logo
bios

Građani žele znati, nema povratka na staro!

Objavljeno prije 5 mjeseci . u čet, maj 10th, 2018

Jedna stvar me muči već dugo vremena. Je li društveni razvoj i napredak nepovratan, ireverzibilan? Postoje li neke promjene koje, jednom učinjene, ništa i nitko ne može vratiti. Za neke pogreške i katastrofe to očito vrijedi: mrtvi ne ustaju, zagađena voda ne čisti se sama, vrijeme poluraspada radioaktivnog cezija je 30,1 godinu, izlov tune nepovratno je ugrozio obnovu vrste. Jesu li klimatske promjene konačne? 

AUTOR: 

 

 

Povratak na lošije je načelno uvijek moguć. Uvijek se mogu desiti katastrofe, potresi, dizanje razine oceana ili udar meteora. Ne mislimo na to, već na društvene promjene i katastrofe: kada udarci stabilnosti kotač razvoja zavrte unatrag, kada se, razočarani perspektivama, počnemo vraćati u prošlost.

Ne mislim na takve situacije, već na razvoj duha i znanosti. Jasno je s prirodom i pogoršavanjem, ali mogu li dobre promjene društva zaista biti zaustavljive. Izgledalo mi je gotovo nemoguće. Jer hramovi i tvrđave mogu se razoriti, ali ideje i nade ostaju zauvijek.

Već i blaga upozorenja Spenglera, Toynbeea, Berdjajeva ili Pareta izgledala su mi kao kukavičko odustajanje od vjere u univerzalni progres, mala pesimistična diverzija, jer su govorili da je razvoj spirala i da se vraćamo na isto, ali na višoj razini. Kotači povijesti se vrte u krug, ali uvijek idu naprijed.

No i knjige se mogu spaliti, diskovi izbrisati, a u knjižnicama izbaciti D.H. Lorenza i Marxa, a zadržati kuharicu za vegetarijance i katalog Lidla. Zaglupljivanje ne mora završiti izmišljanjem vještica, inkvizicijom, blagoslovom polja umjesto gnojenja ili paljenjem svijeća umjesto cijepljenja.

Zato pogled u prošlost nije uvijek popularan.

Kaže se da je povijest učiteljica života. Nisam baš siguran. Prema osobnom iskustvu, pogreške vrlo rado ponavljam, a rijetko ispravljam svoje zablude. Lako za mene, društva obično ponavljaju svoje ludorije, od kojih je jedna, ali vrlo važna, izmišljanje prošlosti. Dokumenti se izgube, svjedoci zaborave, a pobjednici pišu historiju.

Sjetim se primjera koji pokazuje da su neke promjene nepovratne. Prije petnaest godina predložili smo, napisali nacrt i progurali kroz Sabor Zakon o dostupnosti informacija. Nismo mogli zamisliti koliko će uspjeti. Od početka smo shvatili da neće ići lako i bez pritiska.

Nisu to bile demonstracije milijuna, kao u Indiji, nisu građani pisali svojim senatorima, nije se okupljala gomila puka koja je tražila ostavke. Podcijenili su opasnost od otvorene vlasti. Mislili su da je to samo moda i još jedan pokušaj civilnog društva koje će lako izigrati.

Nisu dobro računali. Pitanja i zahtjevi novinara za informacijama, pozivanje na Zakon doveli su i do promjena Ustava, sudske prakse i porasta općeg interesa za otvorenu vlast.

Za one koji su voljeli mir svojih kabineta, diskreciju svojih poslova i pompoznost, primanje stranaka, klijenata, zaplašenih i pokornih, to sve nije bilo naročito uvjerljivo ili opasno.

Tek su nejasno osjećali da će im se netko petljati u poslove, postavljati neugodna pitanja, tražiti odgovore i odgovornost.

I mi smo mislili da su najveći problem mentalitet balkanskih birokrata, mentalitet ruskih revizora i potomaka nekog ćate koji se nije snašao u promjenama režima.

No nisu u pitanju blentavi službenici. Kako će uprava djelovati ne određuju kohorte službeničke klase, već političko-izvršni sloj na vrhu. Koji se sluša i oponaša. I danas nekada pomislimo, i često se uvjerimo, da taj mentalitet zatvorene vlasti i dalje postoji.

Za one koji vladaju – ne volim izraz vladajući jer on ne označava legitimno izabrane, već nametnute – opasno je podcijeniti javno mnijenje.

Pokazalo se da je važnije stvoriti nezaustavljivo mnijenje i osjećaj da je otvorena vlast pravedna.

Mnogi su se priključili i slijedeći osnovnu ideju borili se za pošteno odlučivanje o terenima za golf, zagađenju i trovanju okoliša, za cijenu skupih satova, izgradnju centrala i cijenama kilometara puteva.

Umjesto Radoša i Kramarića zahuktali su se Grbin i Glavašević. Dostupnost informacija postala je tema studija i seminara, članaka, knjiga i disertacija.

Prošle su godine. U tom razdoblju nitko nije osporavao intencije Zakona, ali se razne vlade i brojni ministri, tajne službe, forumi i gremiji iza kulisa radili sve da se namjere izigraju.

Ne otvoreno već pokvareno i sa osmijehom nisu birali spodobne, nisu prihvaćali promjene, nisu odobravali sredstva.

Njurgali su sa svojim istomišljenicima, potpisivali obaveze, pisali izvješća i hvalili se europskim institucijama da napredujemo.

Sav taj napor svjedoči baš to da se jednom započeto otvaranje vlasti ne može zaustaviti. Ne trebaju više ni tribine, okrugli stolovi i tečajevi (ma trebaju!) – proces se ne može vratiti na početak.

I običan čovjek, i ribar i akademik, zidar i seljak znaju da građani imaju pravo znati.

Zato vi, varalice, koje se tome nadate, koje računate na umor birača, zasićenost politikom i čvrsti zahvat na medije, ja vas podsjećam – pogledajte natrag i vidjet ćete da povratka nema. Bit će trikova i posrtanja, ali stvar je prešla točku povratka natrag.

Jednog dana može se osjećati kao da su se energija i entuzijazam ugasili, osjećaji osušili, a emocije da su ispražnjene. Čini se da ništa više ne raste. Nema sjemena. Nema cvijeća. Nema predvidive nade. Nema zamislivih izgleda.

Cvjetanje očekivanja čini se da je postalo iluzija i čini se da je život zaustavljen.

Bez nježne njege nijedan pupoljak ne može izrasti u cvijet.

Stanimo. Pogledajmo unatrag. Sjetimo se odakle smo krenuli. Nema povratka. Doista smo daleko odmaknuli.

Copyright 2016 Magazin Plus d.o.o. Sva prava zadržana.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

Programiranje: Magazin plus
Na vrh