putovao je na sjever zajedno sa nekima od svojih učenika. Na putu su prošli kroz Kajseri, Malatju, Sivas, Arzan u Jermeniji, a onda na jug ponovo kroz Dunajsir i Harran do Bagdada, gdje je stigao godine 608/1211. U Bagdadu je imao susret sa velikim sufijskim Šejhom Šihabuddinom Omerom Suhraverdijem, autorom djela ‘Avarif el-me'arif.
… obojica su sagnuli glave jedan sat bez izgovaranja ijedne riječi jedan drugom, a onda su se razišli. Kada je Ibn el-‘Arebi bio upitan za njegovo mišljenje o Suhraverdiju rekao je: „On je prožet od glave do pete sunnetom Poslanikovim, s.a.v.s. A kada je pitano za njegovo mišljenje o Ibn el-‘Arebiju, Suhraverdi je rekao: „On je okean božanskih istina.“[19]
Premda ga je vladar Kej Kaus bijaše pozvao da dođe na njegov dvor u Anadoliji, Ibn el-‘Arebi je prvo otišao u Halep godine 610/1213., a onda u Mekku 611/1214 da razmrsi nesporazume koji su se pojavili u vezi sa njegovom zbirkom spjevova, Terdžuman el-ešvak (Tumač želja). U tu svrhu je on sastavio tumač u kojem je objasnio unutrašnje značenje svojih stihova. Da li je posjetio Medinu i Jerusalim u to vrijeme, ili ih bijaše posjetio ranije 598/1201-2., nije izvjesno. Te 612/1215. godine Ibn el-‘Arebi je putovao još jedanput u Sivas i Malatju u Anadoliji, gdje je susreo Kej Kausa i najavio njegovu pobjedu u bici za Antiohiju.[20] Tokom godine 612/1215. pa sve do 616/1219. izgleda da je Ibn el-‘Arebi proveo mnogo svog vremena u Malatji, gdje je dao potvrde autentičnosti (sama’) za nekoliko njegovih radova. Između 617/1220. i 618/1221. bio je u Halepu.
Kej Kaus nije bio jedini vladar koji je pokazao naklonost prema Ibn el-‘Arebiju. Godine 613/1216, na nekoliko godina prije no što je umro, Ejubijski vladar Halepa, el-Malik el-Zahir, tretirao ga je sa najvećim dostojanstvom i ukazao mu potpuno povjerenje. Ibn el-‘Arebiju je izgleda data jedna kuća u Halepu od strane ovog vladara. Ovaj bliski odnos sa el-Malikom el-Zahirom, kao i sa ostalim vladarima, mora da je uzrokovao mnogo neprijateljskog osjećaja spram Ibn el-‘Arebija od strane pravnika i teologa. Svakako, kao što je to jasno iz čitanja njegovih djela, zvanični vjerski autoriteti su uvijek bili spremni kritikovati i osuđivati Ibn el-‘Arebija zbog njegovih učenja.
U godini 620/1223. Ibn el-‘Arebi je otišao da se nastani u Damask, gdje je ostao sve do dana svoje smrti, izuzev kratke posjete Halepu godine 628/1231.[21] Njegova duga putovanja, golema spisateljska produkcija i stroga lišavanja u njegovom pozivu bijahu uzela danak njegovom zdravlju. Međutim, čuven i skoro sveopće dostojan poštovanja, on je iskoristio priliku u pozivu vladara Damaska el-Melika el-‘Adila da prihvati stalno prebivalište u tom gradu. Obojica, i el-Melik el-‘Adil (mro 625/1227) i njegov sin el-Melik el-Ešref, kao i zvanični poglavari Damaska, tretirali su ga sa velikom počašću. Tu je on dovršio svoj veliki el-Futuhat el-Mekkijjeh (Mekkanska otkrovenja) i također svoj mnogo kraći, ali veoma značajni Fusus el-Hikem (Dragulji mudosti), koji je namijenio kao sažetak njegovih učenja. On se sastoji od dvadeset sedam poglavlja od kojih je svako nazvano po jednom od poslanika alejhimusselam. Dodatno je dovršio svoju najveću zbirku mističkih spjevova, el-Divan el-ekber.
U svom kapitalnom djelu „Mekkanska otkrovenja“ (El-Futuhatu-l-mekkijje) on čitaoca na začuđujuće veličanstven način vodi kroz, tako reći sve, poznate i nepoznate svjetove, objašnjavajući mu ih i upoznajući ga s njima, kao što su: svijet duhova, svijet tjelesa, fizički i metafizički svijet, svijet slova, tonova, boja, razuma, mašte, berzeha (zagrobnog života), dženneta, džehennema…. Zna započeti jedno pitanje pa ga tu i tamo ostaviti nedovršenim, da bi mu se u drugim poglavljima više puta vratio, dok ga u potpunosti ne zaokruži. Time kao da prosto prisiljava čitaoca da pročita cijeli „Futuhat“. Djeluje kao skup profesora koji na jedan školski način učenike vodi sa časa na čas, sa predmeta na predmet, i tako naporednim učenjem raznim disciplina omogućava jedno kompletno učenje, s obzirom da su razni predmeti međusobno ovisni, dopunjavaju se i kompletiraju.[22]
I na njega i njegov Futuhat mogle bi se odnositi riječi koje je čuveni islamski učenjak Mula Džami rekao za Mevlana Dželaluddina Rumija i njegovu Mesneviju: „Nije pejgamber, ali ima kitab!“Lično je tvrdio da je sve ono što je napisao bilo rezultat Božijeg nadahnuća.
U onome što sam napisao nikada ne bijah postavljao neku namjeru kao ostali pisci. Bljesci božanskog nadahnuća su mi nadolazili i gotovo me zasipali, tako da sam mogao samo premjestiti ih iz mog pamćenja, predajući papiru ono što su mi oni oktrili. Ako moji radovi iznose na vidjelo bilo koju formu umjetničkog djela, ta forma je bila nenamjerna. Neka djela koja sam napisao po Allahovoj, dž.š., zapovijedi, poslata su mi u snu ili pak mističkim otkrovenjem.
On govori o vremenima kada je nadahnuće bilo tako snažno da nije mogao zaustaviti pisanje sve dok knjiga nije bila završena. Rečeno je da je, dok je bio zaposlen pišući Futuhat, ispunjivao tri bilježnice dnevno, bez obzira gdje se zadesio. On tvrdi da mu Fusus bijaše otkriven u samo jednom snu, a da je Hijet el-‘abdal bio napisan u roku od jednog sata.
Ibn el-‘Arebi je umro u Damasku 28. Rebi'u-l-ahira 638. godine po Hidžri (16. novembra 1240.), u dobi od sedamdeset i šest godina. Nadživjela su ga dva njegova sina, Sa'duddin Muhammed, koji je rođen u Malatji 618/1221 godine, a umro 656/1258,, i ‘Imaduddin Muhammed koji je umro 667/1268. Sa'duddin je bio vrstan pjesnik i sastavio je Divan. Šejh je imao i kćerku, Zejneb, koja je bila u mogućnosti odgovarati na teološka pitanja još u veoma mladom dobu. Od njegovih supruga mi znamo za tri: Merjem, kojom se oženio u Sevilji i o kojoj ništa više nije izvješćeno; Fatima bint Junus ibn Jusuf, kćerka Šerifa Mekke, koja je bila majka ‘Imaduddina, zvanog Muhammed el-Kebir[23] i neimenovana, kćerka Malikijskog poglavara Kadija, kojom se oženio u Damasku.[24] Ne znamo ime Zejnebine majke niti šta je bilo s njom.
Nemoguće je opisati širinu utjecaja Ibn Arebija na život sufizma. Jedino je moguće reći toliko da poslije njega, ustvari, nije bila izložena nijedna sufijska doktrina, a da na ovaj ili onaj način to izlaganje nije bilo pod utjecajem djela velikog andaluzijskog filozofa, pa čak i u slučajevima kada se neke kasnije sufijske škole nisu slagale sa nekim njegovim formulacijama.
Ibn el-‘Arebi izražava učenja i uvide u generacije sufija koje su mu prethodile, bilježeći po prvi put, sistematski i u detalje, beskrajno obilje sufijskog iskustva i usmene tradicije, navodeći čitavu riznicu tehničkih termina i simbola znatno obogaćenu stoljećima saobraćanja između Muslimanskog i Neohelenističkog svijeta.
Iako je upoznao grčku (antičku) filozofiku, kako preko njenih prijevoda na arapski tako i preko njenih vatrenih pobornika i zagovarača među muslimanima, u poređenju sa njegovim vlastitim vjerskim iskustvom ona za njega neće predstavljati nikakvu possebnu draž. To naročito stoga što mu je njegovo vjersko iskustvo davalo takve spoznaje i druge rezultate koji su za filozofiju i filozofe bili nedokučivi i nepojmljivi. Filozofija, sa svojom vječnom zapitanošću, davala mu je samo povod da sa vjerskog (islamskog) aspekta rješava probleme i pitanja koja je ona aktuelizirala i na svoj način pokušavala da ih riješi. Kod njega nema teza i antiteza, koje su stoljećima pod znakom pitanja. Kod njega možemo naći odgovore i rješenja koje filozofija uzalud pokušava iznaći i ponuditi. Kod njega možemo naći i odgovore na pitanja kakva do tada niko nije ni postavljao ni rješavao. On rješava i takva pitanja kakva dobar dio učenjaka smatra prosto nerješivim.
U novije vrijeme gdje god ima sufizma može se primjetiti utjecaj Ibn Arebija. Na Istoku, njegova djela se još uvijek čitaju i studiraju u Indiji, Pakistanu, Afganistanu i Iranu i pišu komentari o njima. Njegova grobnica u Damasku je mjesto susreta sufija, a u Egiptu i u drugim dijelovima Sjeverne Afrike njegove ode (kaside) se recitiju i pjevaju na sedmičnim skupovima sufijskih bratstava. Tačno je da je suština sufizma duhovno iskustvo koje se može postići pomoću blagodati i milosti sadržanih u različitim metodama savršenstva, u poređenju s kojim su sve metafizičke formulacije relativne. Ali, dok je unutrašnja vatra sufizma blještala i iskazivala neizrecive skrivene riznice doktrina koje su druge ljude vodile prema Istini, duh Ibn ‘Arebija je lebdio iznad te vatre. On je u toku stoljeća stvorio dragocjeni doktrinski jezik kojim su sufijski učitelji objašnjavali tajne gnoze, tajne unutrašnjeg prosvjetljenja koje proizilazi iz nemjerljivih dimenzija Božanskog Imena. Njihova srca trepere u svjetlu i milosti toga Imena koje ih je prosvijetlilo kao njihovog prethodnika i koje im je pomoglo da stignu do izvorišta Objave, do prapočela koje je sufijskom metodu dalo svoju duhovnu moć i unutrašnji život, što mu je omogućilo da se kao duhovna tradicija održi sve do danas.
Izvori:
- Ibn el-‘Arebi, Sufije Andaluzije (R. W. J. Austinov prijevod Ibn ‘Arebijevog djela Ruh el-kuds na engleski jezik; s engleskog na bosanski preveo: Omer Jerlagić / urednik: Mehmed Karahodžić), „BEMUST“, Sarajevo, 2005. (iz Predgovora djelu)
- Ibn ‘Arebi, Mekkanska otkrovenja (s arapskog preveli: Šejh Salih Ibrišević i Ismail Ahmetagić), Sufijski centar “IBN AREBI”, Sarajevo, 2018., I svezak (iz Predgovora djelu)
- Sejjid Husejn Nasr, Tri muslimanska mudraca (s perzijskog preveo: Bećir Džaka), Mešihat Islamske zajednice Bosne i Hercegovine – izdavačka djelatnost „El-Kalem“, Sarajevo, 1991.
[1] Futuhat, II, 425.
[2] Iz Predgovora prijevodu šejh Ibn ‘Arebijevog djela Mekkanska otkrovenja na bosanski jezik (s arapskog preveli: Šejh Salih Ibrišević i Ismail Ahmetagić), str. 8
[3] Futuhat, I, 153.
[4] Tri muslimanska mudraca, str. 119
[5] Futuhat, III, 45.
[6] Futuhat, I, 35.
[7] Futuhat, II, 348.
[8] Futuhat, I, 32.
[9] Futuhat, I, 244.
[10] Futuhat, IV, 76.
[11] Futuhat, IV, 9.
[12] Futuhat, III, 292.
[13] Futuhat, II, 436.
[14] Futuhat, I, 318-9.
[15] Futuhat, IV, 560.
[16] Futuhat, II, 376.
[17] Futuhat, IV, 560.
[18] Henry Corbin, Creative imagination in the Sufism of Ibn Arabi, Princeton University Press, Princeton (New Jersey), 1969.
[19] R.A. Nicholson, Lives, 1906, str. 812.
[20] Muhaderat el-ebrar, II, 180.
[21] Futuhat, IV, 83-4.
[22] Iz Predgovora prijevodu šejh Ibn ‘Arebijevog djela Mekkanska otkrovenja na bosanski jezik (s arapskog preveli: Šejh Salih Ibrišević i Ismail Ahmetagić), str. 12
[23] Futuhat, IV, 554.
[24] Futuhat, IV, 559.
Biserje.ba
